Budite racionalni i ne očekujte da će se država brinuti za vas

Povodom nedavnih najava kako se granica za odlazak u mirovinu podiže, te najava kako je mirovinski sustav u Hrvatskoj na rubu kolapsa donosimo razgovor s dr. sc. Predragom Bejakovićem, znanstvenim savjetnikom na "Institutu za javne financije" i autorom mnogih istraživanja o tržištu rada i mirovinskom sustavu. Koja su njegova razmišljanja o mirovinama budućih generacija, budućnosti tržišta rada u Europskoj uniji te potrebi cjeloživotnog obrazovanja - saznajte u nastavku.

Započnimo s pitanjem koje se na neki način dotiče svih državljana republike Hrvatske. Možemo li govoriti o Hrvatima kao "naciji prezaduženih"?

Hrvati su zaduženi, ali nisu više zaduženi nego nacije koje se nalaze u okruženju. Prema nekim pokazateljima Hrvatske narodne banke naša zaduženost se ublažava, odnosno ona stagnira. No nameće se pitanje - zašto smo se toliko zaduživali? Kao nacija smo do nedavno bili gladni robe, potrošnje, novih stvari, a istodobno se vjerovalo kako će naša primanja u budućnosti biti bolja. No, to nije izolirani fenomen, slična je situacija u cijeloj Europi, a pogotovo u mediteranskoj regiji.

Ukoliko Hrvatska nije izolirani fenomen, možemo li se usporediti s nekom državom iz okruženja, eventualno nešto naučiti na njihovim pogreškama?

Ne bih nas uspoređivao, svaka zemlja je specifična. No, činjenica jest kako su druge zemlje puno ranije počele educirati građane i rješavati probleme osobne prezaduženosti. Na osobnoj, pojedinačnoj razini osnovni problem je sljedeći: ako ste zaduženi - ne možete misliti kako ćete raditi, kako ćete se školovati, brinuti o svojoj djeci itd. Na razini društva to postaje problem jer se povećavaju izdvajanja države za zdravstveno osiguranje, za socijalnu skrb, smanjuje se broj visokoobrazovanih odnosno onih koji će uložiti u obrazovanje i sl. Na kraju, dolazimo do problema gdje se takvo „neodgovorno“ ponašanje prenosi na iduće generacije i tada se ono nastavlja - a problem ne nestaje. 

Dosta zemalja je već pokušalo to riješiti kroz programe financijskog opismenjavanja, te na taj način ukazati građanima kako trebaju upravljati svojim financijama. Zapamtite, razina dohotka nije garancija da ćete biti odnosno nećete biti prezaduženi. Treba živjeti u okviru mogućeg, u okviru održivog, ne ići preko mogućnosti, te nažalost ne računati na znatno viši dohodak u budućnosti, da ne govorim da će vam dohodak možda biti i manji nego sada. 

Spomenuli ste pojam financijskog opismenjavanja. Kakva je, prema vašim stručnim saznanjima, situacija u Hrvatskoj, te koliko su Hrvati financijski pismeni?

Stanje u Hrvatskoj po pogledu financijskog opismenjavanja nije briljantno. Ne možemo očekivati da stvari koje do jučer kod nas praktički nisu postojale sada zažive takoreći preko noći. Ali uz odgovarajuću volju svih društvenih sektora – ponajprije banaka, kojima je u interesu da se građani ne zadužuju ako ne mogu otplaćivati kredite, do svih drugih imamo potencijala za promjenu situacije nabolje.

Jedno od vaših istraživačkih polja interesa je i sustav mirovinskog osiguranja. Što mislite o održivost i budućnosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj?

Iako mediji znaju sugerirati drugačije, ne mislim da su pokazatelji katastrofični. No činjenica je sljedeća: sve je manje mladog stanovništva te se sve ranije odlazi u mirovinu. Slijedom toga – relativno dugo koristimo mirovinu a mirovinski  rashodi su stoga jako veliki. Ponavljam, to nije katastrofično, no treba biti jako oprezan i razmišljati o dugoročnim posljedicama. Ako danas izdajemo previše za mirovinske rashode – sutra nećemo imati za zdravstvo, obrazovanje, javnu infrastrukturu itd. 

Što je građanima činiti kako bi se zaštitili od ovakvog razvoja situacije, odnosno kako bi sebi osigurali čim bezbrižnije dane u mirovini?

