Prokletstvo otetih lipicanaca iz 1945. Disney nije uspio skinuti

Priča o lipicancima, plemenitim konjima koji na svijet dolaze crni, a kasnije, kad odrastu, zablistaju kao veličanstveni bijelci, kao živo bijelo biserje, možda je i najpotresnija i naljepša sudbina neke pasmine životinja koju je selekcijom stvorio čovjek. A za razumijevanje jedne od njihovih epopeja, one koja se zbila sredinom svibnja 1945., dakle prije točno 75 godina, i o kojoj je Disney snimio bajkoviti film, ključna su svjedočanstva dali jedan austrijski časnik rođen u Mostaru, odrastao u Travniku i Osijeku, zatim barunica koja je posljednje dane u Hrvatskoj provela u svom vukovarsku dvorcu, pa jedan austrijski poznavatelj lipicanskih pasmina, čovjek koji je u Hiterovim postrojbama hrvatske „domobrane učio kako da love partizane“, ali i jedan partizanski general, narodni heroj kojem je 1971. zabranjeno da govori… 

Sudbina lipicanske pasmine od 1572. godine neraskidivo je vezana uz Španjolsku školu jahanja koja je tada utemeljena u Beču, bilo je to prvo mjesto na svijetu gdje se jahanje učilo i razvijalo kao umjetnička vještina, a ples lipicanaca, hodanje u korak i njihove eskapade bile su stoljećima demonstracija carske moći.

No, prije točno 75 godina, u proljeće 1945., dok je nacistički Treći Reich brojao svoje posljednje dane, jedan rođeni Mostarac u Beču bojao se za svoj život, ali i za život lipicanaca. Zvao se Alois Podhajsky, bio je brigadir konjice Wehrmachta i voditelj škole jahanja, jedan od najboljih učitelja i dresera u cijeloj povijesti te škole.

Bajkovita verzija o epskim bitkama za te konje, koja je proširena u popularnoj kulturi, govori da je upravo Podhajsky, strahujući od Crvene armije koja se opasno približavala Beču, odlučio okupiti svoje ljude i skloniti konje na sigurno. S istoka, iz Mađarske, nadiru Sovjeti, na sjeveru traju neprekidna bombardiranja, a na jugu su i jugoslavenski partizani. Ni na zapad nije mogao, putevi prema Švicarskoj bili su blokirani vojskom i kolonama izbjeglica. Pa je Podhajsky, kaže priča, odlučio zaigrati rulet i krenuti na sjever. Brigadir Podhajsky i njegovi ljudi su uzeli svih 70 konja iz Beča i došli u Sankt Martin in Innkreis. Podhajsky se nadao da će do njih prije stići Amerikanci, a ako s njima stigne i njegov stari poznanik, bit će spašen! A poznanik je bio već mitska figura Drugog svjetskog rata, general George Patton. Njih dvojica upoznali su se prije rata, Podhajsky je osvojio brončanu medalju u pojedinačnoj dresuri na Olimpijskim igrama u Berlinu, a Patton- i sam nekoć aktivan sportaš i olimpijac iz 1912. u jahanju- poslao mu je čestitku. 

Prolazili su dani i tjedni, Crvene armije nije bilo u blizini, ali su krajem travnja stigli vojnici 3. američke armije. Podhajsky se predao Amerikancima zajedno sa svojim vojnicima, uvjeravao je američke časnike da su svi oni iz Španjolske škole jahanja i da nijedan nije sudjelovao u borbama. I, naravno, zatražio je prijem kod generala Pattona.
Patton je istog trena došao u Sankt Martin i susreo se s Podhajskym, a ovaj mu je u znak dobrodošlice priredio plesnu priredbu s konjima.

