Rekli su mi da imam Hodkinov limfom u četvrtom stadiju. Nisam znala što me čeka, ali sam znala da ću se boriti. Snagu sam, u dane kemoterapija pronašla u pečenju kolača i pisanju bloga, priča Kristina
HRABRA VARAŽDINKA
Pišući blog o kolačima borila se s opakim Hodgkinom i - uspjela
Puna entuzijazma, pozitive, mlada, vesela i vedra Kristina Šaško (30) iz Varaždina, prije pola godine pobijedila je opaku bolest i dobila životnu bitku. Prije dvije godine, ova magistra informatike iz Druškovca kod Ivanca, njezin godinu dana stariji suprug Matija iz Novog Golubovca, kojeg je upoznala na studiju na varaždinskom FOI-u, kupili su stan u Varaždinu. Oboje zaposleni u IT kompanijama, ona u Zagrebu, a Matija u Varaždinu, imali su sve uvjete za sreću. Onda je prošlog ljeta osjetila najprije lagani umor, a potom zimicu i tresavicu.
POGLEDAJTE VIDEO (prehrana za oboljele od raka):
Pokretanje videa...
01:57
U početku je sve zanemarivala, a kad je počela kašljati bez prestanka lani u srpnju i imala cijelo vrijeme osjećaj da joj nešto smeta u grlu, otišla je liječniku.
- Uputio me pulmologu u Klenovnik gdje su nakon testiranja zaključili, da imam sjenu na plućima i hitno me uputili na CT koji je pokazao Hodgkinov limfom, tumor limfnih čvorova. Završila sam na Rebru u Zagrebu gdje se otkrilo da je moj tumor u četvrtom zadnjem stadiju, a ne drugom kako se sumnjalo. Slijedile su kemoterapije, a najteže mi je palo što nisam znala što me čeka, hoću li se izvući…. Ranije sam uvijek mislila, da, kada je netko u četvrtom stadiju, da je otpisan i žalila sam takvog čovjeka. Sama sam se uvjerila da nije tako.
Medicina je napredovala, a ljudi u našem zdravstvu koliko god se čini da je loše, su profesionalci. Potpuno vam se posvete, pričaju s vama i to ne kao s pacijentom, već kao osobom koja ima život i obitelj, te pružaju nadu. Moj liječnik je bio realan prema meni, objasnio mi je sve što me čeka i što se može dogoditi. Rekao mi je da imam sreću u nesreći što sam dobila Hodgkinov limfom, jer je to ružna i rijetka bolest ali jako dobro reagira na kemoterapije, te da moram biti pozitivna jer je pozitiva 50 posto izlječenja. Šalila sam se i rekla, da što se mene tiče, moj smo dio riješili i samo još oni moraju odraditi svoj - priča svoje teško iskustvo s opakom bolešću mlada žena vedra duha.
Prošla je šest ciklusa terapija od kojih je svaki trajao po tri tjedna. Suprug ju je vozio svakodnevno u Zagreb, a tijekom prva dva ciklusa završila je u bolnici. Došlo je do uobičajenih komplikacija jer joj je pao imunološki sustav.
- Najveći problem su mi uvijek bili leukociti i završila bih u bolnici zbog vlastite bakterije u grlu koju svi imamo i koja zdravim ljudima ne smeta. Kod onkoloških bolesnika može završiti kobno ako se ne liječi. Za kemoterapija se nisam družila s nikim, niti sam igdje išla, a svi koji bi me posjećivali, morali su biti potpuno zdravi jer sam bila podložna svemu. Kad sam morala izaći, nosila sam masku. Nakon zadnje terapije, u veljači ove godine, otišla sam na pregled i saznala da je bolest u potpunom mirovanju i da se trebam redovito kontrolirati. Svo vrijeme liječenja nisam puno razmišljala hoću li se izvući ili ne. Prošla sam sve scenarija i onda odabrala onog koji mi je najviše odgovarao - rekla je Kristina Šaško, koja je uz pomoć slatke radne terapije pobijedila opaku bolest.
Bacila se na pisanje bloga i pečenje kolača. Ova hrabra žena kuha i peče kolače otkada zna za sebe. Kad su se suprug i ona doselili u Varaždin svake subote im dolazi ekipa na druženje uz kavu i kolače. Upravo su je i oni nagovarali da krene s pisanjem bloga na kojem je do sad objavila preko stotinu recepata. Najprije je tu ideju odbacila jer je mislila da to nitko neće čitati, ali se predomislila.
- Tijekom kemoterapija bila sam izolirana, sama i razmišljala o bolesti i svemu što može poći po krivom i onda sam se odlučila na pisanje. U svakom ciklusu bio je dobar tjedan kada sam bila aktivna i mogla kuhati, a bilo je dana kada nisam mogla puno fizički raditi, ali sam mogla sjediti za kompjuterom i nešto pisati. Bilo je to zapravo idealno vrijeme za pisanje bloga. Krenula sam peći kolače, slagati web stranicu. Fotografirala sam sve kolače koje sam ispekla, te uz recept objavljivala na svom blogu Pinch of Amour. Radila sam to s ljubavlju kao i sve drugo u životu i bila sam dosta javna u svojoj bolesti - govori dodajući da smatra da se treba riješiti stigme da ljudi s tumorom uvijek umiru i da se ne mogu izliječiti.
