Nakon zagrebačke premijere ‘Svemu dođe kraj’ stigao je u kina diljem Hrvatske. Odlikuje se tipičnom grlićevskom estetikom, film je praznik za oko, a glumci (do nekih je došao tek iz šeste sreće) - maestralni
Film 'Svemu dođe kraj' odlikuje se Grlićevom estetikom, bila bi šteta da mu je redateljski kraj
To je totalni film, rekla nam je nakon premijere poznata TV novinarka, oduševljena Grlićevim uratkom. Pojam "totalni film" baš nije uvriježen, filmska ga teorija jedva spominje, kao eksperiment, pa je ovdje očito mišljeno nešto drugo. U "Svemu dođe kraj" je sažeto cijelo negativno iskustvo hrvatske "tranzicije" i filmskim sredstvima prikazano vrlo moćno, radikalno, bez ograda.
U Puli se u tom smislu zbio nevjerojatan događaj. Kad je, na platnu, glavnom antijunaku Emir Hadžihafizbegović razbio glavu, u publici se prolomio oduševljeni aplauz. To je ono što je Aristotel zvao "katarzom", pročišćenjem osjećaja do kojeg dovodi dobra drama... "Zli tajkun" sinteza je najgorih mogula Tuđmanove ere - on je "Kutle, Tutle i Mutle" u jednom.
Dobio je pa uništio bivšu mesnu industriju u kojoj su se nekad pravile "tako dobre kobasice", kako kaže jedan od likova. Na početku filma tajkuna Dinka Horvata (Boris Isaković) vidimo u sceni suđenja. Brani ga odvjetnik Maks Pintar (Živko Anočić) koji ga dugo zastupa, ali ga s vremenom počne gristi savjest, pa na proslavi oslobađajuće presude, na kojoj se okupila društvena krema (među ostalima, premijer i kardinal) napravi incident i prokaže Horvata kao zločinca, nakon čega ga gorile odvuku s proslave. Tijekom filma njihov se sukob razvija, a odvjetnik upada u još jednu dramu, ljubavnu, s bivšom djevojkom, Ninom Štefančić (glumi je Jelena Đokić).
Najviše oduševljenja u filmu izazvao je Boris Isaković. Taj veličanstveni glumac na postjugoslavenskom je prostoru bio posve nepoznat sve do uloge u seriji "Porodica", u kojoj je glumio Slobodana Miloševića, srpskog diktatora koji je sa suprugom Mirom prouzročio većinu ratova vođenih u ovoj regiji. Isaković je skinuo diktatora na fascinantan način.
Potom je glumio masovnog ubojicu, generala Ratka Mladića, u filmu "Quo vadis, Aida?" Jasmile Žbanić (opet velika rola), da bi sad u Grlićevu filmu utjelovio i hrvatskoga mesnog mogula. Nakon premijere upitali smo gospodina Grlića kako se sjetio Isakovića, pa nam je redatelj otkrio da je do njega došao iz šestog pokušaja. Kazao je da uvijek radi probna snimanja, bez obzira na to o koliko velikim glumcima se radi, no kad je Isakoviću kazao da će morati na probu, ovaj je bez razmišljanja rekao: 'Nema problema'. Ista stvar, šesta sreća, probno snimanje, vrijedila je i za Jelenu Đokić. Valja reći da je Grlićev rad s beogradskim glumcima, na akcentima, postigao puni uspjeh - Beograđani su govorili dojmljivo korektnim hrvatskim.
"Svemu dođe kraj" odlikuje se tipičnom grlićevskom estetikom - njegovi su interijeri namješteni s ukusom, s cijelom galerijom djela najboljih slikara po zidovima (ovdje možemo vidjeti Vasarelyja, Glihu, Knifera, Kuliša i brojne druge autore posuđene za film iz privatnih zbirki), pa je film i praznik za oko. Ton - koji u našim filmovima često škripi, izvrstan je, kao i kamera, pa se može prognozirati lijep festivalski život djela čiji scenarij zajednički potpisuju Rajko Grlić i Ante Tomić. Njih dvojica krenula su inicijalno od ideje da snime Krležin roman "Na rubu pameti". To je djelo koje je pisca dovelo u sukob s Partijom jer je u njemu, među ostalim, problematizirao i odnos savjesti i revolucionarne politike.
Može li se, u ime "višeg cilja", ubijati, klati? Krležinu junaku partijac odgovara: "Dok je čireva, bit će i kirurgije". Partija je Krležu izopćila, gurnula u stranu, ali se pokazalo da je bio u pravu - ne možete do boljeg društva doći koristeći se gorim sredstvima, odnosno do socijalističkog raja hodajući po gomilama leševa, strijeljanjima, montiranim suđenjima i ostalim zlodjelima staljinizma koncem tridesetih. "Na rubu pameti", međutim, nije bilo moguće valjano adaptirati, knjiga je suviše pamfletska, esejistička, pa su Grlić i Tomić nakon petnaestak mutacija scenarija došli do ove, zadnje verzije.
U njoj je na djelu sličan, mada manje radikalan, tip moralnih prijestupa - zli tajkun, naravno, cijelo vrijeme paradira domoljubljem, maše zastavom, bori se "protiv komunizma" i zalaže za rad - premda je hala u kojoj su nekad radile stotine ljudi, njegovom zaslugom, prazna, a on se smjestio u vilu na Tuškancu. Grlić kaže da je "Svemu dođe kraj" njegov redateljski kraj - reflektori se gase, kamere odlažu u spremište, prelazi se u novi režim života - dokona penzija, pecanje potočnih pastrva, ronjenje na brancine i lignje.
Bila bi to velika šteta. Nadamo se - a o tom potom - da će Grlić naći sredstva i za "Čudo u Poskokovoj Dragi", veliki humoristični hit Ante Tomića koji je žario i palio u Kerempuhu, pa bi bila šteta da ga ne vidi i šira publika...