U toj plesnoj priredbi sudjelovali su samo pastusi. Jer, stotitne lipicanskih kobila i ždrijebadi su od 1943. bili na teritoriju današanje Češke, u mjestu Hostau. Hitler je poželio ondje stvoriti najveću ergelu konja najčistije krvi, pa su lipicance nacisti plijenili, ali i kupovali gdje god bi stigli. A mnoge i u Hrvatskoj. Sve su ih transportirali u Hostau, no sada je ondje gotovo 400 konja bilo u pravoj smrtonosnoj klopci. Jer, tamo su s jedne strane tukli Rusi, s druge nadirali Amerikanci, a na mnogim su pozicijama i dalje bili ukopani vojnici Waffen SS-a, spremni ići na sve ili ništa. Ktome, strahovalo se da će konji, ako prvi do njih stignu Rusi, loše završiti… 

General Patton je, kaže verzija po kojoj je Disney snimio film, zaključio da konji neće preživjeti ako ih se prvi dokopaju Rusi, pa je odmah izdao zapovijed i 28. travnja 1945. godine, američka vojska je krenula u proboj daleko iza sovjetskih linija. Tek su sredinom svibnja uspjeli spasiti konje i izvuči ih s teritorija na koji su nadirali Rusi. Niti jedan jedini konj nije bio ni ranjen, premda su prošli kroz kišu granata.

Danas mnogi vjeruju u ovu verziju. Podhajsky, Austrijanac rođen u Mostaru, Pattonov prijatelj koji je nacističku uniformu skinuo nekoliko sati prije no što će se susresti s Amerikancima, postao je mitska figura i ostao direktor Španjolske škole jahanja u Beču sve do umirovljenja 1965. godine. Njegov auru spasitelja lipicanaca učvrstio je Disneyev film snimljen po njegovim memoarima 1963. godine. A „Čudu bijelih pastuha“ konje iz Beča glumili su naši, đakovački lipicanci! 

Film je sniman u Austriji, s Disneyevom ekipom pregovarao je dr. Zvonimir Benčević, veterinar, dugogodišnji ravnatelj đakovačke ergele i naš najveći stručnjak za lipicance. Titove vlasti su se pobrinule da konji otputuju specijalnim vlakom u 84 vagona u Bruck kraj Beča. Stigla su ondje 163 najbolja lipicanska grla iz Đakova i iz Lipice kod Sežane. U ekipi se nalazilo više od 40 jahača i stručnog osoblja koji su kao statisti sudjelovali u snimanju pojedinih kadrova Disneyjevog filma.” Na snimanju je bio i dr. Benčević, koji je za tadašnje medije izjavio kako je snimanje s konjima u Brucku trajalo 18 radnih dana:

– Bilo je vrlo naporno, snimalo se od 7 do 16 sati. Pojedine scene ponavljale su se desetak i više puta. Primjerice, scena kada američki tenkovi štite krdo izbezumljenih bijelih konja ispred njemačkih “Štuka” ponavljala se 24 puta. Tek tada su režiser Arthur Hiller i producent Disney bili zadovoljni. Događalo se da su grla po čitav dan ostajala bez vode. Međutim, unatoč svim teškoćama, naši lipicanci odlično su položili prvi ispit pred filmskom kamerom. Walt Disney, i sam odličan poznavatelj životinjskog svijeta, bio je vrlo zadovoljan pa je po završetku snimanja rekao: “Da nije bilo tih divnih konja, ne bih mogao ostvariti zamisao. Impresionirala me je ljepota, poslušnost i neustrašivost lipicanaca”, izjavio je tada dr. Benčević.

Iz samog Đakova su na snimanje u Austriju otišla 74 grla, a u Đakovo se vratilo pet grla više jer se pet kobila ondje oždrijebilo. Walt Disney je svim radnicima ergele koji su bili na snimanju darovao ručni sat. Među konjima iz Đakova nalazilo se i nekoliko konja koji su vjerno odglumili svoje prabake i pradjedove! Jer, nekoliko njih su bili potomci konja iz škole u Beču.

