Ljetni mjeseci su idealni i za odlazak u prirodu. Razgovarali smo s Vinkom Prizmićem, pročelnikom GSS-a, o iskustvima s terena i mjerama zaštite.
Saznajte koje su mjere zaštite prilikom boravka u prirodi
Koje su općenite smjernice za turiste i izletnike u ljetnim mjesecima i koje su najčešće greške koje turisti i izletnici rade tijekom ljetnih praznika?
Hrvatska gorska služba spašavanja se svakoga ljeta suočava s nizom intervencija u kojima mora otklanjati neposredne životne opasnosti po mnoge turiste, uglavnom na otvorenom prostoru u prirodi. To je vrijeme kada se rade mnoge neodgovorne stvari, ponekad se rade i neke gluposti i zapravo sve to skupa je jedna ljudska potreba bez koje ljudi koji naporno rade 11 mjeseci na nekim svojim radnim mjestima doista ne mogu. Ipak kada se radi o prirodi, posebno o odlasku u planinu, ponekad ta bezbrižnost može biti fatalna.
Stoga, jedna općenita preporuka HGSS-a je da se svi turisti, građani, pojedinci, djeca, apsolutno pridržavaju tzv. GSS principa. GSS princip kaže da ukoliko postoji mogućnost da netko dođe do neke opasnosti ili do neke nesreće, da moramo odgovorno poduzeti sve mjere kako bi tu opasnost otklonili, odnosno poduzeli sve mjere da se nesreća ne dogodi te kako bi za takve neke situacije bili što spremniji. To je puno manje greška nego olako prijeći preko nečega i misliti kako se baš nama nešto neće dogoditi. Statistika HGSS-a puna je takvih slučajeva i pojedinaca kad su neki mislili da se baš njima neće nešto dogoditi. Nesreće se događaju uvijek i svakome, a posebno se u prirodi kažnjava svaki propust i svaka greška.
Stvari na koje bi se posebno trebalo paziti?
U čemu se sastoji opasnost u prirodi, odnosno u planini? Upravo u tome što kad ste negdje sami u prirodi, ako vam se nešto dogodilo, a to može biti bezazlena situacija da ožednite, dehidrirate, uganete nogu, nema vam tko tu pomoći. U gradu ta situacija nije tako opasna, jer uvijek netko zna za vas, vidi vas i vrlo lako neka osoba, građanin ili javna služba vam može pružiti pomoć. To u prirodi, planini, na nepristupačnom terenu nije slučaj i mnoge nesreće koje su imale banalan povod završe fatalno odnosno gubitkom života. Zato što je u planini, prirodi u pravilu poziv za pomoć onemogućen, zato što ste tamo u tom prostoru osamljeni i udaljeni od ljudi, zato što najčešće na tim prostorima nema nekog kvalitetnog signala za mobitel i zato što je pomoć čak i kada netko zna za vas, udaljena. Nama treba puno vremena da najprije lociramo gdje se neki ozlijeđeni turist nalazi i naravno puno vremena da pomognemo, jer moramo doći do tog udaljenog, nepristupačnog mjesta. I naravno, kada mu pružimo pomoć još nam treba puno vremena da ga dopremimo do prve medicinske ustanove, prve cestovne komunikacije. I zato u prirodi moramo, i to je preporuka GSS-a, imati puno strože preporuke za sigurnost.
Treba se strože pridržavati preporuka GSS-a nego u gradu, jer su i uvjeti puno stroži i greške se strože kažnjavaju, a pomoć je teže dostupna. I to je osnovna preporuka GSS. Najčešće greške koji turisti čine, izletnici, tijekom ljetnih praznika je da se zadnji čas odluče za neki pohod ili izlet. Posebno turisti koji pohode našu obalu prvenstveno dođu u Hrvatsku radi kupanja, mora i nekih morskih sadržaja. Međutim, privučeni ljepotom planina, jer Hrvatska je jedinstveni krajolik u Europi gdje je susret obalnih planina i toplog mora (nešto slično je u Norveškoj, ali tamo more nije pogodno za turizam) oni se zapravo odluče onako potpuno nepripremljeni poći na izlet. Posebno kad pogledaju na kartu pa kad vide da visine naših obalnih planina tek prelaze tisuću metara (najviše je Biokovo s 1766 metara) ostale su planine nešto više od tisuću metara. Ti vrhovi se tada njima čine, za njihove krajolike, recimo u Alpama, Češkoj, Slovačkoj, zapravo vrlo mali i potpuno nezahtjevni. Međutim za nekoga tko se sprema na Biokovo, razlika u nadmorskoj visini je ista kao i razlika kao kad se penjete iz Mojstrane na Triglav. S tom razlikom da kad se penjete na neku od kontinentalnih planina vi se zaista pripremite za taj uspon i znate da je to jedan zahtjevan planinarski uspon, dok turisti koji pođu s morske obale najčešće podcijene taj uspon i te opasnosti. Najčešće pođu u japankama ili sandalama, pripreme se za vrlo kratki uspon, jer se to njima ne čini tako zahtjevno, ponesu malo vode, najčešće odu sami, ne najave svoj pravac kretanja nikome, računajući da će se već za koji sat vratiti dolje i da ne postoji nikakva opasnost.
