U vremenima kada su žene sve više financijski neovisne od muškaraca ima i sve više „kasnih rastava braka“. Svaka sedma rastava odnosi se na par koji je u braku više od dvadeset i pet godina. Razdvajaju se životi ljudi koji su više od pola života proveli s jednom te istom osobom. Dijelili su dobro i zlo, izrodili djecu, izgradili kuće i stanove, stekli imovinu, pokopali roditelje i onda odjednom – sve to ode u vjetar.

Rekli bismo kad su već sve to zajedno prošli, njihovi bi brakovi trebali biti otporni na sve, na nevolje, na padove, na uspjehe i neuspjehe. Oni bi trebali biti primjer kako opstati, kako izdržati. Ali nije tako. Kao da je upravo tada mnogima na pameti konačno zadovoljenje vlastitih potreba. Razvod im se čini kao bolje rješenje njihovih problema.

Za brak se treba boriti

Djeca su odrasla, poslovi su odrađeni, kuće su kupljene, a možda već i prodane, ali duše su im nezadovoljne, životi se čine nerealizirani. Šezdesete kucaju na vrata, a oni se nadaju novim počecima i novim ljubavima. A što je s rasturanjem svih obiteljskih veza koje su se tolike godine marljivo gradile? “Brak je avantura. Nešto poput odlaska u rat”, rekao je Gilbert K. Chesterton. No, ja kažem da nakon 30 godina braka rastava jednostavno ne dolazi u obzir.

Već više od 30 godina smo par, od toga punih 29 godina u braku – pred sobom i pred Bogom. Imali smo puno lijepih trenutaka, ali i dovoljno onih manje lijepih. Bilo je perioda bolesti, tuge, stresa, ljubomore, neslaganja, naročito dok su djeca bila mala. I mi smo, kao i mnogi drugi bračni parovi, od ljubavnog para znali postali “udruženje građana”, “brat i sestra”, a ponekad i dva okorjela neprijatelja.

Tko kaže da nije tako, vjerojatno laže. Razdvajali smo se privremeno, pa opet spajali, razvijali se u svemu tome, postajali mudriji i svjesniji, pa se opet rasturili.

Ne iz straha od samoće ili zbog sramote, nego jer smo to tako htjeli. Jer smo toliko toga preživjeli, jer smo si toliko puta dali ruku, jer smo si toliko puta ipak pokazali koliko trebamo jedno drugo i koliko se volimo. I ne zbog djece. Zbog nas. Sa svakom novom prebrođenom krizom naša je povezanost bila još zrelija, još dublja i vrjednija.

Možda nas upravo partnerova prijevara može prodrmati ili dati nam vjetar u leđa. Možda s prijevarom dobijemo više samopouzdanja i ponovno se počnemo bolje razumijevati s partnerom? Preljub može osvijestiti nove mogućnosti.

Brojke govore da danas većina parova koji su doživjeli prijevare ostaju zajedno. Američka seksualna terapeutkinja Esther Perel vjeruje da nevjera ne mora završiti i konačnim razlazom partnera, već naprotiv, da može i očvrsnuti brak. Odlučno tvrdi da se većina brakova može oporaviti od nevjere, ali da u društvu postoji stigma o bračnom partneru koji je prevaren i ostaje u braku.

Afera ne mora biti početak kraja

“Na njega se gleda s nevjericom i žaljenjem, a to ljude može više mučiti nego sama nevjera. Neke afere su početak kraja, ali neke nisu. One su očajnički pokušaj da se ljudi u braku ponovo pronađu. Ljudi sami moraju odlučiti žele li ostati u braku ili ne, i živjeti s posljedicama svoje odluke.

Nekad prije se na razvod gledalo s prijezirom. A danas je sramotno ostati s partnerom kad možeš otići. Ostajanje je nova sramota”, objasnila je Perel. Prijevaru nije lako prihvatiti. Ipak je to čin svojevrsne izdaje. ali i izraz čežnje i gubitka. Ponekad upravo taj čin preoblikuje brak. Preslože se kockice, postave se neke nove granice i smanje se nerealna očekivanja.

Stjecanje bogatstva u životu ne svodi se samo na dobivanje plaće i bonusa, posjedovanja dobrog auta i lijepe odjeće. Istinski ste bogati kada ulažete kvalitetno vrijeme u svoj brak, ili dugogodišnju vezu, posvećujete vrijeme i energiju svojoj djeci, a od svog doma radite utočište i vodite računa o svom zdravlju.

Zato se uvijek rastužim kada čujem da se dvoje ljudi nakon više desetljeća braka rasturi, raziđe i odustane.

Naravno postoje i one razorne, nasilne i opasne vezanosti koje treba raskinuti, ostaviti iza sebe i pobjeći glavom bez obzira. To su one u kojima se partneri ne prestaju povređivati, u kojima time ne prestaju uništavati svoju djecu i sve oko sebe. Ali, ovdje ne govorim o njima. To je za neki drugi tekst i ozbiljnije lamentiranje.

U većini rastava nakon toliko godina braka, supružnici kao da niti ne pokušavaju spasiti što se spasit da i za što se je vrijedno boriti. Obično zaključe da im je seksualni život uspavan ili potpuno ugašen i da im je dosta prigovaranja. Tada obično ne prođe ni par mjeseci, a rastavljeni muškarac je već u vezi s nekom novom ženom koja mu još više prigovara nego njegova prva.

Žene se u tim situacijama ipak malo opreznije ponovno vežu. Kažu dosta im je dvorenja, kuhanja i brige za kuću. Dosta im je ugađanja i toleriranja. Iako bi zapravo ponovno voljele imati vezu, pripadati i bile zaljubljene.

“Ljubav je sjeme, a brak vrt. I kao i tvoji vrtovi brak zahtijeva potpun angažman, mnogo truda, ljubavi i brige. Nema smilovanja prema korovu, čupaj ga prije nego što se ukorijeni. Posveti se svom braku s istom požrtvovnošću koju ulažeš u svoje nasade, pa će sve biti u redu. Ne zaboravi da u brak treba neprestano unositi nešto novo, ako želiš da ti cvate…”, mudro je zaključila Barbara Taylor Bradford.

Zašto ovo baš danas pišem? Jer vjerujem u brak i obitelj. Ona je temelj svega…

Izvorni tekst pročitajte na One Nastupaju. 

O autorici:

Ja sam Alis Marić i diplomirana sam pravnica koja je vodila nekoliko ureda uprava inozemnih tvrtki, a ljubav na kraju pronašla u - knjigama. Rezultat te ljubavi je i projekt Čitaj knjigu. Obožavam miris knjiga, volim ih dodirivati, uživam u lijepim mjestima za čitanje, udobnim foteljama te mekom i mirisnom krevetu gdje se može opušteno čitati . Osobito volim – knjige preporučivati. Osim na web-u, Čitaj knjige možete pratiti i na Facebooku te na Instagramu.