Nizozemac istražuje u Beču i Berlinu

Alois Podhajsky je umro 1973. godine u 76. godini života od posljedica moždanog udara. Premda ga neki povjesničari veličaju kao junaka koji je spasio lipicance od uništenja, postoje i autentična svjedočanstva koja otkrivaju poneštu drukčiju verziju događaja iz travnja 1945. godine.

O svemu tome, pa i o stradanju hrvatskih lipicanaca, u fantastičnoj je knjizi Lipicanci- Mendelov pothvat (Durieux, 2013) detaljno pisao nizozemski publicist Frank Westerman. Westerman je detaljno istražio pripajanje Španjolske dvorske škole jahanja njemačkom Vrhovnom zapovjedništvu 18. lipnja 1939. godine, pregledavši i filmske materijale u berlinskom arhivu, pa je mogao s punim pravom napisati da je taj čin u Beču „proslavljen kao mali Anschulss unutar velikoga“. 

Upravo su Nijemci za zapovjednika postavili Aloisa Podhajskog, Austrijanca koji je s Anschlussom ušao u službu Wehrmachta, a vojnu je karijeru započeo još u Prvom svjetskom ratu, kao dragon (konjanik) u Četvrtoj regimenti cara Ferdinanda. Podhajsky je rođen 1898. u Mostaru, otac mu je bio časnik austrougarske vojske, pa su se selili od jednog do drugog garnizona.

Djetinjstvo je Podhajsky proveo i u Travniku, ali u Osijeku, a kasnije je otac službovao i u Ukrajini. Imao je 18 godina kad se pridružio vojnoj konjici, ali je u memoarima opisao kako je „bio silno nesretan što nema prilike sa sabljom u ruci galopirati prema neprijatelju“. Ranjen je 1917., a deset godina kasnije postaje inspektorom konjice Republike Austrije. Podhajsky u kasnijim godinama postaje vrstan jahač, pa predstavlja Austriju i na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine i osvaja brončanu medalju.

Čestita mu i jedan Amerikanac, također vrsni jahač, koji se u petoboju, kombinaciji jahanja, mačevanja, streljaštva, plivanja i trčanja okušao na Olimpijskim igrama u Stockholmu 1912. Ime mu je bilo George Smith Patton…

Ta čestitka je, po nekim verzijama, bila ključna za spas konja iz Hostaua. Ali, ponešto drukčiju priču o ulozi brigadira Podhajskog je Nizozemcu Westermanu ispričao u Beču Hans Brabenetz, još jedan vrstan poznavatelj lipicanskih linija i rodova.
Kad je Westerman došao do Brabenetza, želeći doznati što više o podrijetlu jednog pastuha koji ga je fascinirao još u djetinjstvu, ovaj ga je- tada 84-godišnjak- upitao: „Jeste li bili vojnik?“

Westerman mu je odgovorio da nije, ali da je bio u ratu, kao novinar. Na Balkanu i na Kavkazu.

„Ach, ich auch“, odgovorio mu je Brabenetz…

Doduše, do Kavkaza Brabenetz nije došao, 1942. je zapeo na Krimu, pa dvije i pol godine proveo u ruskom zarobljeništvu. Razgovarajući tako o lipicancima i o tom pastuhu kojim je Westerman bio fasciniran, Brabentz je uočio da konj potječe od neke kobile Kitty…
„Bila je to super kobila. Rođena je u stajama grofice Eltz u Vukovaru, 1938.“, zapanjio je Brabentz nizozemskog novinara.
Spomenuo mu je potom novinar da je i on bio u Vukovaru, da je 1992. stajao na svježim ruševinama dvorca Eltz, kao reporter…

 Ali, i Bramertz je bio ondje, pola stoljeća ranije…

-    Domobrane sam učio kako da love partizane…

Westerman ga je htio ispraviti, pomislivši da je vjerojatno bila riječ o ustašama, ali Brabentz mu odgovara:

