Produžeci

Taman kad sam mislio da smo konačno prožvakali ministricu Žalac – bam. In our face. Nastavak sage. Ovo s ministricom Žalac i žvakanjem ministrice moglo bi zvučati zločesto ako zločesto razmišljamo. Inače ne razmišljam zločesto, ali budući da sam malo iziritiran i ljut dopustit ću si malo zločestoće - mada - ako ću biti iskren, ne radi se o zločestoći već o ljubomori. Onoj koju svi imamo u sebi. Nisam čak ni siguran da je riječ o ljubomori. Rekao bih da je više neka inačica gnjeva.

Kad smo već kod ministrice, stigla mi neki dan na WhatsApp slikovna poruka. Na fotki ministrica u „the haljini“. Znate na koju haljinu mislim jer većina je ipak vidjela ovu odjevnu kombinaciju. Ministrica Žalac baš je modno ubola. Žalac. Ubola. Funny. Ili je možda modno ubila? I uz fotku pitanje – kako se zove ova fotografija?. Odgovor slijedi. Polako. Nemojmo otkriti sve odmah.

Bio sam siguran da je priča s ministricom gotova. Da, žao mi je što joj se dogodilo to što joj se dogodilo. Da, sranje je. Fakat je. To se može dogoditi svakome tko sjedne za volan i nema tu nekog pravila.

U uređenim državama to se ne radi. Vlada Finske prije par tjedana podnijela je ostavku zbog neuspjeha zdravstvene reforme. Nije išlo. Je*i ga, ali su imali muda i priznali poraz. Kod nas stvari funkcioniraju drugačije. O moralu da ne pričam. Ako ga naši političari i imaju, vrlo rijetko tj. gotovo nikad ga ne koriste. Kad smo kod morala, ni ministrica Murganić nakon tragedije na Pagu nije se baš nešto trgnula po pitanju ostavke iz moralnih razloga. Jok. A-a. Nope. Fotelja je fotelja i treba ju čuvati – orilo gorilo.

Nebitno prezivaš li se Murganić ili Žalac. Divim se političarima koji mogu funkcionirati na ovakav način i mirno spavati, bez problema se pogledati u ogledalo ujutro. Da se ne zavaravamo, ne mogu oni postići da bude sve idealno i da živimo u bajci, ali oko nekih stvari bi se trebali zapitati, propitati svoju savjest. Ako je imaju. Priča oko ministrice Žalac vrlo brzo dobila je svoj nastavak. Nije prošlo ni par dana i eto nove „afere“.

Nije moj – pitajte mamu

Odnekud se u dvorištu ministrice pojavio Mercedes. Fin, crn, uglancan. Baš onak´ skupo izgleda. Ne samo da izgleda nego i je skup. Kažu da košta pedeset tisuća eura. Čovječe, to je fakat puno love. Meni totalno imaginarne kad razmišljam o tolikim novcima i
automobilu. Pa toliko mi je ostalo glavnice stambenog kredita koji moram otplaćivati još narednih dvadeset godina. Je*ote led.

Sve zajedno je to još uvijek u „navodno“ fazi jer ga navodno vozi suprug ministrice, a pravi vlasnici su ustvari ministričini roditelji, a meca jer parkirana u njihovom dvorištu jer roditelji nemaju mjesta u svom dvorištu.

Svakome su njegove brige najveće – netko brine hoće li ovaj mjesec imati dovoljno novca za platiti sve račune, a usput i nešto pojesti. Hoće li skucati dovoljno za servis auta i registraciju ili opet žicati frenda da mu provuče taj trošak na nekoliko rata na karticu. Netko brine o tome hoće li moći djetetu platiti maturalac ili će zatražiti pomoć gradskog ureda koji sufinancira dio troškova obiteljima slabijeg imovinskog statusa. Netko brine gdje sparkati Mercedes vrijedan pedeset tisuća eura.

I sad se jadna ministrica, već dovoljno potresena zbog nedavne nesreće mora javnosti pravdati zašto je u njezinom dvorištu Mercedes koji voze ona i njezin suprug, a nije njihov nego u vlasništvu njezinih roditelja. Da budem precizniji, nije niti u vlasništvu njezinih roditelja već je po svemu sudeći - u najmu. Pa ga iz tog razloga nije navela u imovinskoj kartici. I to je ok.

Ne mora ministrica u svojoj imovinskoj kartici navoditi automobil koji su unajmili njezini roditelji. To propisi ne nalažu i to je legitimno. I tu je situacija jasna i čista, ali da je trebala na prvi upit dati odgovor čiji Mercedes je parkiran u njezinom dvorištu već nekoliko mjeseci – trebala je, a ne prvo izjaviti kako auto nije njezin niti u vlasništvu njezine obitelji pa se drugi dan predomisliti i reći kako je ipak mamin.

Da se nadovežem na ljubomoru/gnjev koju sam spomenuo. Ljubomoran sam na činjenicu da roditelji ministrice imaju dovoljno novca i mogu svaki mjesec plaćati najam od skoro pa sedam tisuća kuna. Gospodin otac je u mirovini, a majka još uvijek radi. Na čelu je HGK u Vukovarsko-srijemskoj županiji.

