Pisac Camilo José Crela odan Franku i nakon pada diktature

Nepristojan i grub, aluzivan i implicitan, teško nadmašiv u svojoj veličini i položaju. Tim bi se riječima mogao opisati spomenik koji su građani Padrona podigli svojem posvojenom sinu, španjolskom književniku Camilu Joseu Celi (1916. - 2002.), iznimnost čijeg je stvaralačkog opusa Švedska akademija 1989. nagradila Nobelovom nagradom za književnost, a kralj Juan Carlos 1996. markiškom titulom. Naravno, mnogim je zaslužnicima njihov rad osigurao plemićke naslove, no kontroverza leži u tome što je Cela, tijekom režima, bio zakleti frankist, a diktatoru je ostao odan i nakon što je njegov rad, zbog “onečišćavanja španjolskih umova”, zabranjivan u domovini. Djela je nastavio tiskati u Argentini, a Franku je nastavio služiti kao informator, prokazujući vrlo često i kolege intelektualce. Imajući to na umu, ne iznenađuje to što je glavni lik njegova najpoznatijeg i najvažnijeg romana, “Košnice”, koju je 16 godina nakon autorove smrti u prijevodu Velimira Žige hrvatskoj publici predstavila izdavačka kuća V.B.Z., baš pripovjedač sam.

U maniri prekaljenog izvidničara, majstor mimikrije Cela, poput svevidećeg, ponekad i urokljivog oka, neprimjetan hoda ulicama Madrida, prolazi kroz zidove, ulazi u kavane, barove, ložnice zakonitih i nezakonitih kako bi u eliptično posloženom romanu brze izmjene slika opisao unutarnje stanje izranjavanog Madrida neposredno nakon Građanskog rata. Roman, hektičan poput košnice same, sliku Madrida iscrtava sjenkama mnogobrojnih likova čije je tragove samo usredotočenim čitanjem, bez olovke i papira, gotovo nemoguće pratiti. Našlo se tu mjesta za španjolski bujnu vlasnicu kavane, podozrivog vlasnika bara, pobožne majke i pomalo raspuštene kćeri, grabežljive, dobro podmazane starce u lovu na žene u potrebi, bolesne momke i zabrinute sestre, muškarce koji od nametljivih supruga bježe u nijemu rezignaciju i one druge, čije supruge bude toliki strah da zbog njih i prijatelje izdaju. Cela je oslobodio prostor i jednom pjesniku, nevažnom, a možda najvažnijem, kako to s pjesnicima obično biva. Kao dodatan začin i pokretač govorkanja, svemu je dodao jednu malu smrt, a priču upakirao u zavodljivo španjolsko pripovijedanje potpomognuto sočnim i golicajućim, ali ipak samo aluzijama. Nedostatnim za pobuđivanje društvenog nemorala. Jednako tako, ni Celini likovi, kao ni pčele u košnici, nisu svaki za sebe dovoljno snažni da stvore veliku sliku. No u njihovu se zbiru, vezujući priče jednu za drugu, dolazi do srži romana.

Do priče s aurom kazališnog komada brze izmjene scena, priče čija su atmosferičnost i prikaz života u kojem se ozlojađena bijeda miješa s nepatvorenim optimizmom možda i važniji od kroz njih isprepletenih niti finog tkanja svakodnevnog života. Te niti Cela slaže pažljivo, usmjeravajući labavo povezane ljude u isti, veći životni narativ, zbijajući njihove osobne novele u roman bezvremenskog eha crta vrijeme u kojem se život stavlja na čekanje, kad se život odrađuje, ali ne živi i kad svi čekaju nešto, a da nitko ne zna doista reći što. Na samom kraju, postavlja se pitanje tko je ili što matica ove literarne košnice? Grad koji funkcionira i kao pozornica, i kao lik, i kao priča? Kavana za čijim su se stolovima odvili neki od najvažnijih susreta? Ili vlasnica kavane koja svojom povećom stražnjicom goste rastjeruje kao konj muhe? Autor bi, možda, volio vjerovati da se matica krije u liku pripovjedača? No je li on takav, pasivan poput kavanskoga gosta naćuljenih ušiju, skriven iza raširenih novina, doista matica? Ili možda samo trut?