Česti gosti bili su nam i nogometaši Hajduka, košarkaši... To je bilo mjesto u kojem je u svako doba dana bilo puno poznatih osoba i tako je to izgledalo sigurno do početka ‘90-ih
VLADARI NOĆNOG ŽIVOTA
Hajdukovci su imali više žena nego para, a balerine popuste...
U velikom istraživačkom serijalu 24sata otkrivamo sve tajne noćnog života u Hrvatskoj. Kako napraviti profitabilan lokal, koliko se može zaraditi, koliki su honorari za pjevače, kako se nose s inspekcijama i policijom otkrili su nam vlasnici naših najpoznatijih klubova.
- To je surova borba za opstanak. Za otvoriti klub od 500 kvadrata, bez ikakvog programa i zaposlenika, treba vam minimalno milijun eura - rekao nam je poznati zagrebački ugostitelj Nenad Šepak. Dok su se u Saloonu okupljale poznate face i partijale do jutra, na drugom kraju grada, tamo negdje na izlasku, nicala je nešto drugačija priča.
Noćni klub “Kod Mome” često je bio posljednja postaja u izlascima Zagrepčana i onih iz okolnih mjesta, a vlasnik Momčilo Jović za potrebe kluba nabavio je vuka, zbog čega su dolazili i oni nezainteresirani za ovu vrstu glazbe. I trik s vukom je upalio, a “Kod Mome” se “hodočasti” i 35 godina kasnije. Tu je i druga strana priče, ona inspektora i Porezne uprave, koji gazde love u prekršajima. Od 188 klubova, koliko ih se nadziralo od početka 2019. do kraja rujna, kod njih 127, dakle više od dvije trećine, utvrđene su nepravilnosti.
Nije postojala zvijezda u Dalmaciji koja tijekom ‘70-ih i ‘80-ih godina nije prošla kroz danas već kultnu kavanu Semafor u središtu Splita. Iako su imali taj status zvijezde svog doba, u Semaforu su bili tek ekipa sa stola broj 1.Tu su se okupljali pjevači, glazbenici i glumci, i oni mladi i već afirmirani, spontano se pjevalo i sviralo, za gušt, a svih tih godina, pa i danas, u ulozi domaćina je Željan Radman, koji nam je ispričao neke detalje iz najslavnijih dana poznate splitske kavane.
- Semafor je zapravo otvoren 1970., a otvorili su ga moj polubrat Josip Radeljak i njegov partner. Prostor su unajmili od Grada Splita. Dvije godine kasnije sam ga ja preuzeo. Prvo je bio klub, kao mali disko, ali kako je bilo malo prostora, vani smo napravili terasu, da bismo na kraju potpuno odustali od diska jer je bilo nespojivo s kavanom. Baš ta ‘bašta’ je na kraju dobila status kultne jer tu su se okupljali svi članovi Magazina, Ljiljana Nikolovska, Damir Mihanović Ćubi, Doris Dragović, Bajaga, Vlado Kalember... Mnogo gostiju tu je dolazilo baš zbog njih, da ih malo vide.
Česti gosti bili su nam i nogometaši Hajduka, košarkaši... To je bilo mjesto u kojem je u svako doba dana bilo puno poznatih osoba i tako je to izgledalo sigurno do početka ‘90-ih. Tijekom Domovinskog rata otvorilo se puno lokala. Ta neka atmosfera intimnosti, običaj nalaženja ispred lokala i druženja naprosto se razvodnio. U tih 15-ak godina tijekom ‘70-ih i ‘80-ih ulicom se nije moglo proći od ljudi, bili su to i samo ‘gledači’ i naši ‘konzumenti’, ali danas više nemate kafić ni kavanu ni mjesto ispred kojega se, na ulici, okupi 1000 ljudi. Ovo je bila početna točka. Poslije se išlo u Tenisa, pa u Stobreč - kaže nam Radman prisjećajući se mladoga Gibonnija koji je u Semafor dolazio kao čupavac, teški roker iz Osmog putnika, dodajući kako ga za Semafor, kao i mnoge druge, vežu neke prve ljubavi.
- Ipak ‘spiritus movens’ bio je Ćubi. Upravo zahvaljujući njemu, koji je gotovo bio inventar kavane, društvo se okupljalo i zabavljalo. On je uvijek imao te neke svoje priče kojima je zabavljao ljude i održavao sjajnu atmosferu. Ma nije to bilo samo zezanje, to su bile priče zbog kojih je Semafor ponekad izgledao poput improviziranog kazališta. Ja sam do 1976. godine svirao u Mladim batalima, sadašnjem Magazinu. Nisam više svirao jer nisam mogao zbog posla, ali uvijek mi je nedostajala pozornica. Zato sam u Semaforu znao zapjevati za svoju dušu, a uvijek bi mi se pridružili i drugi kolege glazbenici, moji prijatelji. Stol broj jedan pretvarao se u pozornicu u kojem nitko od pjevača ni glazbenika nije bio plaćen. Ibrica Jusić i Tedi Spalato sami su tražili da preuzmu gitaru i zasviraju. To je bilo veliko veselje - priča nam Radman dodajući i kako tad nije bilo sumanutih obožavatelja ni nekih nepredviđenih situacija.
- Ma to je splitski mentalitet, splitsko stanje uma. Evo, danas Toni Kukoč prođe Rivom, nitko ga ne ‘obadaje’. U Americi ne može ručak na miru pojesti. Ovdje će ljudi reći: ‘A neš’ ti njega’, ali isto će doći malo poviriti iz kurioziteta – smije se Radman, koji je tijekom godina ugostio i najpoznatije nogometaše Hajduka, poput Ivice Šurjaka, Jurice Jerkovića, Ivana Buljana...
