Arahnofobi su se dobrovoljno susreli sa svojim osmonožnim neprijateljima kako bi pomogli istraživačima nadajući se da će izazvati i izbrisati sjećanja na strah. Znanstvenici su došli do novih otkrića
NOVA ISTRAŽIVANJA
Pokretanje izvornih sjećanja na strah pomaže u liječenju fobija
Ove studije, kao i novo razumijevanje zanemarenih područja mozga, otkrivaju kako strahovi povezani s PTSP-om ili fobijama djeluju i kako se mogu liječiti.
POGLEDAJTE VIDEO: Dječji strahovi
Pokretanje videa...
00:44
U predstojećim kliničkim ispitivanjima, profesorica Merel Kindt sa Sveučilišta u Amsterdamu, Nizozemska, planira izložiti volontere paucima i tarantulama kako bi im pobudila sjećanje na strah. Nakon toga, volonteri će dobiti odobreni lijek kako bi pokušali odagnati svoje strahove od pauka. Vjeruje da se njezina strategija 'prisjeti se i izbriši' može upotrijebiti za liječenje svih vrsta fobija, ali i kliničkih stanja koja mijenjaju život, poput posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).
U okviru projekta projekt ErasingFear, njezin će laboratorij za emocionalno pamćenje uskoro započeti klinička ispitivanja s nizozemskim ratnim veteranima i medicinskim osobljem traumatiziranim iskustvima tijekom pandemije bolesti COVID-19.
Prof. Kindt klinička je psihologinja koja je svoje istraživanje o modificiranju straha započela još 2008., inspirirana ranijim radom na laboratorijskim životinjama. To ju je istraživanje uvjerilo da je moguće potaknuti sjećanja na strah i destabilizirati ih upotrebom određenih lijekova.
Ta se strategija razlikuje od kognitivne bihevioralne terapije u kojoj se ljudi koji se boje pauka, primjerice, izlažu aluziji straha i kroz izravno iskustvo uče da njihov strah nije realističan. No, stopa recidiva relativno je visoka, kaže prof. Kindt.
- Tijekom i nakon izlaganja strahu, ljudi formiraju novo sjećanje, inhibirajuće sjećanje koje se suprotstavlja izvornom sjećanju na strah, ali sjećanje na strah ostaje netaknuto - objasnila je. Pristup prof. Kindt je drugačiji. Cilj joj je prizvati izvorno sjećanje i destabilizirati ga. Lijek propranolol ometa ponovno spremanje ili prepisivanje istog sjećanja za dugoročno pohranjivanje u mozgu.
- Čini se da je moguće ciljati na [samo] sjećanje na strah kako bi se oslabio korijen anksioznog poremećaja slabljenjem ili ujednačenim brisanjem sjećanja na strah - kaže prof.Kindt.
Ona to čini davanjem beta blokatora propranolola u kombinaciji s aktiviranjem sjećanja na strah. Taj odobreni lijek usporava otkucaje srca i prepisuje se osobama s visokim krvnim tlakom ili anksioznošću, obično prije stresne situacije. Prof. Kindt ga za fobije upotrebljava na potpuno drugačiji način, dajući ga nakon što je netko izložen podražaju straha, kako bi lijek omeo restabilizaciju njihovog sjećanja na strah.
Ako se propranolol daje dva ili više sati nakon kratkog izlaganja pauku, lijek nema učinka.
- Tempiranje je ključno, a lijek dajemo samo jedanput - kaže prof.Kindt.
Sjećanja
Ideja o prisjećanju, a potom uklanjanju sjećanja potekla je od istraživanja koje je prof. Kindt opazila na životinjama prije više od deset godina. Za brisanje sjećanja upotrijebljeni su lijekovi koji su blokirali sintezu proteina, ali oni su previše otrovni za ljude.
Propranolol je odobreni lijek koji ima malo nuspojava. Blokira adrenoreceptore u mozgu. To su vezna mjesta za neuroadrenalin, kemijski glasnik koji je uključen u stvaranje sjećanja. Blokirajući ih lijek ometa stabilizaciju pamćenja i otupljuje snagu pamćenja, a time i reakciju straha koja se temelji na tom sjećanju.
Drugim riječima, sjećanja se ne brišu. Ljudi će se i dalje sjećati da su se bojali pauka, ali ideja je da slabljenje pamćenja izbriše ili oslabi reakciju tjelesnog straha sljedeći put kada se osoba susretne s paukom, objašnjava ona.
- Djelovanje lijeka u potpunosti prestaje nakon 24 sata. Ako tada primijetite značajno smanjenje straha, to nije zato što taj lijek još uvijek djeluje - kaže prof.Kindt, misleći pritom na oslabljeno pamćenje koje smanjuje strah.
Otkako ga je prvi put počela ispitivati s fobijama od pauka 2013., liječenje do sada funkcionira na principu 'sve ili ništa', dakle ili djeluje ili uopće ne djeluje na fobije od pauka kod pojedinaca.
Ako strah nestane sutradan, možemo znati da je postupak bio djelotvoran, kaže ona.
Snimila je videozapise sesija i provela fiziološka mjerenja, poput otkucaja srca, kako bi pokušala otkriti pretkazivač uspjeha liječenja, koji joj može reći je li se sjećanje na strah ponovno stabiliziralo ili ne.
