Na današnji dan, prije 15 godina, sunce je na lipičkoj ergeli ponovno obasjalo izgladnjele i izmučene životinje, koje su noću stigle kamionima iz Srbije. Nakon godina patnje, stradanja i otimanja, vraćeni su u svoj dom
Prošlo je 15 godina otkako su iz Srbije u Lipik vraćeni ispaćeni lipicanci, odvedeni s ergele 91.
Povijest lipicanaca kroz stoljeća je često ispisivana krvlju, barutom, mecima i granatama, a posljednje i najveće njihovo takvo tragično stradanje zbilo se upravo na hrvatskom tlu. Dok su trajali najžešći srpski napadi na Lipik, 26. rujna 1991. radnici ergele pustili su konje iz štala, mnogima tako spasivši živote, a dan kasnije granate su zapalile štalu. Ubijeno je 35 konja a njih 80 je bilo odvedeno prema Bosni, pa potom u Srbiju. Odveo ih je čovjek koji se zove Mihajlo Komasović, koji je bio zaposlenik lipičke egele i koji ih je, kako se kasnije ispostavilo, tim činom spasio do sigurno smrti.
- Rat je bio, smrt na sve strane, konji lutaju lipičkim poljem, nezaštićeni i prepušteni sami sebi. Bilo mi je žao konja! To je bila Božja volja, konji su postali moja, a ja njihova sudbina – rekao je Komasović kad su ga novinari pitali zašto ih je odveo.
Oko osamdeset konja odvedno je najprije u Bosnu i Hercegovinu, u mjesto Lilić, da bi u veljači 1992. godine bili odvedeni u Vojnu ustanovu u Karađorđevu, gdje su ostali sve do veljače 1995. godine. Srpska vlada tadašnje Krajine tražila je da Komasović vrati konje, no on ih pokušava držati na okupu i seli ih najprije na imanje jedne poljoprivredne zadruge, kraj Sremske Mitrovice, a 1998. odlaze na poljoprivredno gospodarstvo Teodora Bukinca kod Novog Sada. Tu počinje njihova agonija, Bukinac ih ne hrani i konji ugibaju od gladi, a Komasović na kraju pomaže da se oni preostali vrate u Hrvatsku. Taj čovjek je dočekao i mirovinu na ergeli, a bez njega se 66 konja (od 118 grla koliko ih je bilo na dan napada na Lipik) nikad ne bi vratilo.
Vraćeni su noći s 12. na 13. listopada 2007. Na Ergeli u Lipiku se spontano skupilo više stotina ljudi koji su cijelu noć bdjeli čekajući trenutak za koji se mislilo da nikada neće doći. Na cesti prema Ergeli su s upaljenim svijećama osvjetljavali put konjima prema njihovu starom domu.
Većini je bilo teško suspregnuti suze u tim trenucima, mnogi su plakali promatrajući povratak konja.
Mato Čačić, bivši direktor Ergele Lipik, prisjetio se u dokumentarcu Živi spomenici- tragovima konja u Hrvatskoj, trenutka kada je došao u Ministarstvo poljoprivrede i tadašnjeg ministra Čobankovića upoznao s pričom:
- Kad sam prvi put došao u ministarstvo, rečeno mi je da je Čobankoviću poručeno da tih konja više nema. Rekli smo mu što je s tim konjima...
U međuvremenu su i hrvatski mediji objavili fotografije izgladnjelih i izmučenih lipicanaca na imanjima u Srbiji, a velika akcija spašavanja mogla je započeti.
Čačić se sjeća i utovora nesretnih životinja:
- Neki mladi konji, koji nikad nisu putovali, teže su ulazili u kamione, neki lakše, ali ovi stari konji, koji su se vraćali u svoj dom nakon tog svega... Mogao si ih samo uhvatiti za ular i povesti. U očima im se vidjelo: Ma kud opet... Ulazili su kamion bez ikakvog pružanja otpora, ušli unutra i: Ajmo opet dalje. Ukupno je vraćeno 45 konja lipicanske pasmine, 19 toplokrvnjaka i 2 ponija. Samo osam izvornih konja je doživjelo povratak, ostali su bili potomci konja odvedenih 1991.
Doček lipicanaca u Lipiku bio je silno emotivan. Ali veterinar dr. Siniša Horvat, znao je da muke tek predstoje:
- Očekivali smo da će se nešto dobro dogoditi, a onda kad su počeli izlaziti ti konji, koji su tad jedva hodali, koji ne izgledaju kako bi konj trebao izgledati, mršavi, izgledanjeli, onda zapravo ja kao veterinar počinjem shvaćati da će tu zapravo problemi tek nastati...
Prizori prelijepe i zaigrane ždrebadi s lipičke ergele danas svjedoče kako je ta osobita pasmina ponovno bila snažnija od svakog zla.