- Nogometaši Hajduka tad su bili obožavane ličnosti, to je bila generacija prvaka i tko je tad igrao u Hajduku imao je važan status u društvu. Imali su više slave nego para, a ni oni koji su igrali kasnije vani nisu zarađivali neki veliki novac kao što je to danas - priča Radman, čije su gošće vrlo često bile balerine iz obližnjeg Hrvatskog narodnog kazališta.
- Balerine su kod nas imale 50 posto popusta na piće i naravno da ih je to privuklo. Ali baza je u tome da one nikad nisu plaćale jer bi se oko tih lijepih, vitkih djevojaka uvijek skupilo jato muškaraca koji su plaćali. A oni nisu imali popust. Tako je to bio popust bez popusta - prisjeća se Radman odličnog marketinškog trika kojim je privukao i lijepe žene, a onda i muškarce. Govori nam kako je tad odnos prema novcu bio drukčiji, ljudi se nisu toliko brinuli o egzistenciji kao danas, a muškarci su bili galantniji.
- U to doba, ako je šest muškaraca oko stola, ispod šest turi se nitko ne diže sa stola, svatko plaća po jednu rundu. Drukčije je sve bilo, nikome nije palo na pamet pustiti ženu da nešto plati, one nisu plaćale gotovo ništa. Ja sam u Semaforu uglavnom bio od jutra do mraka. Nisam otvarao, to bi činile čistačice, ali sam svaku večer zatvarao. I tako osam godina. Nisam imao ni dana godišnjeg. Ali bio sam mlad, a kad si mlad, ništa ti nije teško - prisjeća se Radman, koji je kasnije otvorio još jedan dio kavane, onaj VIP sektor, prostorije u koje su mogli ući samo ljudi s iskaznicom.
- To smo uredili na katu, za sve one koji se žele družiti, ali u nekoj intimnijoj atmosferi. Tu su dolazili galeristi, pjevači, poduzetnici, liječnici... Gore je moglo stati 50-ak ljudi, imali su privatnost, a dolje su bili među ljudima - kaže nam Radman, kojemu je gost, svaki put kad bi došao iz Šibenika, bio i legendarni Mate Mišo Kovač, koji je dolazio s tadašnjom suprugom Anitom.
- Za razliku od Olivera, Nene Belana, Ibrice ili Tedija, Mišo nikad nije zapjevao s nama za stolom. Mišo je tad već bio čak i preslavan, njegova publika je nadišla ove prostore, on je tad uživao golemi uspjeh. Bio je opušten, ali vjerojatno više nije mogao biti tako spontan poput Nene Belana i drugih mladih pjevača kojima je ta kavanska atmosfera bila privlačna i u kojoj su spontano znali i pjevati i svirati. Oliver isto nije dolazio često, on je također već tad puno putovao, ali uvijek kad bi došao, sjedio bi s nama. On je bio poput familije, neka posebna bliskost je to - priča Radman prisjećajući se i košarkaša, poput Željka Jerkova, Predraga Kruščića, Bože Maljkovića, Mirka Grgina, ali i glumaca iz splitskog teatra, poput Ksenije Prohaske, Borisa Dvornika, Josipa Gende... Svi oni su, kaže, bili sasvim obični ljudi i teško da ih je netko doživljavao zvijezdama.
- Bilo je normalno da se svi druže i nismo nikad imali neugodnih situacija niti nametljivih obožavatelja. Socijalistički sustav imao je sigurno svojih nedostataka, ali kao prednost ipak ističem činjenicu da nije bilo velikih razlika među ljudima u ekonomskom smislu. Tad se mogao svatko svakome javiti, tad se moglo normalno prići kome god si htio. Sve je bilo opuštenije, bez tenzija, a toliko mladosti na jednome mjestu. Danas nema šanse da se ispred lokala skupi pola grada, ima odličnih lokala, ali to više nitko ne može postići, da se ne može cestom proći od okupljenih ljudi. Čini mi se da je sve bilo lakše, a komunikacija je bila neposrednija - kaže nam Radman.
Priča o Semaforu ipak se ne može ispričati bez višegodišnjeg sudskog spora s Josipom Radeljakom Dikanom, njegovim prvim vlasnikom. Do sada su donesene dvije nepravomoćne presude na Općinskom sudu u Splitu, u korist Željana Radmana, ali oba puta Županijski sud u Zagrebu vratio bi proces na početak zbog nedorečenosti obrazloženja presude.
- Dakle, Semafor je otvoren 1970., a ja sam preuzeo 1972. Nakon što su se Radeljak i njegov partner povukli, nastavio sam voditi Semafor, koji je inače bio prostor u najmu od Grada Splita, od kojega sam ga i kupio 1996. Prodao sam dva stana, dignuo kredit i kupio ga svojim novcem, to nikad nije bilo sporno. Radeljak tvrdi da sam ga odlučio njemu prepisati iz grižnje savjesti deset godina od kupnje, nakon što isplatim investiciju. To su halucinacije. Zašto bih ga poklonio? Nakon toliko rada? On nikad nije bio njegov, nego u najmu od Grada Splita. Nije bio ni moj dok ga nisam kupio. Dvaput je sud nepravomoćno presudio da je dokument falsificiran, a Radeljak je osuđen uvjetno na sedam mjeseci - priča nam Radman čekajući početak trećeg procesa.
- Uskoro će sve u zastaru. I ako ode u zastaru, on neće dobiti proces, ali neće biti ni osuđen. Iskreno, nije me ni briga što će biti s njim, samo želim da sve već jednom završi – zaključuje Radman.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
