Politika je dosad, uglavnom vladajuća, a nekad i oporbena, podržavala glavne državne odvjetnike. Pa smo svjedočili eksploziji korupcije i kriminala. Zato je možda dobro da politika složno napada Cvitana.
Dinku Cvitanu, piše se po novinama, više nitko ne vjeruje, ni HDZ, ni SDP, navodno ni MOST, a javno ga je kritizirala čak i predsjednica Republike.
Je li to loša ili zapravo dobra vijest?
Ako nitko na političkoj sceni nema povjerenja u glavnog državnog odvjetnika, svatko iz svojih, često dijametralno suprotnih razloga, može li onda baš to biti razlog za njegov ostanak na čelu te institucije?
Ovo može doista zvučati kao "pila naopako", kao sarkazam i jeftina provokacija. Ali ne nužno.
Novi pristup
Pogledajmo to iz ove perspektive. Do sada smo imali glavne državne odvjetnike koji su uživali povjerenje barem jedne, često vladajuće političke opcije, Banskih dvora ili Pantovčaka, a ponekad i opozicije koja je rušila vlast, pa se njihov mandat prečesto ocjenjivao neefikasnim, kalkulantskim, promašenim oportunističkim.
Možda je stoga došlo vrijeme da promijenimo paradigmu.
Ne želimo državnog odvjetnika kojemu barem netko u politici vjeruje. Želimo onoga kojemu baš nitko ne vjeruje.
Tako ćemo si moći barem za trenutak umisliti da je taj glavni državni odvjetnik neovisan i neutralan.
Sjetimo se, primjerice, Cvitanova prethodnika Mladena Bajića.
Eliott Ness
On je najprije uživao podršku Stipe Mesića, pa se dobro složio s premijerom Ivom Sanaderom upravo u godinama nabujale korupcije i kriminala. Neko vrijeme lijepo je surađivao s Jadrankom Kosor, pogotovo kod procesuiranja palog Sanadera, ali samo dok se nije priklonio SDP-u uoči njegova neminovnog dolaska na vlast.
Zoran Milanović je kao šef oporbe najavljivao da će se riješiti Bajića jer na tom mjestu moramo imati "beskompromisnog Eliotta Nessa", a onda se kao premijer još neko vrijeme pomirio s njegovim ostankom, dok je Bajić novog jataka našao u Ivi Josipoviću.
Potom je njegov nasljednik Dinko Cvitan stekao titulu Milanovićeva čovjeka, HDZ ga se zbog toga navodno spremao smijeniti, ali to nije činio sve do sada, kad je sa Sauchine istrage (s)krenuo na HDZ-ove premijere.
Navodno je čak i MOST digao ruke, taman kad je Arsen Bauk poručio da "vjeruje Cvitanu kad se zaklinje u svoju neovisnost". Sad kad je istraga prešla i na HDZ.
I odjednom, svi žele da Dinko Cvitan ode, premda svatko iz drugog razloga.
Politika odlučuje
SDP mu zamjera da je prekršio Ustav zajedničkom presicom s premijerom u Vladi koju istražuje. HDZ-u nije pravo da se istraga širi sa SDP-ove vlade, i to uz sufliranje Sauche. Most nije zadovoljan kako je Cvitan aljkavo napravio istragu oko dnevnica u Vladi, a Kolinda Grabar Kitarović prigovara Cvitanu da ne radi ono što bi ona željela.
Naravno, ni javnost ne bi trebala biti zadovoljna što je Cvitan napravio toliko grešaka koje on odbija priznati. Ali javnost ne odlučuje o njegovu mandatu. O tome odlučuje politika.
A ta politika u pravilu nikada nije željela na čelu DORH-a vidjeti osobu u koju nije mogla imati povjerenja. S time da se dobro znalo što se pod tim "povjerenjem" podrazumijevalo.
Javnost očajava
Samim time, i glavni državni odvjetnik bio je prisiljen gledati kako će zadovoljiti politiku o kojoj ovisi: najčešće na vlasti, a ponekad i u oporbi, onda kad je smjena vlasti visjela u zraku.
A kad je politika bila zadovoljna radom glavnog državnog odvjetnika, javnost je imala debelog razloga očajavati.
Ovoga puta kompletna politika je digla ruke od Cvitana. Ili se barem tako stvara dojam, možda i kako bi se Cvitana privelo na još jedan simbolički ekvivalent "presice s premijerom".
Naravno, sve ovo ne znači da je Cvitan automatski dobar glavni državni odvjetnik. To samo znači da je dobro vidjeti kako od njega dižu ruke oni koji su na njega "računali". Oni koji su zaslužni za devastaciju pravosuđa i eksploziju kriminala i korupcije u ovoj zemlji.
