A svi su mislili da će nakon 'Picaferaja' Oliver propasti...

Prve dvije festivalske godine prošle su u znaku debitanta Runjića. Nitko neće znati što je očekivao kada se 1962. kao dvadesetogodišnji student elektrotehnike, zaražen ehom prekomorskih sanremskih zvukova i Modugnovom šlagerskom revolucijom, oglasio na Melodijama Jadrana te debutom „Ćakula o siromajima“ uzeo prvu nagradu publike i nagradu za stihove. 

Možda je želio mrvu medijske slave koja je u to doba, štedljivo i sporo poput infuzije, kapala s ono malo zabavno-glazbenih televizijskih programa? Ili možda tek prigodu za ostvarenjem slutnje da bi baš on - samonikli skladatelj i zaljubljenik u glazbu koji se bolje snalazi s integralnim računom nego li notnim pismom - mogao tu nešto kazati? No ma kakav bio predumišljaj debitanta Runjića zacijelo ni u trenucima dok je primao pobjedničku nagradu nije slutio da je netom započela jedna duga i plodna autorska karijera koju će prekinuti samo neumoljiva i prerana smrt 42 godine kasnije.

„Ćakule o siromajima“ bile su pravi zgoditak a i danas  prokazuju talent i poetiku autora koji je u kasnijim godinama skladbama poput „Čovik od soli“, „Balada o tovaru“ i „Picaferaj“ - baš kao i Arsen svojim autorskim rukopisom i izvođačkim rafinmanom -  pomogao skovati dalmatinsku šansonu. Odnosno utemeljio vlastiti autorski trademark kojemu je dobrano ostao vjeran sve do početka 90-ih. Sjajni splitski pjesnik sa zagrebačkom adresom šjor Tomislav Zuppa koji je napisao jedan od najboljih tekstova na temu mora i Dalmacije - „Galeb i ja“, sa Zdenkom je prvi puta surađivao na još jednoj izvanvremenoj skladbi: „Pismu ćali“. Skladba je 1967. na splitskom festivalu dobila prvu nagradu publike i nagradu za tekst, a nakon iznimne izvedbe Vice Vukova svoj drugi život započela je kao posvojena klapska pjesma.

„Picaferaj“ je pak bio prva kolaboracija Zdenka i Olivera te pjesma s kojom je ovaj potonji debitirao na „Splitu 1967.“. Danas rasni evergreen mladom je pjevaču donio razočarenje jer nije ni ušao u finale, a Oliverov nastup - bliži maniri talijanskih kantautora nego li drečavom stilu tadašnjih festivalskih jurišnika - prošao je gotovo nezamijećen. Gubitničkom je dojmu zacijelo kumovalo i Oliverovo nesnalaženje na pozornici. Orguljaš i čovjek iz sjene naprosto nije znao što raditi u prvome planu i kako zaposliti ruke. Činilo se da će ga, kao i mnoge prije ili poslije, snaći sudbinu pijetla koji je, prerano kukurijeknuvši i  prijevremeno skončao u loncu. Krivo! „Picaferaj“ je debelo nadživio svoje festivalske suparnike,  postao jedna od najsplitskijih tema u Oliverovom i Runjićevom portfelju te pravi zgoditak dalmatinske šansone.

Pišući prije petnaestak  godina opsežnu bilješku za box s pet CD-a na kojima su bile zbrojene skladbe autorsko-izvođačkog dream-teama Runjić – Dragojević, zapisao sam da skladatelji popularne glazbe imaju iznimnu privilegiju, možda kaznu, da sami svojim skladbama ispisuju svoj portret u javnosti. Ako je to doista točno, tada je Runjić skicu svojeg budućeg glazbenog portreta sam naznačio još 1963. skladbom „Čovjek od soli“ i - pokazalo se proročkim - stihovima „more i sol me prate“.

Konačno, tu svoju sudbinsku povezanost s morem, Dalmacijom, glazbenim naslijeđem Mediterana (i u Domenicu Modugnu, zbog kojega se latio skladanja ali i u anonimnim pučkim skladateljima izvorne dalmatinske pjesmarice), pretočio je u barem 40-ak antologijskih brojeva hrvatske popularne glazbe te još mnogo više uspjelih šlagera i dalmatinskih šansona. Postajući i sam - poput Miljenka Smoje ili Olivera - metafora Dalmacije. Premda zapamćen prvenstveno kao „songwriter“ Dalmacije najuže povezan s uspjesima Olivera, ali i drugih velikih imena domaće scene poput Tereze i Meri Cetinić, a u 90-ima i uzletom Gorana Karana, Runjić je bio uspješan i kao skladatelj opće pop-prakse.

60 GODINA 'SPLITA' Vicino ime brisali su iz povijesti legendarnog Splitskog festivala

Posebice u prvoj fazi karijere kada su njegove „Vrbe“ u izvedbi one-hit-wondera Stevana Zarića pobijedile na utjecajnom omladinskom festivalu Subotica’63.. Ili kad je „Oluja“ u sjajnoj izvedbi Josipe Lisac i grupe Mladi levi bila pravi rokerski hit sa Opatije’70., a „Potraži me u predgrađu“ s opatijskog festivala 1964. osigurala komadić vječnosti pjevaču Ladi Leskovaru.
Ipak, kada bih iz goleme Zdenkove diskografije morao odabrati album koji bi - možda čak više od kasnijih višetomnih boxova i kompilacija - zrcalio esenciju njegove glazbe, izbor bi bezrezervno pao na „Poetu“: album kojega je, dakako, otpjevao Oliver Dragojević.

