Robert Seethaler: Knjiga o mrtvima koji pričaju o životu

Roman “Polje” Roberta Seethalera, koji do 2018. nije uopće bio preveden na hrvatski, počinje i završava na groblju u izmišljenom austrijskom gradu Paulstädteru, gdje 29 mrtvih priča priče o svom životu. Samo je uvodni odlomak knjige posvećen živoj osobi, starcu koji na klupici na groblju razmišlja o mrtvima i o tome kako bi bilo da svaki od njih dobije još jednu priliku da se čuje njihov glas. Seethaler je odlučio da će pričati o životu. Svaki od njih radi rekapitulaciju svog života i svaki na svoj način otkriva dio po dio svojih životnih priča, koje su zapravo sjećanja i vrte se oko sličnih stvari - snova, želja i onoga zbog čega žale. Kako pričaju o danima dok su bili živi, tako dolazimo do toga da su gotovo svi živjeli neki život koji je obilovao promašajima. Jedan priča kako se okrenuo kockanju, jedna kako je voljela na desetke muškaraca, ali je voljela samo jednog iako se baš ne može točno sjetiti zašto je voljela samo njega, a imamo i cijelu obitelj, majku i kći, supruga i suprugu koji su pokopani jedni pored drugih. Seethaler je nekima dao vrlo dugačke odlomke, a nekima samo jednu stranicu. Neki naširoko pričaju o svemu, a neki kao što je Franz Straubein, sve govori u kratkim rečenicama, koje telegrafski opisuju životne situacije. “Tri žene. Jedna ljubav. Jedan sin, koji me ne poznaje”, dio je malog odlomka o Straubeinu.

Knjiga je o mrtvima, ali Seethalerovi likovi povremeno šalju neke poruke živima, poput oca koji svom još živom sinu daje savjet: “Nemoj se mučiti i tražiti pravu ženu. Ona ne postoji.” Zapravo se može činiti kako su njihove priče vrlo deprimirajuće jer svi ili žale za nečim ili nikad nisu ni vjerovali da im može biti bolje, ali Seethaler je ubacio dovoljno humora i duhovitosti koje će vas unatoč svim tim mrtvima ipak nasmijati. Osim toga, njihove priče na prvu izgledaju banalno, ali ustvari su vrlo životne i govore o sudbinama kakve smo sigurno svi i sami vidjeli oko sebe ili u svojim obiteljima, među prijateljima, susjedima, kolegama na poslu... Pisati o mrtvima uvijek je sklizav teren, jer od početka postoje dvije opcije - ili ćete otići u potpunu patetiku i ispisivati isklišeizirane fraze ili ćete napisati depresivan roman, koji čitatelji neće baš rado uzimati u ruke. Seethaler je izbjegao i jedno i drugo te, baš kad pomislite da vas njegovi mrtvi “u polju” bacaju u očaj, Seethaler ih izvlači s nekim zabavnim uletom. Mnogi kritičari njegove ranije romane, a osobito svjetski bestseler “Čitav jedan život”, smatraju puno boljim od “Polja”, međutim ne treba se hvatati u tu zamku jer se radi o potpuno različitim žanrovima, koje je teško i uspoređivati. Robert Seethaler u svom životu isto ima neke zanimljive crtice. Osim pisanja, Seethaler se bavi i filmom, a glumio je u filmu “Youth” redatelja Paola Sorrentina, koji ga je osobno pozvao na casting za film, što je Seethaler prvo mislio odbiti jer mu se nije dalo putovati u Rim. Imao je ulogu Luce Morodera, instruktora penjanja koji se zaljubi u Lenu Ballinger, koju je glumila Rachel Weisz, a osim nje u filmu je glumio i Harvey Keitel. Seethaler je inače odrastao s vrlo ozbiljnim očnim problemima, imao je užasno visoku dioptriju, nevjerojatnih -19, i kao dijete je išao u školu za slijepe u Beču. Tako je nekako, dok je kao klinac živio u svom malo svijetu u kojem praktički ništa nije vidio, i nastala njegova ljubav prema pisanju. S vremenom je počeo raditi za televiziju i na filmovima, ali i kazalištima u Berlinu, Stuttgartu i Hamburgu.