Nažalost, ove naše planine su vrlo, vrlo surove iz više razloga. Uglavnom se radi o ljutom kršu, dolje oštar kamen, strmine, litice, provalije, puno vrtača i škrapa, a gore je nebo i jako sunce koje vrlo lako osobu koja nema barem tri litre vode sa sobom, dovode do dehidracije. Nakon višesatnog pješačenja, izloženosti jakom suncu i refleksijama tog bijelog kamena, uz uspon, dođe do gubitka koncentracije, zatim najčešće do lutanja, zatim panike i uznemirenosti i onda nastanu greške koje najčešće dovode do ozljeda i tada je već situacija vrlo, vrlo opasna i ugrožavajuća. Čovjek u takvim uvjetima izgubljen, izvan puta, planinarskih staza, poglavito sam, ozlijeđen i nemobilan s malom količinom vode, bez zaštite od sunca, bez zaštite od vjetra koji također odnosi dosta energije i slabi organizam, zapravo je situacija kada je čovjek životno ugrožen i najčešće tek tada se poziva GSS ukoliko uopće na tom mjestu ima signala i ukoliko je to moguće.
Tada se mi stavljamo u jednu nemoguću misiju - znamo da se čovjek negdje nalazi, na primjer na Biokovu, ali ne znamo gdje i onda počinje grozničava potraga za mjestom gdje se taj čovjek nalazi što je u tom labirintu vrlo nepreglednog i nepristupačnog terena, oštrih stijena, vegetacije, vrtača, škrapa, ponekad zaista nemoguća misija... Za primjer, kada poziv za pomoć dođe hitnoj pomoći, vatrogascima, policiji, najčešće poziv sadržava informacije i lokaciju npr. na tom i tom kilometru ceste došlo je do neke nesreće ili na toj i toj adresi nalazi se bolestan ili ozlijeđen. Mi najčešće ne znamo gdje se osoba nalazi, a on se najčešće nalazi u bespuću čije se područje mjeri u tisućama hektara. To je vrlo teško pretražiti poglavito u uvjetima kada je situacija žurna, a svaka je situacija žurna kada je netko ozlijeđen, bez vode i izložen tim objektivnim opasnostima koje postoje u planini. Posao koji obavlja Gorska služba spašavanja je vrlo težak.
Najveća je preporuka svima da nikada ne idu sami u prirodu ili planinu, da najave pravac svog kretanja na recepciji svog hotela ili domaćinima ili svojoj obitelji, da se pridržavaju označenih planinarskih staza i da ne skreću s njih te da se dobro pripreme i predvide mogućnost da čak ako se i dogodi nešto nepredviđeno imaju sa sobom zalihu hranu i vode, odjeću i zaštitu od sunčevih zračenja, da predvide mogućnost da se neće vratiti na vrijeme i da će ih uhvatiti noć.
Postoje li specifičnosti za razne regije/područja RH?
Naravno, specifičnosti za razne regije u području Hrvatske postoje. U Dalmaciji, uz more, kao što smo već smo nešto spomenuli, najveće opasnosti su sunce, nedostatak vode, podcjenjivanje tih nadmorskih visina, planina i ciljeva. U nekim drugim područjima, posebno na rijekama, raste broj sudionika na tim vodenim aktivnostima, rafting, canyoning i slično. Udeseterostručio se broj turista u odnosu na prijašnjih deset, petnaest godina. Također brdski biciklizam u nekim područjima izaziva i velike rizike. Biciklisti sve češće pohode planine kako bi se na mjestima gdje se zimi skijaši skijaju, oni spuštali biciklima i tu su česti vrlo opasni padovi, vrlo teške ozljede i to isto ne bi bilo dobro raditi bez najave GSS-u jer kada treba intervenirati kod nekog teškog stanja, puno nam je lakše ako nam netko unaprijed najavi neku takvu aktivnost. Naravno, penjališta poput Paklenice nose svoje opasnosti. Tamo boravi veliki broj alpinista. Tamo su česti padovi, česti odroni stijena i na tim liticama u kanjonu Paklenice zna se dnevno naći i po dvije tisuće penjača. Naravno u ostalim planinama, posebno šumovitim poput Papuka, Medvednice, ima dosta gubitaka orijentacije.
Svaki slučaj je zapravo specifičan i za svaki od tih slučajeva i opasnosti HGSS ima pripremljene odgovore, resurse i sl. Međutim ovaj posao što se tiče HGSS-a je vrlo, vrlo zahtjevan, jer mi nismo samo spasilačka služba jer vladamo vještinama u skladu s najvišim svjetskim standardima, nego smo i služba traganja. Neurbani i nepristupačni prostori u RH čine oko 80 posto teritorija. I ta zadaća traganja i lociranja mjesta nesreće je jedan od najvećih problema nama kao spasilačkoj službi, a i turistima koji zbog slobode kretanja u takvim prostorima mogu doći u opasnost. Svake godine odradimo oko 800 intervencija, a iz godine u godinu taj broj raste. Držim da će u budućnosti HGSS unatoč obimnoj preventivnoj aktivnosti, izradi sigurnih karata, pripremi prostora i edukaciji, doista imati sve više i više posla. To je jedan problem koji zahtijeva dugoročno projektiranje sigurnosti na tim prostorima.
Pravila odlaska u prirodu
Izletnici ne smiju ići u prirodu ili planinu ako prije nisu svoj izlet najavili nekome od poznanika ili hotelu gdje odsjedaju.
Ako je moguće, najaviti i pravac svog kretanja na recepciji svog hotela, domaćinima ili svojoj obitelji.
Pridržavati se označenih planinarskih staza i ne skreću s njih.
Dobra priprema izleta je ključ sigurnosti. Moraju predvidjeti i mogućnost događanje nezgode. Primjerena odjeća, obuća i zalihe vode i hrane.
U slučaju nesreće nazovite 112!