- Ustaše? Sigurno sam pokojeg od njih kojiput vidio, ali nikad nisam imao posla s njima. Često je izgledalo kao da je sve pod kontrolom. Mogao si sasvim mirno prošetati do seoskog gospodarstva i pročavrljati sa seljakom, a da kasnije nisi znao jesi li razgovarao sa seljakom ili partizanom. A većina seljaka s kojima je imao posla bili su zakupnici na imanju obitelji Eltz, gdje je grofica Antoinette von und zu Eltz uzgajala konje, arabere, noniuse i lipicance. A u Vukovar je tada stigao i vojni veterinar s posebnom punomoći Vrhovnog zapovjedništva u Berlinu. Hitler je naredio da se svi pasminski čisti lipicanci pronađu i kupe za rasno čisti Rajh. Većinu, jasno, nisu kupili već oteli, ali grofici su, bar je tako tvrdio Brabenetz, sve konje vrlo pristojno platili. Među tim konjima koje je Nijemcima prodala grofica Eltz, bila je i kobila Kitty, ona praprabaka pastuha koji je Nizozemca motivirao da dobar dio svog života posveti jedinstvenoj pasmini. Lipicance su Nijemci skupljali posvuda, odveli su ih i iz Lipika, pa iz jednog samostana u Srbiji, iz ergele u Makedoniji gdje ih je htio uzgajati kralj Petar II. Odveli su ih i iz Lipice čim je 1943. pao Mussolini. Svi su krenuli put Hostaua, u Češku. 

I partizani su otimali konje

Jasno, odvođenje konja nije pravdano Hitlerovom zapovijedi, već tezom da se konje spašava od partizana koji bi ih zaplijenili, možda i pojeli. Nije to bilo sasvim netočno, jednu ergelu lipicanaca u u Novigradu na Dobri partizani su doista ispraznili i odveli sve konje na Kordun. Tako je barem u velikom intervjuu priznao Josip Boljkovac, nekoć partizan, šef policijske agenture u komunizmu, ali i prvi ministar unutarnjih poslova u neovisnoj Hrvatskoj. O odvođenju lipicanaca iz ergele u Kutjevu u svom je čuvenom ratnom dnevniku, pak, pisao partizanski general Ivan Šibl:

„Ima dobrih konja zaplijenjenih u kutjevačkoj lipicanskoj ergeli i svi bataljonski starješine pomalo jašu i olakšavaju sebi život, no ja još uvijek nemam hrabrosti da se uspnem na leđa opasne životinje koja me je odmah prvih dana dolaska u partizane onako neslavno zbacila u duboki snijeg, i to naglavce“, pisao je Šibl. U svom Ratnom dnevniku Šibl piše i o upravitelju kutjelvačke ergele, za kojeg kaže da „boluje od konjske bolesti ili hipofilije“:

„Predveli su ga u štab brigade još sinoć u Vetovu; nekamo se bio uputio. U kovčegu su mu partizani našli Göringovu fotografiju s vlastoručno pisanom posvetom. Za takvu fotografiju s posvetom gubi se u današnje vrijeme glava, ali W. mi je objasnio da ju je dobio kad su mu konji pobijedili na nekakvoj izložbi u Njemačkoj, a on da s Göringom inače nije ni u kakvoj vezi. Danas mi je pokazivao fotografije pokojnih konja i kobila i žive plemenite egzemplare u ergeli. Najljepši je  pastuh »Tulipan«. »Nemojte od mene očekivati ljudsku logiku«, govorio je W. »Od mene očekujte konjsku logiku i konjski način mišljenja, jer ja nisam čovjek, ja sam konj!« završio je ponosno.“

