Sanaderovi dogovori o Ini nam čak i danas prazni džepove...

U ponedjeljak se nastavilo suđenje Ivi Sanaderu da je primio 10 milijuna eura mita za prepuštanje upravljačkih prava mađarskom MOL-u. A mi u tri nastavka kroz portret krunskog svjedoka Roberta Ježića donosimo sve detalje operacije, te kako je funkcionirao ortački kapitalizam u Hrvatskoj. 

Izmjenama 17 godina starog Zakona o privatizaciji Ine koju je predložila Vlada Andreja  Plenkovića otvaraju se vrata da mađarski MOL i konačno i formalno dođe do većinskog paketa dionica. 
Ironija je da je prošlo je  10 godina otkako su, prema svjedočenju bivšeg Sanaderova prijatelja Roberta Ježića, daleko od očiju javnosti udaljeni temelji tom poslu. Zato oporba i ističe da Plenković završava i legalizira ono što je započeo Ivo Sanader iako vladajući iz petnih žila žele dokazati da ih je na to prisilila EU, te da će se boriti za nacionalne interese. Suđenje bivšem premijeru Ivi Sanaderu trenutačno se ponavlja, a USKOK tvrdi da je za preuzimanje prava u Ini primio 10 milijuna eura mita. 

U prethodna dva teksta smo opisali kako je nekadašnji skiper Robert Ježić iz skromne obitelji u sprezi s politikom uspio postati jedan od bogatih i utjecajnih ljudi u Hrvatskoj. Njegova uloga u Sanaderovom prepuštanju Ine Mađarima je nemjerljiva jer je, prema vlastitom svjedočenju, osigurao račune za polovicu mita u iznosu od pet milijuna eura. No, ono što se događalo prije 10 godina uvelike određuje i utječe na džepove hrvatskih građana i danas. A utjecat će i sutra. 

Proročanske riječi suca Turudića

- Sklopljeni ugovori bili bi tretirani kao još jedna u nizu katastrofalnih odluka političara koje su donošene i vjerojatno se donose i danas, i za koje je jedina sankcija gubitak parlamentarnih izbora – rekao je sudac Ivan Turudić u obrazloženju presude Sanaderu prije šest i pol  godina.

Što god mislili o izričaju i ponašanju predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, činjenica je da su mu riječi proročanske. Kada se pogleda zadnjih 10 godina, hrvatska strana je bila znatno limitirana u poduzimanju bilo kakvih poteza, a frapantno je kako je MOL uz svesrdnu podršku mađarskih vlasti kontinuirano gurao svoju strategiju koju su ostvarivali polako, ali sigurno, iz godine u godinu. 

Prije 10 godina, Ježić je svjedočio kako je prva rata za Sanadera došla od MOL-a preko ciparskih tvrtki. Što je Sanader dao zauzvrat i kako to utječe da ćemo dans plaćati višu cijenu plina, proizvodnja plina i nafte pada, a radnici u Sisku ostaju bez posla u rafineriji koja više neće prerađivati naftu? I hoćemo li zbog toga morati platiti još šest i pol milijardi kuna MOL-u?

U ovo doba prije 10 godina, MOL je imao 44 posto Ine koju je pošteno platio, ali s takvim vlasništvom nisu mogli preuzeti kontrolu. Zato su išli u kupovinu dodatnih dionica, ali i danas su stigli do 49,1 posto, barem u dijelu koji je javno poznat i priznat. 

'MOL je imao 44 posto vlasništva, a praktički je donosio sve odluke'

Ugovor koji je potpisala Sanaderova vlada im je to omogućio. Iako u svakoj tvrtki uprava vodi kompaniju, operativno poslovanje je prebačeno na izvršne direktore. U upravi je hrvatska strana imala tri člana koji su mogli blokirati strateške odluke, a izvršni direktori su bili odgovorni MOL-u. Dodatno, ako hrvatski predstavnici i budu protiv neke odluke u upravi, presudan je glas mađarskog predsjednika uprave, pa je jedini način da se neka odluka zaustavi, bilo da se ne pojave na sjednici ili je napuste. 
Kako to funkcionira u stvarnosti, najbolje svjedoči podatak da uprava zajedno s hrvatskim članovima ne zna i ne može dobiti niti cijenu po kojoj kompanija koju vode kupuje naftu! Dioničar koji ima 44,8 posto u tvrtki ne može znati cijenu osnovne sirovine. 

- Uprava Ine bila je samo formalna jer je sve odluke donosio odbor izvršnih direktora, a čulo se i da se već izmjenama ugovora iz 2009. naveliko raspravljalo o gašenju rafinerije Sisak. MOL je imao 44 posto vlasništva, a praktički je donosio sve odluke, pri čemu se nije vodilo računa o interesima Ine - svjedočio je ovaj tjedan bivši predsjednik Nadzornog odbora Davor Štern.

No, sve što se događalo tada i kakav to utjecaj ima na sadašnju energetsku politiku u Hrvatskoj, potpuno je ispalo iz fokusa javnosti, pa je veća vijest bila svađa Sanaderove odvjetnice Jadranke Sloković i sutkinje. 

