Vicino ime brisali su iz povijesti legendarnog Splitskog festivala

Splitski festival ovih dana slavi svoj 60. rođendan ili, preciznije, svoje 59. izdanje. Naime, zbog rata u Hrvatskoj Festival nije održan 1991. godine. Nije to samo važan datum u povijesti hrvatske (nekoć jugoslavenske) zabavne glazbe već i zgodan podsjetnik na sve ono što se događalo na festivalskoj pozornici i dobrano odredilo tokove domaće šlageristike i pop-kulture.

Naravno, festival se nije rodio iz vakuuma. Prethodili su mu onaj zagrebački i opatijski ali i počeci formiranja jedne nove, uvjetno rečeno, „građanskije“ odnosno „potrošačke“ kulture. U formativnim godinama „socijalizma s ljudskim licem” odnosno u razdoblju od početka 50-ih pa do polovine 70-ih lake melodije i zabavna glazba učinile su ono što nije mogla ni poslijeratna jazz scena, a ni netom ispiljeni domaći rock and roll: dali su ključni poticaj utemeljenju osebujne domaće inačice pop kulture.

Oba su, naime, bili prije fenomeni elitnog negoli masovnog tržišta s podrškom malobrojne (elitističke) publike. Jazz je bio etablirana umjetnička forma s pedigreom kulture, a rock pak rubna generacijska provokacija. Valja podsjetiti, riječ je o vremenu kada su se pojačala sklapala od radioprijemnika „Kosmaj”, gitare pilile od čvrste bukovine u kućnoj radinosti, a čupavci s gitarama - gotovo u pravilu - prije dolazili do fakultetske diplome nego do 1. singla ili radijskog snimka.

Stoga, kad bi se slagala građanska pjesmarica  koja je obilježila pozne pedesete i šezdesete, ne bi na njoj bilo genijalnog  opusa Zagrebačkog jazz quarteta, BP Conventiona ili domaćih beat-grupa odnosno VIS-ova, već u prvom redu šlagera i festivalskih uspješnica. Poput onih sa splitskog Festivala zabavne glazbe.

Ne bez razloga. Jer, kako je to svojevremeno zapisao Nenad Marjanović Zulim “…Pedesete su, unatoč pojavi rock and rolla, možda posljednje razdoblje u kojem nježni ljubavni stihovi i pjevne melodije uživaju nepodijeljenu popularnost kod najšireg kruga slušatelja“. Posebice kod nas gdje se nije čuo glasan vrisak primordijalnog rock and rolla. Ima još razloga tomu jer, kako s pravom veli Zulim, poratna je stvarnost s „točkicama“, sveopćim nestašicama, siromaštvom, redovima ispred prodavaonica te žestokim obračunom s „informbiroovcima” koji su napunile Goli otok, „bila umnogome drugačija”.

Bilo ju je lakše i onda, ali i danas u neizbježnom nostalgičnom flash-backu, progutati uz pjesme Zvonimira Krkljuša, Rajke Vali i Ive Robića a kasnije i sa Splitskog festivala nastalog kao zanimljiv festivalski hibrid pod jakim utjecajem „Opatije“ i San Rema.  Od Robićevih lauda Opatiji bajnoj do Mišinih ranih hitova; od Drage Diklića do Drage Mlinarca, od dalmatinskih šansona Runjića i Arsena Dedića..., festivalska šlageristika je i bila eskapistička lutrija za sreću i istoznačnica za netom stasalu popularnu kulturu.
Najuže povezana uz novu „socijalističku građansku klasu“ (ono „građansko“ podrazumijeva, dakako, i novo stanovništvo gradova u koje, kao potvrda „vertikalne pokretljivosti“ socijalističkog društva dolaze pridošlice sa sela) te rast društvenog standarda.

On je, pak, kao sporedni proizvod napretka, stvarao novu potrošačku civilizaciju kojoj su glavni totemi bile robne kuće, gramofonske ploče iz pogona u Dubravi a ultimativni medij zabavnoglazbeni festivali. I - naravno - televizija koja ih je prenosila.
No nije to bio baš lagan put. Jer, kako je to sjajno napisao Igor Mandić 1983. u knjizi o Arsenu Dediću, „zabavna glazba se u poraću „stidljivo uguravala u društveni život, neprekidno pod paskom moralizatora koji su je smatrali negativnim importom iz onih ideoloških sistema koji nas mogu (i žele) samo zatrovati…“. Jer, nastavio je, baviti se u to vrijeme zabavnom glazbom značilo je „baviti se krijumčarenjem sadržaja koji su svakog trena, ovisno o potrebama, mogli biti proglašeni za nepoćudne, pa čak i neprijateljske“.

Naime, „ideološka paska i praktični nadzor nad svim oblicima javnog života – od šminke, frizure i mode, preko govora tijela, načina plesa, izražavanja osjećaja (…) za dobro su desetljeće zakočili spontani razvoj naše estradne kulture“. Primjerice na „Pjesmi ljeta“ 1968. ta  putujuća priredba je donijela medijski razvikanu aferu i priču o nacionalističkom ispadu Vice Vukova koja ga je, mada nikad službeno osuđenog ni zabranjenog, koštala karijere. I zabrane nastupanja ali i emitiranja njegovih pjesama. U klasičnoj staljinističkoj metodi retuširanja povijesti (o kojoj je sjajno pisao slovački disident Ladislav Mnjačko u romanu „Ukus vlasti“) čak je i u poznim osamdesetima Vicino ime bilo izbrisano iz brošura s imenima pobjednika Splitskog festivala a fotografija „maskirana“ bradom i naočalama. Arsen je bio jedan od onih rijetkih koji ga je branio.

