Bio je to prvi premijerski nastup Andreja Plenkovića na Aktualnom prijepodnevu u Hrvatskom saboru. No umjesto da to bude test premijerovih živaca, ispala je terapija za njegove napete živce.
Nakon nedavnih najava Bože Petrova, očekivalo se da će Hrvatski sabor raditi "i petkom, i subotom, i ponedjeljkom". Pa je nova sjednica ipak započela u srijedu Aktualnim prijepodnevom.
Isto tako, očekivalo se da će premijeru Andreju Plenkoviću, kao karijernom diplomatu, biti mnogo lakše djelovati na međunarodnom, nego na domaćem planu.
Pa se s prva dva putovanja, iz Bosne i Hercegovine i Ukrajine, vratio praćen debaklom, dok je bez protivljenja HDZ-a Vučićeva Srpska narodna stranka nedavno primljena u obitelj Europskih pučana.
Da bi utjehu pronašao u svom prvom aktualnom satu u Saboru.
Ono što je trebao biti prvi pravi test Plenkovićevih živaca, pretvorilo se u liječenje njegovih živaca.
Bilo je to u skladu s onom starom Timovom "Ostani miran i vladaj na".
Čuva živce
U ovom trenutku, uz ovakvu oporbu - ponovno bez šefa oporbe - premijer u svom prvom sučeljavanju sa zastupnicima nije imao prevelikog razloga za nervozu.
Najteže iskušenje bilo je pitanje Željka Jovanovića o Božidaru Kalmeti, kada je SDP-ov zastupnik čak izvukao izjavu Tomislava Karamarka da će Kalmeta biti izbačen iz stranke kad se podigne optužnica, što je Plenković odbacio pozivanjem na unutarstranačku proceduru.
Jer, eto, on je formalist. I neće valjda raditi ono što je Karamarko obećao?
Ostatak saborskog sučeljavanja Plenković je iskoristio za razvučene solilokvije prožete floskulama i parolama o domoljublju, odanosti Slavoniji, braniteljima i nacionalnim interesima. Izgledalo je kao da uzurpira satnicu kako bi otupio čak i ono malo nabrijanih pitanja zastupnika.
Kao da se namjerno trudio biti dosadan kako bi obeshrabrio pokušaje da se rasprava učini zanimljivom. A kamoli svrsishodnom.
Njegov prvi premijerski nastup na Aktualnom prijepodnevu bio je u izrazitom kontrapunktu prema premijerskim nastupima Zorana Milanovića: koliko se on u svojim odgovorima trudio biti zanimljiv i originalan, a time i provokativan i konfliktan (a često tek vulgaran), toliko se Plenković trudio biti suhoparan i faktualan.
Ili se uopće nije trebao truditi.
Apaurinski pristup
No, još važnije, njegov ležerni i samouvjereni nastup pred obezglavljenom oporbom i nezainteresiranim zastupnicima fokusiranima tek na samopromociju (od kojih su mnogi u stranačkim ili lokalnim kampanjama), bio je u izravnoj suprotnosti u odnosu na prvih mjesec dana mandata njegove Vlade.
Vlade koja je od početka izazvala kritike i kontroverze svojim kadrovskim rješenjima, poreznom reformom, odustajanjem od obećanja, prvim koalicijskim trzavicama i nesporazumima, a onda i repovima s vanjskopolitičkih posjeta...
Plenkovićev "apaurinski" nastup trebao je sugerirati kako su stvari pod kontrolom, pa čak i onda kad baš nisu.
Ne može se reći a njegova taktika nije dala rezultata. Jer, eto, nisu li svi zaboravili na Pavu Barišića i njegove plagijate?
Samo treba pričekati da se bura ispuše.
Prijateljski sabor
U ovom trenutku za Plenkovića je ovo još uvijek prijateljski Sabor u kojem premijer može opustiti kravatu, podići noge, opustiti se i zaliječiti rane.
Bez obzira na sve njegove unutarnje, ali začuđujuće i vanjskopolitičke promašaje (uključujući tu i skidanje Zsolta Hernadija s Interpolove tjeralice), šef Vlade još ne mora strepiti od ulaska u parlament.
Barem dok Milijan Brkić sjedi u prvoj klupi i sve pažljivo bilježi.
I barem dok Ivan Pernar ima pametnija posla od sudjelovanja u radu Sabora. I dok Zoran Milanović još uvijek traži novi posao, primajući saborsku plaću za posao koji ne obavlja.
Uglavnom, atmosfera prvog Plenkovićeva aktualnog prijepodneva dobrim dijelom se mogla okarakterizirati bizarnom. HDZ servira pitanja, oporba se pravi da postavlja pitanja, premijer se trudi na njih ozbiljno odgovarati, Most statira u kukuruzu, a koliko je sve to nakaradno možda se najbolje vidjelo kroz razgovor Josipa Đakića i ministra Tome Medveda.
Đakić je jedva sricao pitanje, Medved je jedva čitao unaprijed napisani odgovor na to pitanje.
Sve se, u neku ruku, svodilo na imitaciju parlamentarnog života: oporba se pravi da udara, premijer se pravi da izbjegava udarce. To je valjda ta obećavana stabilnost.