No, uz odlučivanje, Sanaderova Vlada je potpisala još jedan ugovor koji ni danas nije do kraja realiziran, tzv. Ugovor  o plinskom biznisu. Prema njemu će se iz Ine izdvojiti trgovina plinom, a Hrvatska će preuzeti i podzemno skladište Okoli. Skladište je preuzeto, ali plinski biznis nije otkupljen jer je hrvatska strana u eri nakon Sanadera decidirano utvrdila da se radi o štetnom poslu. Cijena plina je ugovorena 15 godina unaprijed i to prema tada nepovoljnoj formuli. 

Nakon godina natezanja, MOL je tužio Hrvatsku arbitražnom sudu u Washingtonu zbog nepoštivanja tog ugovora. Vlada Zorana Milanovića je uzvratila kontratužbom u Ženevi da MOL nije ispunio svoje obveze iz ugovora o privatizaciji, te da su stekli kontrolu nad tvrtkom korupcijom. U Washingtonu MOL, prema neslužbenim procjenama, traži oko 6,5 milijardi kuna odštete jer ugovor nije poštovan već 10 godina. I veoma je izgledno da bi Hrvatska mogla izgubiti taj spor. Jer ugovor je ugovor, a nema niti jedne presude da je on potpisan na nezakonit način, zbog mita. 
Druga važna činjenica je da je Hrvatska izgubila spor u Ženevi, tj. nije uspjela dokazati da MOL krši ugovor o privatizaciji, a i pad presude protiv Sanadera za korupciju i ponavljanje suđenja je utjecalo na arbitre. 

Osuđeni na uvoz sve većih količina plina iz dalekog Sibira

Dakle, ako Hrvatska izgubi spor težak 6,5 milijardi kuna, ima dvije opcije. Platiti to našim novcem iz proračuna što znači zaustavljanje daljnjeg poreznog rasterećenja i olakšavanja života građanima. Druga opcija je da predaju dodatne dionice Ine MOL-u u toj vrijednosti, što znači da će Mađari i formalno imati i tri četvrtine kompanije i raditi što žele. 

Ali i bez te presude, događaji od prije 10 godina utječu na naš život. Dok su trajali sporovi i Vlada pokušala osporiti ono što smatra koruptivnim ugovorima, Inina proizvodnja plina u Hrvatskoj pada iz godine u godinu. Jasno je da bi domaći plin bio jeftiniji za građane, ali mi smo osuđeni na uvoz sve većih količina plina iz dalekog Sibira. 

Kako bi tome doskočila i neovisila samo od ruskog plina, a u Ini Vlada nema ovlasti potaknuti jače istraživanje, odlučeno je graditi LNG terminal na otoku Krku. S njim bi zemlja dobila još jedan dobavni pravac za ukapljeni prirodni plin koji dolazi uglavnom iz SAD-a. Problem je što je  taj plin trenutačno skuplji i za 30 posto. Također, da građani ne bi plaćali izgradnju terminala, bio je potreban zakup kapaciteta, a tu je Plenković računao na Mađare. Međutim, mađarski premijer Viktor Orban inzistira da se svi problemi rješavaju u paketu, a najviše ga žulja što je sa Sanaderom optužen i njegov prijatelj i čelnik MOL-a Zsolt Hernadi. Po optužnici, on je dao mito. 

Mađari žele da Hrvatska odustane od njegovog progona i uporno ga žele izručiti. Na kraju, niti nakon pritiska SAD-a, Orban nije popustio i nisu zakupili dio terminala. 
I zato ćemo svi mi platiti dodatnih 800 milijuna kuna da se on izgradi. A onda ćemo i plaćati dodatnu naknadu u cijeni plina, a Vlada uvjerava da ona neće biti viša od 30 kuna godišnje. 

Kako bi pronašla zajednički jezik s Mađarima, Vlada Andreja Plenkovića više nije blokirala niti zatvaranje prerade nafte u rafineriji u Sisku, pa ih je 500 radnika prozvalo za izdaju. 
Uz sve, nakon donošenja novog zakona, MOL može aktivirati i još 1,6 posto dionica koje navodno kontrolira preko skrbničkih računa i dobiti odmah većinski paket u Ini. Vlada si je značajno suzila manevarski prostor da ograniči to preuzimanje. Novim zakonom, morali bi dokazati da bi preuzimanje bilo ugroza za energetsku sigurnost države, što je teško dokaziv i veoma širok pojam. I tada bi Vlada trebala imati novac da otkupi dionice. 

Nadalje, upitno je hoće li Mađari održati i posljednje obećanje, ulaganje oko četiri milijarde kuna u modernizaciju rafinerije u Rijeci. Ako budu prekršili to obećanje, a već budu imali većinski udjel u kompaniji, teško da će hrvatska Vlada bilo što moći uraditi. A eventualno zatvaranje umjesto modernizacije u Rijeci bi značio i konačni krah Ine kao industrije nafte i njen preobražaj u trgovca. 

Što god se bude dogodilo, jasno je da je Hrvatska u zadnjih 10 godina što zbog nesposobnosti, što zbog nemara i sumnji na korupciju izgubila mogućnost prave kontrole u najvećoj energetskoj kompaniji u Hrvatskoj.