„O Vici bih mogao dugo govoriti, jer smo zajedno odrasli u Šibeniku, išli u školu, znamo se godinama. Ja sam nakon te „Pjesme ljeta 68” Vici posvjedočio, što može potvrditi, da on stvarno Đorđu (Marjanoviću) nije psovao majku srpsku - jer ja to nisam čuo. I ljudi koji su bili oko mene rekli su isto: mi to nismo čuli. Kako je to Vukovu bilo potrebno, ja sam išao svjedočiti. Ništa ja iz usta tog čovjeka, tada nisam čuo: uvijek je netko drugi prenosio, desilo se ovo, desilo se ono.

Nešto se, siguran sam, kuhalo. Jedino što znam da je Vice 1968. tražio - vizionarski - da ne nosi svo vrijeme na sebi bedž s naslovom „Pesma leta“, već da se on mijenja u svakoj sredini, da u Sloveniji piše „Pesem poletja“, u Hrvatskoj „Pjesma ljeta”, u Makedoniji „Pesmata na leto“. To je tražio. Tog se sjećam. To je podatak. Sve ostalo je stizalo iz druge ruke...“ (Petar Luković, „Bolja prošlost“). Vici – tada apsolutnoj splitskofestivalskoj zvijezdi s antologijskim izvedbama „Pisma čali“, „Zvona moga grada“, „Bokeljske balade“… – nije to pomoglo. Njegova karijera bila je okončana.

No kao ni Reuters ni domaća se šlageristika i sve što je nosila sa sobom – poput mode, utjecaja glazbe sa Zapada, zahtjeva za bogatijom ponudom u dućanima te postupnog formiranja „potrošačke kulture“ - nisu mogli zaustaviti.
Zar je onda čudno da je prvi splitski festival održan 1960. na bazenu POŠK-a na Zenti došao u paketu programa ljetne modne revije „More-Revija-Split“. Od sedamdesetak pristiglih skladbi izvedene su samo tri dok je izvođače, među kojima je bio i Vice Vukov, pratio orkestar Đekija Srbljenovića. Trubač Anđelko „Đeki“ Srbljenović (koji je tragično preminuo 1971. godine) bio je i jedan od utemeljitelja festivala koji je dvije godine kasnije pod imenom „Melodije Jadrana“ bljesnuo pravim festivalskim sjajem.

Promovirajući kao autora mladog Zdenka Runjića čija je „Ćakula o siromajima“ s Terezom Kesovijom odnijela prvu nagradu publike dok „Maškare“ u zanosnom duetu Anice Zubović i Marka Novosela tog ljeta postaju pravi hit. Godinu kasnije festival je preselio na obližnju pozornicu ljetnog kina na Bačvicama i, još pod imenom „Melodije Jadrana“, sve do 1966. daje niz hitova poput „Balade o tovaru“ u izvedbi Ðorđija Peruzovića, „Veslaj, veslaj“ Zdenke Vučković i Arsena Dedića (obje iz 1963.), himničke „Nima Splita do Splita“ u izvedbi Tereze te Arsenove „Kuće pored mora“ s Gabi Novak (obje 1964.), „Bodulske balade“ (1965.) koju je otpjevao Vice Vukov (1965.), Arsenovog „Ljeta s Irenom“ (1966.)...

Prelaskom na Prokurative 1967. gdje se i danas održava, „Split“ dobiva novi zamah ali i karakter međunarodnog festivala. Svjedočilo je to o njegovoj golemoj popularnosti ali i ambicijama  pa se na festivalskoj pozornici - kao natjecatelji ili u show programu - pojavljuju slavni Claudio Villa, Domenico Modugno, Gino Paoli i Iva Zanicchi te The Shadows, Lords pa i Hollies na jednom od posljednjih nastupa s Grahamom Nashom prije nego li je otišao u Ameriku i postao dio supergrupe Crosby Stills Nash & Young...

Zapravo, od dolaska na Prokurative pa sve do početka devedesetih godina Splitski festival postaje najutjecajnijim i najprestižnijim domaćim festivalom na kojem redovno nastupaju - a nerijetko i pobjeđuju - najveća imena domaće šlageristike. Poput Miše Kovača, Mikija Jevremovića, Tereze, Kiće Slabinca... ili pak zvijezda „kuruza popa“ poput Novih fosila, Magazina... No „Split“ je ujedno i pozornica na kojoj se događaju i osebujne pop-rock fuzije poput one davnašnje Arsena i Grupe 220 s jednom od prvih etno obojenih tema „Razgovaram s morem“ ili nastupi pop-rock formacija poput Đavola, Stijena, Teške industrije, Mora, Daleke obale, Dina Dvornika, Gibonnija...