Šibl je najprije jahao na kobili Grlici, ali je onda siroti konj vraćen u mitraljesko odjeljenje i opet je bio "obično tovarno kljuse":
„Čak više ne nosi mitraljez nego sanduke municije. Malo me zbog toga grize savjest, pošteno mi je služila. Što mogu, nisam ja kadar izmijeniti svijet. Takav je konjski udes. U svijetu kojim gospodare ljudi konji ne mogu računati s ljudskom zahvalnošću. Ne mogu računati ni ljudi, a nekmoli konji! Sad imam novog konja. Po spolu je parip, pa boji zelenko. Zove se Ferdo! Ne može se reći da Ferdo nije lijepo i gizdavo ime za paripa! Da je pastuh, bolje bi mu pristajalo ime Sultan ili Arslan ili neko drugo gromoglasno ime koje označava muškost i mušku snagu. Za paripa, Ferdo je prikladno i pristojno ime. Pao mi je s neba! Kolona brigade prolazila je kraj livade na kojoj je paslo nekoliko raga. Rage koje pasu na livadama oslobođenog teritorija ne smatraju se ničijim vlasništvom. Obično su to islužene i za rad neupotrebljive životinje puštene da pasu i da se same snalaze. Tako, neka vrsta predsmrtne konjske mirovine. Šteta je na njih potrošiti metak, a i ne mili se čovjeku bez prijeke potrebe ubijati konja ... Jedna između tih raga bio je moj Ferdo. Glava mu je visila do zemlje, oči su mu bile pune krmelja na kojima su se skupljale muhe, dlaka otrcana i bez sjaja; ukratko, slika najveće  bijede i očaja. Ali u našoj brigadi ima ljudi koji se dobro razumiju u konje.

"To je čistokrvni lipicanac, možda baš iz kutjevačke ergele", ustvrdio je jedan takav stručnjak. Pošao je do rage, ogledao je sa svih strana, opipao joj noge, zadovoljno kimnuo glavom i doveo je u  kolonu. Dva tjedna raga je jela i odmarala se, a i liječili su je. Postepeno je dlaka dobivala sjaj, sapi su  se zaobljivale, vrat se uzdigao i savio kočoperno, a s vremena na vrijeme čak bi i zarzala. Nekako u to vrijeme počeo sam se na konju osjećati sve sigurnije. Tjerao sam Grlicu u kas, no njezin kas bio je tako sitan i cupkav da su me zaboljeli bubrezi. Galopirati na  Grlici bilo bi nečovječno, a  i smiješno; noge  su  mi se  vukle  gotovo do zemlje. Tako se dogodilo da  je  Grlica otišla natrag u mitraljesko odjeljenje i moj konj je postala ničija raga s livade. A ona se upravo pretvarala u lijepo jahaće grlo srednje veličine, kakvo čovjek samo poželjeti može. Odmah sam ga zavolio, a kad nekoga  voliš, onda mu i tepaš.

Nazivao sam ga mnogim imenima od milja, no najčešće sam mu tepao Konjoslav i Ždrijeboljub. U slobodnom prijevodu s našega jezika na njemački ili s njemačkog na naš jezik, Konjoslav ili Ždrijeboljub glasi (Pferd) Ferdinand, to jest Ferdinand glasi Konjoslav ili Ždrijeboljub. Dakle, skraćeno Ferdo! Tako se ničija raga s livade, anonimnog podrijetla iako možda aristokratskog podrijetla domogla otmjenog imena. Ima moj Ferdo i svojih mana; a tko ih nema! Nažderao se zobi pa se uzobijestio i postao vrlo plahovit. Jašem u galopu seoskim putem i odjedanput se nađem u živici, a on juri dalje kao da ga gone nečiste sile. To znači daje negdje na putu ugledao kakav bijeli papirić ili bijelo pile ili bilo što bijele boje. Kad ugleda iznenada nešto bijelo, trgne se i ritne, pa ako nisi ti ugledao istu stvar na vrijeme i ako ne vodiš računa o toj njegovoj fobiji, moraš se svakako naći u živici kraj puta. No, privikao sam se i više me ne može tako lako zbaciti. Noć je obasjana mjesečinom. Vidi se gotovo kao danju. Divne su vedre ljetne noći u prostranim slavonskim ravnicama. Kolona brigade putuje. Sve naokolo je mirno i slobodno. Samo iz velikih daljina čuju se rijetki osamljeni puščani hici. To je vrlo, vrlo daleko i ne narušava mir. Na borcima u koloni tiho zvecka oružje, a njihovi teški koraci slijevaju se u mukli monotoni topot. Moj konj nosi me lagano i ugodno. Lijepo je putovati u takvoj noći. Zaboravljaš da je rat i preneseš se u carstvo mašte. Sve dok Ferdo ne ugleda bijeli kamenčić i opet te ne vrati u grubu realnost...“

I dok su partizani odvlačili lipicance na Kordun ili jašući na njima oslobađali zemlju od nacista, Nijemci su ih tjerali prema Češkoj. Nedirnute su ostale samo ergele u Mađarskoj i Rumunjskoj, sve ostalo su ispraznili. I Sudete su Nijemci ispraznili od Čeha, prognali ih i anektirali tu pokrajinu. Kad su ondje ostali samo Nijemci, Hitler je naumio dovesti i lipicance. Ubrzo je ondje stvorena najveća ergela lipicanaca, a vodio ju je pukovnik Hubert Rudofsky. Brabentz ga je poznavao i opisao ga je kao istinskog ljubitelja konja, između 1943. i 1945. brinuo se Rudofsky ondje za više od 300 priplodnih kobila, nešto pastuha i ždjebadi, ukupno je ondje bilo 400 lipicanaca. Istovremeno je Podhajsky u Beču brinuo o četrdesetak pastuha… 

Disneyev film ne odgovara povijesnim činjenicama

Disneyev film u kojem je Podhajsky zaslužan za spašavanje konja iz Hostaua je čista fikcija, kazao je Brabentz nizozemskom novinaru. Čudo bijelih pastuha (Miracle of the White Stallions) snimljeno je 1963. godine, a mnogi su prigovarali kako taj film ostavlja dojam da je život konja vrijednija od ljudskog. Tako je, pokazat će i Westermanova knjiga, zapravo u jednom trenu i bilo.

Film počinje u Beču, savezničke bombe padaju po gradu, Podhajsky preklinje nadređene da evakuira pastuhe Španjolske jahačke škole, pa slijedi kaotični marš s konjima na kolodvor i onda transport u Sankt Martin… Taj dio filma nije značajno odstupao od povijesnih činjenica, Alois Podhajsky i njegova supruga Verena doista su pobjegli s pastusima iz Beča (u filmu ih glume ne baš uvjerljivi Robert Taylor i Lilli Palmer). Podhajsky je doista 7. svibnja priredio predstavu s konjima za general Pattona, to je sve tada i fotografski dokumentirano, pa producenti i scenaristi nisu imali puno prostora za bilo kakve manipulacije. No, kada, na kraju predstave, Podhajsky zamoli američkog generala da spasi lipicance iz Hostaua, da stotine kobila izvuče od ruske napasti, filmski scenarij se započeo značajno udaljavati od stvarnosti. A događaji koje je istražio i opisao nizozemski novinar Frank Westerman, ali koje opisuje i Michael Kane u Pattonovoj biografiji „Blood, guts, and prayer“, pokazuju da presudnu ulogu u spašavanju tih konja iz divovske ergele u Hostauu nije imao Podhajsky, već Hubert Rudofsky, pukovnik koji je vodio ergelu Hostau, možda je važniji (sigurno hrabriji) bio i glavni veterinar Rudolf Lessing te američki zapovjednik Charles Reed. 

Rudofsky je svog veterinara dr. Lessinga slao do američkih položaja, da s njima pregovora o predaji, pukovnik Reed je dugo bio sumnjičav, a i Lessing je jasno rekao da će biti nemoguće tajno izvući konje, previše ih je, sezona je ždrijebljenja... Reed je zato poslao poruku generalu Pattonu, koji je u Beču uživao u lipicancima i predstavi Podhajskog: Smije li otići po konje u rusku zonu? Odgovor je brzo stigao:

„Get them. Make it fast. You will have a new mission“

Konji Hostaua, piše u knjizi Westerman, započeli su svoj marš, a zapravo bijeg pred Crvenom armijom, 15. svibnja. Nisu tada bježali samo pred Rusima, sklanjali su se i pred češkim partizanima, koji su izašli iz svojih skloništa pa s crvenim povezima na rukama planirali kako će konje izvući u unutrašnjost Češke. No, pukovnik Reed, koji je u međuvremenu sa svojim postrojbama prodirao prema Plzenu, napravio je detaljan plan; četrdeset kilometara ići će rutom prema jugu, duž željezničkih tračnica, pa preko Češke šume u Njemačku… Ždrebad mlađu od dva tjedna transportirat će kamionom, isto kao i bremenite kobile. Kobila Kitty, jedna od onih koje je u Vukovaru nacistima prodala grofica Eltz, već se oždrijebila pa je i ona hodala…

Pakt antikomunista Disneya s komunistom Brozom

U Disneyevom filmu nije sudjelovao ni jedan jedini lipicanac iz Austrije. Navodno je austrijska vlast htjela poštedjeti životinje nepotrebnog maltretiranja, ali prije će biti da im je smetao politički kontekst cijele priče. Zato je antikomunist Disney sklopio pakt s komunistom Titom. Broz mu je poslao 163 konja. Snimalo se kraj austrijskog gradića Bruck na Leithi, blizu mađarske granice. Svi su konji preživjeli snimanje, preskakivali su drenažne jarke, pratili su ih američki džipovi i snimali sa strane, snimalo ih se i sa zrakoplova u niskom letom, uvijek uz snažno brujanje motora tenkova… Kad su ih ponovno utovaranili u vagone i trebali natrag u Jugoslaviju, valjalo ih je probrojiti. Ali nisu tu više bila 163 konja. Već 165. Westerman piše da su se dvije kobile oždrijebile u tom kaosu, premda, kako je prije navedeno, požutjele novinske arhive zagrebačkih tiskovina govore o pet malih lipicanaca koji su došli na svijet u Austriji…

U New York Timesu su kritičari objavili: „Lijepo napravljen film. S interesantnom porukom da odricanja jedne američke vojne jedinice nisu ništa u usporedbi s budućnošću ovog veličanstvenog krda blistavih rasplesanih konja“…
Film je, jasno, samo dodatno proslavio Podhajskog, koji je već ranije vješto gradio mit o svojoj spasiteljskog ulozi u svijetu lipicanaca. O upravitelju ergele Hostau i njegovu hrabrom veterinaru, koji je više puta riskirao život da dođe do Amerikanaca i pregovara o predaji, u filmu nema riječi. Samo pet godina poslije rata Podhajsky je s lipicancima bio na turneji po SAD-u, u Madison Square Gardenu mu je ružu uručila udovica generala Pattona…

Poslije je poljubio je ruku papi Piju XII., pričao o jahanju s kraljicom Elizabetom, hvalili su ga kancelar Adenauer i car Haile Selasie, s konjima je snimao reklamu za prvi komunikacijski satelit Telstar-1 (Podhajsky i pastuh Conversano Soja, sin male ždrijebice koja je na svijet došla prije marša iz Hostaua, su 1962. u Beču izvodili program, a u prvom satelitskom prijenosu sve su mogli pratiti gledatelji na Zapadu). Radovao se Podhajsky i druženju s generalom Francom (nakon što su se upoznali, Podhajsky je u memoarima o njemu zapisao: "Uopće se ne doimlje kao strogi diktator kakvim ga često nazivaju“).

Rudofsky, koji je- za razliku od Podhajskog- doista sudjelovao u spašavanju stotina lipicanaca, završio je u češkom logoru, godinu poslije je protjeran u Njemačku. Živio je u Darmstadtu i nikad se nije oženio, niti je govorio o Hostauu. Šutio je o svemu do 1973., kad je Podhajsky umro. Austrija ga je 1985. pozvala na posebnu predstavu Španjolske škole jahanja, koju su upriličili samo za njega. 

Četrdeset godina prekasno, rekao je tada. Cijela predstava, pripremljena u njegovu čast, emitirana je pola godine kasnije, na Veliki petak 1986. Odgledao ju je na televiziji, pa umro na Uskršnji ponedjeljak, u snu.

Za Tita su lipicanci bili simbol moći

Tito je ispunio sve molbe Disneyevih producenata, ne samo zbog želje da se dopadne Amerikancima ili zbog svoje ljubavi prema filmu i Hollywoodu. On je, svjedoče brojni dokumenti, lipicance doista smatrao važnim simbolom svoje moći. Često je obilazio državne ergele, običaj je bio da mu se pri svakoj takvoj posjeti daruje najljepši pastuh, a najviše je vremena provodio na velikoj vojnoj ergeli Karađorđevo. Titov odnos prema lipicancima vidljiv je i iz popisa onih kojima ih je darovao: kraljica Elizabeta dobila je crnu kobilu Stanu, Naser i Nehru su dobili bijele pastuhe, car Haile Selasie je mogao odabrati trideset priplodnih kobila i nekolikog pastuha za svoju ergelu u Adis Abebi…

Posljednje tragično stradanje u Hrvatskoj 

Povijest tih konja velikom je dijelom i ranije ispisivana krvlju, barutom, mecima i granatama, a posljednje i najveće njihovo takvo tragično stradanje zbilo se upravo na hrvatskom tlu. Dok su trajali najžešći srpski napadi na Lipik, 26. rujna 1991. radnici ergele pustili su konje iz štala, vjerojatno mnogima tako spasivši živote, jer dan kasnije granate su zapalile štalu. Ubijeno je 35 konja a njih 80 je dva mjeseca kasnije odvedeno prema Srbiji. Odveo ih je čovjek koji se zove Mihajlo Komasović, koji je bio zaposlenik lipičke egele i koji ih je, kako se kasnije ispostavilo, tim činom vjerojatno spasio do sigurno smrti. 

-    Rat je bio, smrt na sve strane, konji lutaju lipičkim poljem, nezaštićeni i prepušteni sami sebi. Bilo mi je žao konja! To je bila Božja volja, konji su postali moja, a ja njihova sudbina – rekao je Komasović kad su ga novinari pitali zašto ih je odveo.

-    U kolovozu 1991., oko osamdeset preostalih konja odvedno je u Bosnu i Hercegovinu, u mjesto Lilić, da bi u veljači 1992. godine bili odvedeni u Vojnu ustanovu u Karađorđevu, gdje su ostali sve do veljače 1995. godine. Srpska vlada tadašnje Krajine tražila je da Komasović vrati konje, no on ih pokušava držati na okupu i seli ih najprije na imanje jedne poljoprivredne zadruge, kraj Sremske Mitrovice, a 1998. odlaze na poljoprivredno gospodarstvo Teodora Bukinca kod Novog Sada. Tu počinje njihova agonija, Bukinac ih ne hrani i konji ugibaju od gladi, a Komasović na kraju pomaže da se oni preostali vrate u Hrvatsku. Taj čovjek je dočekao i mirovinu na ergeli, a bez njega se 66 konja (od 118 grla koliko ih je bilo na dan napada na Lipik) nikad ne bi vratilo. 

3

A točno 75 godina nakon što se na teritoriju današnje Češke zbilo dramatično spašavanje 400 lipicanaca, što je u bajkovitoj verziji na filmskoj vrpci ovjekovječio i Walt Disney, fascinantni prizori bilježe se na mjestu gdje je ta pasmina posljednji put stradavala u granatama, barutu i mecima. Do sredine svibnja 2020. u lipičkoj ergeli na svijet je došlo 10 ždrijebadi. 

Pokretanje videa...

01:48

Nova ždrebad Državne ergele Lipik | Video: 24 sata Video