Prva stvar je svijest o tome da će morati raditi dulje. Budući da danas živimo osjetno dulje nego što su živjele generacije prije nas - nema razloga da se ranije ide u mirovinu. U Hrvatskoj je prosječna dob odlaska u mirovinu otprilike 60 godina starosti, nekad i prije, a zakonski je propisana dob od 65 godina. Ako još uzmemo u obzir činjenicu da su invalidske mirovine i prijevremeno umirovljenje raširena pojava, shvaćamo da tu postoji problem. Naravno, tu je i činjenica da ne postoje adekvatni poticaji, koji bi trebali zadržati ljude u svijetu rada. 

O kakvim poticajima govorimo?

Radi se o jednostavnoj stvari - vama se mora isplatiti ostati u svijetu rada. Danas imamo situaciju da ako odete u mirovinu par godina ranije – vi ste u dobitku. Zašto? Zato jer je na kraju razlika u iznosu same mirovine mala, a osoba koja ode u mirovinu ranije – duže će koristiti tu mirovinu. Slijedom toga, ta osoba će ostvariti puno više mirovinskih sredstava u cjelokupnoj masi mirovina. Sustav nije pravedan ukoliko mirovinska prava ne funkcioniraju ovisno o visini uplaćenog doprinosa i duljini radnog staža. 

Vaše polje istraživanja je i tržište rada – trebaju li Hrvati početi gledati prema budućnosti, odnosno već sada pratiti trendove na europskim tržištima rada?

I da i ne. Hrvatska ima slabu povezanost između obrazovnog sustava i potreba na tržištu rada. Ali, mladi ljudi su sve više počeli pratiti trendove i potrebe tržišta rada te upisuju fakultete koji su teži, odnosno traženiji. Takav način razmišljanja omogućava im gotovo sigurnu zaposlenost, gledajući koliko ih se na tržištu traži i koliko dugo čekaju na posao. 

Država tu ne može puno napraviti – osim informiranja. Ako sam primjerice upisao fakultet za kojim dokazano ne postoji potreba na tržištu rada, onda neću optuživati državu – a mi smo tome skloni. Često se kaže: „dužnost je države da me zaposli“. Ali zašto bi to bila dužnost države? Uvriježeno je mišljenje da bi država trebala brinuti o zdravlju, mirovinama, zaposlenosti i fakultetskom obrazovanju građana. Upravo taj mentalni sklop treba promijeniti, tako da se ljudi počnu brinuti sami o sebi. A to je nešto što je vrlo teško.

Tako gledano, europska tržišta rada već danas funkcioniraju drugačije od onoga na što smo u Hrvatskoj do nedavno bili naviknuti. Primjerice, postaje li rad na neodređeno – stvar prošlosti?

Da, to je definitivno nešto što sve više odlazi u povijest. "Projektno" zapošljavanje je, u sve većoj mjeri, stvar budućnosti. Naravno, nećemo svi raditi projektno, ali ti nestandardni, fleksibilni oblici rada će imati sve više udjela u cjelokupnom tržištu rada. Klasični rad – od 9 do 17 sati sve manje će biti prisutan, te se zaposleni moraju prilagoditi potrebama tržišta. 

Javlja se i novi moment – cjeloživotnog obrazovanja i usavršavanja?

U tom segmentu smo u Hrvatskoj jako loši. U usporedbi s europskim trendovima razmjerno se malo ulaže u taj vid obrazovanja, no i tu postoje neki pomaci. No, na trenutak bi se vratio na mlade. Mladi u Hrvatskoj počinju shvaćati da više ni veze ni poznanstva ne odlučuju hoćete li ili nećete dobiti neki posao ako nemate prava znanja. Često smo zaslijepljeni formalnim obrazovanjem. Radimo li  ili ne u području za koje smo se obrazovali? Takvo razmišljanje i takav stav je u velikoj mjeri nešto što je prošlo. Formalno obrazovanje sve manje znači da ćete vi danas- sutra dobiti posao te vi danas morate imati neka druga znanja. Morate biti informatički pismeni, spremni na timski rad, znati više stranih jezika, biti fleksibilni i spremni za promjene i učenje jer znanje zastarijeva. Mladi su toga sve više svjesni - što je dobar pokazatelj za budućnost.