Objavljen 1978. on je pravi zvučni spomenik  Zdenkovom i Oliverovom kreativnom i komercijalnom uspjehu. Ne bez razloga jer najuspješniji skladateljsko-pjevački dvojac u povijesti glazbe ovih prostora, iste je godine na splitskom Festivalu trijumfirao u sve tri festivalske kategorije: „Poeta“ je naime uzeo 1. nagradu publike, „Oprosti mi pape“ je proglašena najboljom u „Večeri šansona“ dok je himnička „Cvit Mediterana“ bila pobjednik u izboru za pjesmu posvećenu predstojećim Mediteranskim igrama u Splitu. Premda su slijedili mnogi kasniji uspjesi, nastavak plodne suradnje s Oliverom, neki od najkomercijalnijih brojeva - poput „Žutog lišća ljubavi“, a u 90-ima i uspješna uloga glazbenog poduzetnika s utjecajnim festivalom Melodije hrvatskog Jadrana, „Poeta“ je bio Runjićev kreativni vrhunac. Remek djelo hrvatske popularne ili, kako se tada zvala, zabavne glazbe.

Na splitskom Festivalu 1974. Oliver je dobio 1. nagradu publike za izvedbu (kojom je ipak uspješno  inauguriran njegov osebujan hrapavi vokal) Trumbićeve šlagerske poskočice „Ča će mi Copacabana“. Godinu kasnije je pak na pozornici na Prokurativama odradio i Vilovićevo nespretno očijukanje s futurističkim popom „2002. godine u Splitu“ ali i antologijsku Runjićevu dalmatinsku šansonu “Galeb i ja”... "Galeb“ je – što je do danas skandalozna odluka - na festivalu prošao bez nagrada (doduše, Oliver je dobio nagradu za izvedbu, iako su promakle glavne nagrade stručnog ocjenjivačkog suda i publike) no upravo zahvaljujući ovoj sugestivnoj emocionalnoj baladi, Oliver je potpisao svoj prvi ugovor s Jugotonom te regrutirao svoje prvo kultno sljedbeništvo.
„Galeb i ja“ je potom presudno odredio buduću stazu Runjića i Dragojevića učinivši, kako je to duhovito kasnije kazao Miljenko Smoje, da se ni Split ni Dalmacija više „ne more zamislit bez (…) galebi, skalinadi, mirisi Mediterana, bez pape, i bez Šolte, Nadaline...

Iz bogate splitsko-festivalske pjesmarice Zdenka & Olivera sam je Smoje eto upro prstom u neke skladbe, koje su odavno već postale emocionalnom kolektivnom šifrom za prepoznavanje južnjaka. A „Galeb“ je nedvojbeno njihova neslužbena himna. Ako je „Galeb i ja“ najcjenjenija Runjićeva & Dragojevića pjesma tada je „Skalinada“ zacijelo - najpopularnija.

Za Festival 1978. godine Runjić je već imao napisane kasnije uspješnice „Poetu“ i „Cvit Mediterana“ no valjalo je još napisati skladbu za „večer dalmatinske šansone“. Imajući melodiju u glavi poigravao se s mogućim tekstom zaključivši da bi mu idealno uz glazbu prianjala priča o ocu koja bi koristila i riječ „padre“. Svega koji mjesec ranije upoznao se s Momčilom Popadićem uglazbivši njegov tekst „Ča je život vengo fantažija“ i ponovo ga se sjetio kao potencijalnog tekstopisca. Nazvao ga je, odsvirao mu melodiju i zamolio - budući da je za koji dan trebalo predati skladbu, da mu napiše tekst. Popadić, vrstan pjesnik, nije baš rado pristao na taj rad po narudžbi i na gotovu glazbu no Runjiću je htio učiniti uslugu. Tekst mu je donio sutradan, ali očito nezadovoljan njime, predao ga je s riječima „evo ti tekst a ti ga uzmi ili baci“.

Runjić ga je, srećom, uzeo, a ostalo je povijest. Pjesma je ne samo dobila 1. nagradu publike već pobrala rekordnih 1800 glasova dok je drugoplasirani imao manje od sto… Možda nije daleko od istine tvrdnja da se nakon skandala na „Splitu ‘82“. kad je  „Karoci“ zbog zakulisnih igara uskraćena festivalska nagrada pomalo ohladio interes i Zdenka i Olivera za splitski Festival.
Ili se pak Runjić potrošio. Pokazao je to i album iz 1987. „Oliver“ (s kolokvijalnim podnaslovom „Žuto lišće ljubavi“).

Iste godine Runjić i Dragojević po posljednji su puta zajedno na Prokurativama sa sjajnom skladbom „Stine“, a pjesma se, naravno, našla objavljena i na albumu. Nezadovoljan festivalskim kuhinjama i spačkom koja je doista fascinantnim „Stinama“: posljednjoj, velikoj, festivalskoj, antologijskoj pjesmi u Runjićevom autorskom portfelju - uskratila nagradu, Zdenko se povukao sa „Splita“. Uskoro je došao još jedan razlaz. Nakon albuma „Teško mi je putovati“ Runjić i Dragojević su prekinuli negdašnju - za jednoga i drugoga - ovisničku suradnju.