Njemački vođe smatraju da bi moderna sintetička goriva, koja se često naziva e-gorivima, čistom alternativom benzinu i dizelu, mogla spasiti industriju koja se temelji na motorima s unutarnjim izgaranjem
KAKO BERLIN SPAŠAVA MOTOR?
Politico: Njemačka opsjednutost sintetičkim gorivima nije nova. I Adolf Hitler je imao taj problem
Hitler je imao problem. Bio je početak lipnja 1942. i premda je plan dijaboličnog njemačkog vođe da zaludi svoj narod i napadne i opljačka ostatak Europe u početku bio uspješan, njegova vojska naišla je na zid u Staljingradu i doslovno ostala bez goriva, piše Politico.
„Imamo značajnu njemačku proizvodnju, ali nevjerojatno je koliko Luftwaffe i naše oklopne divizije gutaju”, rekao je Hitler na sastanku s glavnim zapovjednikom finske vojske koji je bio tajno sniman. „Potrošnja je daleko veća od svih očekivanja. Moja zemlja ovisi o uvozu.”
Führer i njegovi najbliži suradnici znali su od početka da ograničene njemačke rezerve nafte ne mogu biti dovoljne za Blitzkrieg.
Novi njemački izum poznat kao "ersatz" ili sintetičko gorivo činio se, barem su se tako nadali, kao savršeno rješenje. To se pokazalo nerealnim.
Devedeset godina poslije, Njemačka ponovno promiče san o sintetičkom gorivu.
Kako spasiti motor?
Cilj Berlina ovaj put nije osvajanje kontinenta nego spašavanje motora s unutarnjim izgaranjem, duše njemačke industrijske ekonomije.
Zadnjih tjedana njemačka vladajuća koalicija vodi kampanju ublažavanja novih europskih pravila koja bi trebala stupiti na snagu 2035., a koja bi u biti zabranila registraciju novih automobila na dizel i benzin kako bi se potaknula prodaja električnih automobila.
Kako je Berlin zamislio spasiti motor? Sintetičkim gorivom.
Suprotno od nacista, čiji se plan sastojao od sintetičkog goriva dobivenog ukapljivanjem ugljena, sadašnja njemačka vlada promiče čišću tehniku izdvajanja vodika iz vode i njegova kombiniranja s CO2 kako bi se dobilo gorivo.
U srcu obje metode je proces koji su 1920-ih razvila dvojica njemačkih kemičara Franz Fischer i Hans Tropsch i po njima se zove Fischer-Tropschova sinteza.
Nije vjerojatno da je mnogo Nijemaca danas (ili oni koji pregovaraju u Bruxellesu) upoznato s tom pričom. Bez obzira na to, rizik energetske ovisnosti o drugima duboko je usađen u njemačku kolektivnu podsvijest više od stotinu godina.
Od britanske blokade u Prvom svjetskom ratu koja je Reichu prekinula uvoz nafte do nedavnog uništenja Sjevernog toka, plinovoda koji je dovodio ruski plin ispod Baltičkog mora do njemačkih kućanstava i industrije, Nijemcima znaju za slabosti ovisnosti o stranoj energiji.
U godinama nakon teškog njemačkog poraza u Prvom svjetskom ratu, Fischer i Tropsch bili su vođeni istom željom za neovisnošću koja potiče njemačku energetsku politiku danas, od ambiciozne tranzicije na obnovljive izvore energije, "Energiewende", do najnovijeg flertovanja sa "ersatz" gorivom.
Visoki troškovi
Njemački vođe smatraju da bi moderna sintetička goriva, koja se često naziva e-gorivima (elektrogorivima), čistom alternativom benzinu i dizelu, mogla spasiti industriju koja se temelji na motorima s unutarnjim izgaranjem koji pokreću mercedese i BMW-ove generacijama.
No nova njemačka kampanja za sintetička goriva naišla je na istu zapreku kao i prva: visoke troškove.
Većina čelnika automobilske industrije hladno je dočekala njemački san o e-gorivima jer zahtijevaju golema ulaganja.
Hitler je imao sličan problem.
Ranih 1930-ih, sintetička goriva smatralo se neisplativim, posebice zato što su cijene nafte jako pale zbog Velike depresije.
Unatoč tomu, Hitler je (kao i njegovi prethodnici) želio da Treći Reich manje ovisi o nafti američkih i britanskih proizvođača, zbog čega je Njemačka morala trošiti devizne rezerve što si nije moga priuštiti. S obzirom na obilje ugljena u Njemačkoj, sintetičko gorivo bila je očita alternativa. Manje od godinu dana nakon što su nacisti preuzeli vlast, Hitlerova vlada potpisala je ugovor s kemijskim divov I.G. Farbenom o subvencioniranju masovne proizvodnje sintetičkog goriva.