- Svi su mislili da to što sam ćelava i nemam kose, da mi ruši samopouzdanje. Htjela sam dokazati svim ženama kojima je to najveći problem, da nema ničeg ružnog u tome i da si bez kose jako, jako cool. Tako sam bila javna i s blogom. Pisala sam ga radi sebe jer mi je vrijeme prolazilo brzo, a dani su letjeli kad sam bila loše. Kad nisam mogla pisati, onda sam si u glavi slagala kombinacije recepata. Kad je moj doktor hematolog pitao supruga kako sam, a on mu je rekao. "Nemojte me uopće pitati kako je. Čim ona u kuhinji peče kolače po cijele dane, znači da je dobro".
Doktor se nasmijao i rekao da mu je to potpuno jasno, jer sam radnom terapijom zaokupila svoj mozak i nisam razmišljala o lošim stvarima pa sam lakše prošla kroz bolest. Bila sam presretna kada sam vidjela da ljudi čitaju moje postove. Mnogi su me bodrili a ja sam nastavila vjerujući da ću možda nekome pružiti nadu da se može izboriti i oduprijeti bolesti. Želim potaknuti ljude da idu k doktoru, da tumor nije uvijek smrtna presuda, da uživaju svaki dan i da ne trebaju uvijek nešto čekati. Ja sam uvijek nešto čekala, prvo da završim faks, da nađem posao, da se udam, da kupimo stan, da budem sretna. Dočekala sam, a kad se suočiš s bolešću, potpuno je nebitno da li si bio uspješan u poslu, da li imaš auto, gdje živiš. Tada je najbitnije koga imaš oko sebe i kakav si bio u životu kao osoba. U životu je važno fokusirati se na bitno, a ne na materijalne stvari - kaže Kristina koja je na svom blogu do sad objavila preko stotinu recepata s fotografijama, od čega su 50 posto recepata njezina kreacija.
U bolesti su joj jako velika podrška bili suprug, roditelji, brat, prijatelji i poznanici ali i odnos s liječnikom u kojeg je imala sto posto povjerenja.
- Došla sam mu s listom prirodnih čajeva, sokova, pripravaka koje su mi neki ljudi dobronamjerno preporučivali i svaku stavku tog spiska smo zajedno prošli. Za sve mi je rekao da mogu uzimati, ali će možda utjecati da moji nalazi budu drugačiji i usmjeriti me u krivom smjeru. Rekao je da on osobno ne bi ništa uzimao, jer da sve što je dokazano da funkcionira i pomaže u liječenju moje bolesti, ja dobivam. Meni je to bilo dovoljno i držala sam se isključivo terapije koju sam dobivala i zdrave prehrane. Izbacila sam crveno meso, jeli smo puno ribe i voće s korom koja sam gulila zbog pesticida i povrće - rekla je Kristina, koja je svog supruga nazvala legendom koji se stalno brinuo uz nju, te su mu čak iz tvrtke izašli u susret da radi od kuće. Najvažnije joj je bilo da uz nju budu ljudi koji su vjerovali da će ona biti dobro.
- Jako sam sretna jer sam blagoslovljena s ljudima oko sebe, mamom, tatom, bratom koji je uvijek imao logičke odgovore na sva medicinska pitanja i donosio mi ohrabrujuće informacije. Držala sam se savjeta jedne liječnice da ništa ne čitam. Tek pred kraj bolesti sam nabavila knjigu o hematologiji i sve pročitala. Svi su oko mene znali za moju bolest, osim bake. Bila sam njezina mezimica, odgojila me i bile smo jako povezane. Znala sam, da ako joj kažem o svojoj bolesti da bi to moglo jako utjecati na nju i njezino zdravlje. Rekli smo joj da imam virus i ponekad moram malo paziti s kim se družim. Nosila sam i periku samo za nju i bila jako smiješna, jer sam izgledala kao Zdravko Čolić. Ponekad mislim da je baka ipak nešto naslutila jer je katkada komentirala da ona zna da nešto ozbiljno nije bilo u redu sa mnom i da je cijelo vrijeme molila za mene. Kad bih joj rekla da sam dobro, ona bi znala reći kako možeš reći da si dobro ako ne radiš, na bolovanju si i hodaš oko doktora - priča Kristina o svojoj 85-godišnjoj baki.
Kristina je s Matijom u braku četiri godine, a svima želi poručiti da ukoliko imaju bilo kakvih problema da odu kod liječnika , jer ljudi koji tamo rade znaju svoj posao. Ukoliko se suoče s nekom teškom dijagnozom i prođu sve negativne scenarije, uvijek je potrebno odabrati onaj koji njima najviše odgovara.
- Nema predaje. Uvijek samo pozitiva i okruženi ljudima se sve može pobijediti. Mi koji smo to prošli živimo s rizikom da nam se bolest vrati, ali ne razmišljamo o tome. Razmišljamo o onom lijepom što nas čeka - kaže hrabra Kristina, dodajući da je potrebno najmanje pet godina pa da se sa sigurnošću može reći da je pobijedila bolest.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
