Serija je snimljena prema istinitim događajima kad su tisuće britanskih suvlasnika poštanskih ureda optužene za pronevjere, potjerane u bankrot, bačene na ulicu, pa i u zatvor
Pogledali smo 'Gospodin Bates protiv pošte': Odlična serija koja se gleda u jednom dahu...
OCJENA:
8/10
ITVX, AMAZON (kupovina sezone)
Nevjerojatno je kako Britanci znaju, praktički ni od čega, napraviti dramu, psihološki triler i studiju društva. Iza pomalo bezveznog naslova “Gospodin Bates protiv pošte” krije se upravo to - psihološki triler, sudska i socijalna drama te beskompromisno seciranje društva i nedodirljivih institucija i dogmi. Doduše, nije riječ o bezveznom slučaju, a serija se temelji na istinitim događajima, nego o ogromnoj aferi u kojoj je britanska pošta bacila u dugove, bankrot, pa čak i zatvor tisuće i tisuće ljudi.
Ipak, riječ je o pošti, o birokratskoj zavrzlami, dakle, nečemu “nefilmskom”, a ipak serija je napetija, emotivnija i dramatičnija nego većina trilera ili akcijskih serija. U redu, ima tu nešto od toga da se nije teško uživjeti, poistovjetiti s običnim malim čovjekom koji se bori protiv velike institucije, nije se teško poistovjetiti ni s time da možeš upasti u kafkijanski proces u kojem te birokracija melje bez ikakvog razloga, ali opet, treba od toga znati napraviti seriju, a Britanci to znaju, rekao bih, najbolje.
Serija je snimljena prema istinitim događajima kad su tisuće britanskih suvlasnika poštanskih ureda optužene za pronevjere, potjerane u bankrot, bačene na ulicu, pa i u zatvor. Neki su počinili i samoubojstva. Britanska pošta je “privatizirala” svoje urede, dajući ih u koncesiju vlasnicima malih trgovina po manjim mjestima, činilo se to kao genijalna ideja “komercijalne” pošte, mali trgovci će imati dodatni prihod, a britanska pošta riješit će se troškova ureda i dosadnih sindikata. Ustvari je to bio vrhunac vala privatizacija državnih usluga koje je pokrenula Margaret Thatcher još davnih 70-ih. Iako to autori serije nigdje ne kažu, ovaj je slučaj bio možda i najbolji primjer kako je thatcherizam (a njezina je čuvena izjava kako društvo ne postoji) pojeftinio i osnažio državu, ali pritom “ubio” društvo. Sustav u kojem trgovci po gradićima drže lokalne pošte činio se kao “win-win” situacija, sve dok odjednom stotine njih nisu mogle zatvoriti završni račun na kraju dana.
Na kraju dana automatizirani sustav, na koji su morali biti priključeni, dao bi im do znanja da su u minusu. Gubitak su morali nadoknaditi sami, a bez završnoga dnevnog obračuna poštu drugi dan ne bi mogli otvoriti. Iako su se žalili, dokazivali računima, da nisu u gubitku i da “ne potkradaju” sami sebe, pošta njihove prigovore nije uvažila. Dapače, svakom bi rekli “sustav je svima u redu, samo kod tebe su problemi, to je nemoguće”, čime im je ustvari rekla da kradu. Većina ljudi prvo je nadoknađivala gubitke iz vlastita džepa, nadajući se boljem, sve dok ne bi upali u kolo neprestanog dugovanja koje bi dovodilo do toga da prodaju svoju imovinu, odlaze u bankrot, a neke i do samoubojstva.
Gospodin Bates jedan je od rijetkih koji nije pristao na tu igru, pristajući radije da mu pošta zatvori ured, neprestano tvrdeći, iako je sud bio na strani pošte - opet s argumentom “kako je moguće da je problem samo kod tebe” - kako sustav ne valja. Nakon desetak godina nešto više od 500 “poštara” uspjelo se skupiti i kolektivno tužiti poštu, koja ni dan-danas nije priznala svoju krivnju niti to da je pogreška bila u sustavu za koji se od početka znalo da je, u najmanju ruku, loš, ako ne i kriminalan. Dio “poštara” koji su osuđeni radi pronevjera su rehabilitirani, ali sva ona šteta još nije plaćena, a kamoli da se platilo išta za upropaštene živote, razvode i živčane slomove.
Autori serije čitav slučaj iznose precizno, objektivno i bez pretjeranih emocija, puštajući gledatelja da se uvuče u priču i poistovjeti s likovima koji su se našli u labirintu. Iako to nigdje izravno ne kažu, a kamoli dociraju ili propovijedaju, autorica Gwyneth Hughes i redatelj James Strong ustvari na sud stavljaju britanske institucije i britansku pravdu koja izgleda kao britanski mir u onoj čuvenoj izreci “napravite pustinju, a onda to zovete mirom”. Kao što je tihi i smireni gospodin Bates upornošću doveo do kakve-takve pravde, tako i autori smireno i bez didaktike prikazuju izopačenost pravde, ubojstvo društva i nemoć pojedinca pred institucijom a da to igdje ne izgovore. Odlična serija koja se, unatoč sporom ritmu i bez velikih obrata, gleda u dahu.