Iznenadnom smrću moje majke,prvo je uslijedio šok,trajao je kratko,nisam tada plakala,suza nije bilo.Tek nakon tri dana vidjevši je u lijesu,pukla sam,plakala sam i govorila-mama,mama i sve dok u jednom trenutku nisam ugledala svog tatu,moj tata je izgledao jadno,izgubljeno.Znala sam da moram skupiti snagu i pomoći jer on je jedini ostao sam.Sestra i ja imamo obitelji,živimo zasebno,svaka,ali on ostaje sam.Nakon nekog vremena,shvatila sam da dolaskom na groblje,trčeći idem prema humku,stojim gledam,zapalim svijeću i odlazim prazna,odlazim polako i okrećem se nekoliko puta,u stvari dok god vidim humak.I danas dok ovo pišem,osjećam prazninu,koliko puta sam izgovorila u sebi rečenicu:mama,samo da si mi na pet minuta.................................
graziella
24.3.2012.
Odustani
Moj otac umro je u snu,jedne subote rano u jutro.Znala sam da će zbog bolesti to doći,ali uvijek se nadaš:sutra će.Plakala sam od svoje kuće do kuće mojih rodi
telja.Plakala sam svake subote u jutro odlazeći na posao (dosta dugo)u busu.Suprug me je pokušao utješiti,ali mi je tada jednostavno išao na živce.Svaki dan sam išla tati na grob i pričala sa njim.Prošlo je četiri godine,a ja još uvijek čekam da moj otac uđe u moju radnju i da mi kaže:Dobro jutro ćaćina liva ruko,kako si mi danas.Fali mi i faliti će mi dok sam god živa,a utjeha mi je i dan danas odlazak na njegov grob sama,zapaliti cigaretu i pričati s njim kao da je još uvijek živ.timice,dok se ne suočimo sa takvim gubitkom nismo ni svjesni koliko smo sretni što su tate i mame ti uvijek nama na raspolaganju.
Prikaži još ↓
ti
timica2
24.3.2012.
Odustani
Dok sam pisala tekst,u grlu me stezalo od tuge.Da,dobro si rekla da su nam mame i tate uvijek na raspolaganju,dijete mi je bilo zbrinuto,mogla sam se posvetiti
poslu,i inače što god je trebalo odraditi,tu su bili oni.Nedostaju mi nedjeljom,to popodne provodila sam kod njih ili smo otišli na izlet.Niti jedna priča nije bila završena,ako to nije bilo sa njima ispričana.Znam što si htjela reći rečenicom da odlaziš sama na grob i nosiš cigarete,to isto radim i ja.Hvala ti na komentaru,lakše je znati da ima netko tko proživljava isto kao i ja.Šaljem ti pozdrav.!
Prikaži još ↓
u4
user_46331
24.3.2012.
Odustani
Kad mi je umro tata prvi put sam se susrela sa smrti najbliže osobe i mislila sam da je propo moj svijet, a imala sam supruga i dva živa i zdrava sina, a moja m
ama ostala je sama. E onda nakon 10 godina od smrti moga oca pogine mi mlađi sin. Kad sam saznala osjećala sam se kao da se to meni nije dogodilo imala sam užasno puno snage i osjećaj da je moj sin živ, a ja da pripremam sahranu za nekog neznam ni ja koga. kada je sve prošlo i ljudi se razišli ja sam počela tek po malo bit svjesna da sam baš ja izgubila svoje dijete. Pa zašto baš ja, a on je bio tako dobar dečko, sportaš, sin, prijatelj. Bio je sve dobro što se moglo naći u jednom dečku. Ljudi su mi govorili da se moram pomiriti, da će s vremenom bol biti manja. Ja sam se ubijala od posla i tražila utjehu u svemu, ali utjehe nema. Moja bol je svakim danom veća, popila sam more antidepresiva ali ja tonem sve dublje i totalno sam uništena, srećom mi je stariji sin na fakultetu tako da me bar on ne gleda i ne sekira se, a kad se čujemo onda glumim da mi je dobro. Mislim da je bol i tuga za djetetom nemjerljiva s ničim i s vremenom ne prolazi.
Prikaži još ↓
graziella
24.3.2012.
Odustani
rave,predpostavljam kako vam je.Izgubiti dijete je nešto najgore što se nekom roditelju može desiti.Moja frendica je izgubila sina .Našla ga je u jutro mrtvog u
krevetu kad ga je budila za ići u školu.Veću bol i tugu ja nisam vidjela u životu.Preteško.Neznaš šta da kažeš.osim da budeš tu kad si joj potrebna.Ona uvijek govori kako joj je sin ukraden,kako se nije oprostila sa njim.Svaki put kad želi pričati o njemu,mi kako njene frendice smo tu.Shvatila sam da nakon određenog vremena ljudi te počnu izbjegavati kad pričaš o svojoj boli, zato smo nas par curki uvijek tu kad ona želi pričati o tome.Nadam se da ćete i vi smoći hrabrosti kao i moja frendica krenuti dalje,jer što ona kaže :imam još jedno dijete za koje moram živjeti ,nesmijem njoj život pretvoriti u tugu i žalovanje.Teško je to znam,ali ja vam iz dubine moje duše želim da nastavite svoj život radi vas ,vašeg sina na faxu i onog kojeg ste nažalost izgubili.
Prikaži još ↓
ti
timica2
25.3.2012.
Odustani
rave:@ Ne kaže se uzalud da je taj bol najteža,izgubiti dijete.Kada sam čitala graziellin komentar,našla sam dio sebe,također u tvojem komentaru nalazim dio svo
jih tužnih trenutaka.Ne ću duljiti,samo ću ti reći da sam u najtežim trenucima pomislila da moja mama ne bi voljela me vidjeti tužnu i nesretnu.Pokušaj tako razmišljati,Imaš moju podršku.Uz pozdrav.
Prikaži još ↓
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu 24sata te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona .