Radnja je povremeno isprekidana povratcima u prošlost u obliku dnevnika koji Lily svako malo čita. U tim trenucima imamo priliku doznati kako je izgledao njezin života kao šesnaestogodišnjakinje
KOLUMNA HERMINE STEFANOVIĆ
Priča završava s nama: Knjiga koja će osloboditi vaše emocije
Treća prevedena knjiga autorice Colleen Hoover. Knjiga satkana emocijama. Odmah ću vam reći, bez ikakvog okolišanja: ova knjiga je predivna, bolna i definitivno vrijedna vašeg vremena. Kao što priliči Hooverici, ponovno se bavi jednom teškom tematikom. Ovog puta je teže čitati nakon saznanja da je inspirirana istinitim događajem iz vlastitog života. Mislim da je ovog puta unijela srce i dušu u svoj roman i tako učinila da ja svoju isplačem.
Rijetko kada mi se dogodi da teško odaberem najdražu knjigu nekog autora, ali CoHo – kako je od milja zovem – mi je stvarno otežala posao. Nakon čitanja ovog djela, slobodno mogu reći kako ju smatram jednom od najboljih autora 21. stoljeća.
Knjigu sam pročitala ljetos, dok sam ljetovala s dečkom i najboljim prijateljem u Puli. Sjećam se kada sam došla na posljednje poglavlje. Sjedila sam u kuhinji ispod klime i šmrcala na svaku pročitanu rečenicu.
„Jel’ ti to tuliš na knjigu?“ – upitao me prijatelj.
„Da. Zašto?“
„Kakva to knjiga mora biti da rasplače tebe hladnokrvnu.“
I čisto da napomenem, nisam hladnokrvna! Ovo je više bio naglasak na činjenicu da je ovaj roman čista eksplozija. Emocije su eruptirale samo tako.
Lily Bloom je prije dvadeset i četiri sata sahranila oca bez prevelikog žaljenja i tuge. Na početku bismo mogli zaključiti kao da je apatična. Te večeri odlazi na vrh zgrade kako bi sjela na rub i razmislila o prethodnim događajima i prošlosti. Iste večeri, na krov dolazi Ryle kako bi predahnuo i razbistrio mozak nakon teškog dana. On je neurokirurg. Iako to znači da većinu vremena uspije spasiti brojne živote, ponekad se dogodi i neuspjeli pokušaj. Zasićen smrti, svoj bijes iskali na jednoj od metalnih ležaljki. Kada uoči Lily da sjedi na rubu, pomisli da želi počiniti samoubojstvo te ju zamoli da siđe.
Lily i Ryle, dvoje strana tišinu ispune razgovorom tijekom kojeg izmisle neku vrstu verbalne igre „Gola istina“. Kada jedno od njih dvoje kaže te dvije riječi, drugi mora biti brutalno iskren. Iako su potpuni stranci, povjerili su si međusobno najveće tajne. Ima ona izreka koja kaže da je ponekad lakše svoje probleme povjeriti nepoznatoj osobi jer ju više nikada nećeš vidjeti. Čini se da je kod njih takav slučaj, osim činjenice da je sudbina ipak odlučila da to ne bude njihov zadnji susret.
Lily se doselila u Boston kako bi realizirana svoj najveći životni san i otvorila cvjećarnicu o kojoj mašta od malih nogu.
Ryle je neizmjerno ambiciozan i njegov jedini cilj je biti najbolji u svojoj specijalizaciji. Zna svoje prioritete i ne dopušta da mu se išta ili itko uplete u njegove planove. Ne upušta se u veze jer nema vremena za vezivanje, predanost, drame i prekide.
Na samom početku je itekako očita privlačnost. Svakim njihovim viđanjem i razgovorima, postaju prisniji. Oboje su odlučili napraviti nekoliko kompromisa i svoju takozvanu vezu staviti na probni rok koji ne potraje dugo jer vrlo brzo završe u pravoj vezi.
„Ti bi stvarno mogla biti nešto najbolje što mi se dogodilo u životu.“
Radnja je povremeno isprekidana povratcima u prošlost u obliku dnevnika koji Lily svako malo čita. U tim trenucima imamo priliku doznati kako je izgledao njezin života kao šesnaestogodišnjakinje. Nerijetko je promatrala kako otac fizički zlostavlja njezinu majku, pa možemo pretpostaviti da je to korijen averzije prema ocu i muškarcima koji dignu ruku na ženu. Doznajemo da je u tim traumatičnim danima imala utjehu, a ta utjeha je nosila naziv Atlas.
Ono što određuje karakter nisu pogreške koje činimo, već to kako podnosimo te pogreške, pretvaramo ih u lekcije umjesto izgovore.
Atlas je bio beskućnik od osamnaest godina koji je živio u ruševini pored njezine kuće. Ubrzo se iz prijateljstva rodila prva ljubav. Odnos kakav imaju Atlas i Lily je neraskidiv. Usudila bih se reći vječan i toliko tražen od strane svakog čovjeka na ovom svijetu.
„Ne rastem u kući sa sjajnim primjerom kako se muškarac treba odnositi prema nekome koga voli, pa me uvijek opterećivala nezdrava količina nepovjerenja prema vezama i drugim ljudima.“
Lily Bloom je samoj sebi dala obećanje još kao djevojčica, a ono glasi da nikada neće biti kao svoja majka. Nikada nije mogla shvatiti zašto je ostala uz nekoga tko je redovito vršio fizičko nasilje nad njom.
Hoće li život testirati njezino obećanje? To ću pustiti da sami otkrijete tokom čitanja. Bila bi šteta spojlerima upropastiti tako dobro razrađenu radnju i napisan roman. Bilo je teško napisati ovu recenziju jer imam potrebu otkriti vam svaki detalj. Takva sam kada mi se neka knjiga povuče pod kožu. Nikako vam ne želim uništiti čar čitanja ove knjige, to bi bilo u jednu ruku blasfemično od mene.
Nema loših ljudi. Mi smo svi samo ljudi koji ponekad rade loše stvari.
Ne znam je li to do nas žena, ali posebno sam osjetljiva na bilo kakav oblik nasilja. Pogotovo obiteljski i onaj nad ženama. Tako da je ova knjiga bila ravni udarac u želudac. Sjećam se da sam veći dio pročitala u jednom danu, a kraj sam rastezala jer često bi se uhvatila da su mi obrazi natopljeni suzama.
Nakon spekuliranja, shvatila sam da se uvijek postavlja pitanje zašto žena ostane ako ju muž zlostavlja, bilo da je riječ o fizičkom ili psihičkom zlostavljanju. Jedan od događaja iz privatnog života me naveo da i sama postavim to pitanje.
Zašto?
Sada kada imam dvadeset i jednu godinu i kada sam već skoro pet godina u ozbiljnoj vezi, znam što znači voljeti nekoga i biti predan. Teško je staviti sebe u tu perspektivu ako nisi prošao to zlostavljanje, tako da se nisam ni trudila. No ova knjiga koja se temelji na osobnom iskustvu autorice, dala mi je odgovore na neka pitanja.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