Sada radi na nekoliko ispitivanja fobija od pauka kako bi bolje razumjela optimalne uvjete te osigurala pokretanje i obnavljanje sjećanja.
Prof. Kindt započela je i pilot istraživanja nizozemskih veterana, koji su služili u Afganistanu, upotrebom mirisa paljevine i zvukova s bojnog polja u svrhu prizivanja sjećanja na kojima se temelji PTSP-u vojnika. To je teže od fobije od pauka jer obično postoje vrlo specifična sjećanja koja su temelj takvih složenih trauma.
Također će započeti kliničko ispitivanje medicinskog osoblja koje se moralo nositi s psihičkim poteškoćama pacijenata koji su preminuli bez podrške obitelji i prijatelja tijekom pandemije bolesti COVID-19.
Mapiranje
Mozak je tako složen organ da se znanstvenici još uvijek bore s osnovnim pitanjima o tome što se u njemu događa i zašto. Kako bi bolje razumjeli kako funkcionira strah, znanstvenici pokušavaju mapirati kako strah izgleda u mozgu, što je izuzetno izazovan zadatak.
Oni mogu skenirati ljudski mozak pomoću magnetske rezonancije (MR) kako bi vidjeli gdje krv protječe. Na taj se način može istaknuti koja su područja mozga najaktivnija kada osoba, na primjer, gleda zastrašujuću sliku.
Međutim, te slike mozga nemaju tu razlučivost da bi zavirile u najdrevnije i najtajanstvenije dijelove koji leže duboko na dnu našeg mozga, kaže profesor Cornelius Gross, neurobiolog iz Europskog laboratorija za molekularnu biologiju (EMBL) u Rimu, Italija.
Svojim projektom COREFEAR pokušao je otkriti koji se moždani sklopovi aktiviraju kada se sisavci suoče s grabežljivcima ili stresnim društvenim situacijama, kao što su susreti s nasilnicima.
Tvrdi da bi se to znatno razlikovalo od mnogih eksperimenata sa strahom. Povijesno gledano, eksperimenti su obično uključivali glodavce koji su bili istrenirani da očekuju (i boje se) kratkih strujnih udara svaki put kad čuju zujanje.
Ti su eksperimenti ukazali da je epicentar straha i tjeskobe amigdala, koju čine dvije strukture u obliku badema pronađene u relativno nedavno razvijenom prednjem dijelu mozgu sisavaca. No, prof. Gross smatra da je potrebno izmijeniti udžbenike.
- Mi tvrdimo da je amigdala samo ulaz u prave centre straha duboko u mozgu. Dio amigdale koji se u laboratoriju najviše proučavao u vezi sa strahom, irelevantan je za strah od grabežljivca ili društvenih prijetnji - kaže profesor Gross.
Propust
Rezultati njegovih istraživanja sugeriraju da je hipotalamus bio zanemaren u pogledu ljudskog straha i tjeskobe. Radi se o dubokoj regiji mozga, veličine palca, koja je najpoznatija po otpuštanju hormona.
Napominje da je u eksperimentu u kojem je stimuliran dio hipotalamusa koji kontrolira strah od predatora osoba imala snažan napadaj panike.
- Imali su svjesno iskustvo straha i užasa i osjećaj kao da će umrijeti - objasnio je prof. Gross, koji nije bio uključen u ovo istraživanje.
Ipak, druga područja mozga, kao što je hipokampus, oblika morskog konjica, vjerojatno su također uključena u naše urođene i naučene strahove. Ljudsko je ponašanje komplicirano jer imamo mnogo razvijeniji cerebralni korteks, koji čini najveći dio našeg mozga i omogućuje nam da potisnemo svoje reakcije na strah.
Laboratorij EMBL u Rimu nedavno je neformalno objavio studiju koja pokazuje da korteks miša može ublažiti ugrađena obrambena ponašanja glodavca na prijetnje. Naš visoko razvijeni korteks omogućuje nam da svjesno kontroliramo vlastito ponašanje.
Prof. Gross također je nedavno izvijestio o posebnim stanicama hipotalamusa koje mogu mapirati prostorne koordinate mjesta gdje je životinja naišla na zastrašujućeg suparnika. Kad god bi se životinja vratila na to mjesto, te su stanice aktivirale sjećanje socijalnog straha koje šifrira kontekst i prostorno pamćenje. Bilo je to glavno otkriće koje je iznjedrio projekt COREFEAR.
Takva sjećanja i strah od društvenih poraza od suparnika vjerojatno su važna kod teritorijalnih životinja, što uključuje mnoge glodavce, ali i primate. Prof. Gross sada planira slijediti ove zaključke kako bi popunio mnoge praznine u našem razumijevanju kako se strah utiskuje u ljudski mozak. To bi u konačnici moglo pomoći bolesnicima s poremećajima u ponašanju i psihičkim poremećajima, uključujući anksioznost.
Istraživanja u ovom članku financira Europsko istraživačko vijeće EU-a. Ako vam se ovaj članak svidio, razmislite o njegovom dijeljenju na društvenim mrežama. Ovaj je članak izvorno objavljen u časopisu Horizon, časopisu za istraživanje i inovacije EU-a.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