U godinama koje su slijedile, I.G. Farben (tvrtka je proizvodila i pesticid ciklon B koji se koristilo za masovna ubijanja ljudi u nacističkim plinskim komorama) i druge njemačke kemijske tvrtke otvorile su više od dva tuceta tvornica za pretvaranje ugljena u gorivo.
Kada je 1930-ih oporavak globalne potražnje za naftom podigao cijene sirove nafte, njemačka oklada na domaće sintetičko gorivo, koje nije bilo podložno uvoznim carinama, počela je izgledati proročanska.
Zajedno s još jednom njemačkom kemijskom inovacijom – sintetičkom gumom koju se koristilo za proizvodnju guma za vozila, gorivo od ugljena pokazat će se ključnim u održavanju nacističke ratne mašinerije u utrci prema naftnim poljima na Bliskom istoku i na Kavkazu. Do 1943. Njemačka je dobivala oko polovice goriva od ukapljenog ugljena.
„Znali smo da nemamo dovoljno goriva, pa smo sagradili tvornice koje će nam ga proizvesti”, pohvalio se zapovjednik Luftwaffea Hermann Göring za vrijeme rata. "Danas posjedujemo sve alate koji nam trebaju da bismo porazili neprijatelja.”
Njemačka ahilova peta
Ne baš. Nacistička glad za energijom naposljetku je premašila njihovu sposobnost da iz ugljena dobivaju tekuće gorivo, kako se Hitler požalio tijekom posjeta Finskoj. Tvornice za proizvodnju sintetičkog goriva, od kojih se jedna nalazila u Auschwitzu, bile su također lake mete za savezničko bombardiranje.
Nakon što su američki bombarderi uništili glavne njemačke tvornice za proizvodnju sintetičkog goriva u svibnju 1944., vodeći nacisti znali su da su gotovi.
„Iz perspektive tehničke proizvodnje, rat je bio izgubljen zbog uspjeha tih napada”, rekao je nakon rata Albert Speer, Hitlerov stručnjak za naoružanje.
Nekoliko tjedana nakon bombardiranja, savezničke snage iskrcale su se u Normandiji.
Nedovoljno pouzdanih energetskih resursa bila je ahilova peta Njemačke (na sreću ostatka Europe).
Tako je i danas. Njemačka možda jest europska industrijska sila, ali trebaju joj nafta i plin iz uvoza da bi mogla opstati.
Vjetrom od goriva
Igrom sudbine, Porsche, proizvođač sportskih automobila kojeg je osnovao Ferdinand Porsche, Hitlerov omiljeni inženjer i otac VW Bube, možda zna kako okončati tu ovisnost.
Tvrtka je u prosincu otvorila pilot tvornicu na vjetrovitu jugu Čilea gdje će koristiti energiju vjetra za proizvodnju sintetičkog goriva.
„Potencijal za e-goriva je golem”, rekao je Michael Steiner, čelnik Porscheova odjela za istraživanja i razvoj, na otvaranju tvornice. Tvrtka ne planira proizvoditi gorivo u Njemačkoj, ali sjeverna njemačka obala bila bi prirodan izbor za to.
U međuvremenu, njemački lobisti promiču agendu e-goriva u Bruxellesu. Skupina koju vode bivši njemački političari i lobisti poznata kao eFuel Alliance zagovara sintetička goriva za sve, od putničkih automobila do zrakoplova i brodova.
Najistaknutiji zagovornik ideje je Christian Lindner, njemački ministar financija i ljubitelj Porschea, čija je Slobodna demokratska stranka (FDP) predvodila nedavnu njemačku kampanju za e-goriva u Bruxellesu. On želi poduprijeti proizvodnju sintetičkih goriva poreznim poticajima.
„Potrajat će neko vrijeme prije nego budemo imali te automobile na cestama s e-gorivom u rezervoaru, ali da bi ljudi i poduzeća mogli planirati, važno je da se e-goriva oporezuje manje od fosilnih goriva”, rekao je ovaj tjedan.
Liberal koji podržava slobodno tržište, Lindner odlučno brani njemačke poslijeratne demokratske tradicije. Ali igrom sudbine, njegovo ministarstvo nalazi se u zgradi koja je bila Göringovo sjedište za vrijeme rata.
Što bi moglo poći po zlu?
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