Nešto ide u križ i nisam sto posto siguran da li je moguće da stariji bračni par kupuje/unajmljuje auto koji košta pedeset tisuća eura.
Možda i ne ide ništa u križ, možda je sve ok, legitimno i bez ikakvih dvojbi i baš bih volio biti u krivu, ali ostavlja onaj neki gorak okus u ustima.

Nemam apsolutno ništa protiv da si stariji bračni par kupi Mercedes. Dapače. Volio bih da si svi u situaciji „jedan radi – jedan u mirovini“ stariji bračni parovi mogu kupiti Mercedes. Eto to želim svim parovima u Hrvatskoj na ove prve proljetne dane, ali sve dok na dnevnoj bazi vidim penziće kako kopaju po kantama u potrazi za plastičnim bocama nekako mi ovo „ne štima“.

Pretplata na sranja

Ono što cijeloj priči kako bi rekao Đole „daje čudan ton“ jest činjenica da je Mercedes iznajmljen od tvrtke koja je na javnom natječaju dobila posao nabave dvadesetak autobusa za potrebe grada Splita. Taj ugovor vrijedi nekih deset milijuna eura, a projekt je sufinanciran od strane EU iz nekog fonda. I to je ok, treba pomladiti vozni park javnog gradskog prijevoznika. Jedino od čega imam žalac u oku u cijeloj ovoj situaciji je činjenica da je ugovor potpisala upravo ministrica. Taj dio me smeta…

Vlasnik iste te tvrtke spominje se u kontekstu nekog kredita HBOR-a i s odlascima ministra Marića na tekme u Rusiju. Ha??? Nemojmo dalje. Poučeni čitavim nizom afera koje su se isplivale na površinu u posljednjih deset, petnaest, dvadeset godina nisam sto posto uvjeren da je sve ok. Toliko puta smo – nažalost - već bili svjedoci pronevjera, nepotizma, korupcije, namještenih natječaja, upitnih sudskih presuda i brojnih inih pizdarija tako da je teško ostati totalno hladan na ovu priču.

Hrvatska kao da je pretplaćena na ovakve priče. Kao da imamo doživotnu besplatnu članarinu za klub ovakvih sranja. Nažalost.

I većini ljudi u Hrvatskoj, uključujući mene, tebe i sve umirovljenike koji skupljaju plastične boce ovakve priče uzrokuju nemir, gnjev, ljutnju, nezadovoljstvo i potpuni gubitak vjere u institucije koje bi trebale raditi svoj posao. Ministričine roditelje to ne smeta jer njima je ok. Pedeset tisuća eura materijaliziranih u obliku automobila stoji u kćerinu dvorištu. Tik uz ogradu pa nek´ susjedi svisnu od muke. Vjerojatno se polirajući netom opranu profinjenu crnu boju ne pitaju što i kako sutra.

Meni su na autu trenutno najveći problem truli pragovi i nemam pojma hoću li proći na tehničkom za tri tjedna. Ovaj desni je fakat u komi – ima i rupu. I u potrazi sam za majstorom koji će to popraviti. O poliranju ne razmišljam. Možda su sve ove moje sumnje čista insinuacija i da se razumijemo - nikog ne optužujem jer svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja, ali sama činjenica da ja - kao i većina nas prosječnih građana - na ovakve stvari ne možemo ostati imuni. Ne možemo.

I strahovito me ljuti činjenica da se u Hrvatskoj sve ovakve „potencijalne afere“ na kraju pretvore u dugogodišnje sudske procese s daškom sinkope. E - to me smeta

Insinuacija vs. dokazi

Ministrica je gostovala neki dan na nekoj televiziji upravo na temu automobila pa se pravdala i dokazivala. Mahala nekim papirima…nebitno. Konkretni odgovori oko Mercedesa, plaćanja, tko vozi - su izostali, ali je zato optužila medije da su protiv nje pokrenuli medijski linč i tomu se sada nešto jako čudi i to ju strahovito smeta.

Ne znam što je čudno u interesu medija i javnosti koji žele znati sve o ministrici koja je automobilom udarila dijete, a vozačka dozvola joj je istekla prije tri godine. Naravno da ovakve stvari pobuđuju interes kad zaista nije u redu tako se ponašati. Pogotovo ako si ministrica u vladi. Ej, o čemu mi pričamo???  Gdje je nestala ona shema o moralu, biti „role model“ i ne kršiti propise zemlje u čijoj vladi sjediš kao ministrica. Još jedna u nizu sve dam – fotelju ne dam.

S medija i linča u režiji istih vrlo brzo se u maniri Josipa Broza prebacila na unutrašnje neprijatelje. One najgore. Unutarstranačke. I eto, pojavila se nova teorija urote i zavjere jer u svijetu politike sve je moguće. Pitajte Nellu Slavicu, ravnateljicu nacionalnog parka Krka jer kako navode mediji ista je istovremeno bila članica dvije stranke. HDZ-a i HNS-a. U isto vrijeme. Je li to glup ili pametan potez – diskutabilno. Mogli bi komentirati zauvijek. Samo još jedan dokaz kako je politika kurva.

I u tom političkom kurvarluku, ministrica je sto posto sigurna kako joj netko smješta. Tko je smjestio ministrici? Nije bila konkretna u odgovoru tko bi to bio, ali je zato bila vrlo kontradiktorna jer je izjavila kako ima insinuacije i dokaze. Pa zar jedno ne pobija drugo? Ako imaš insinuacije onda imaš insinuacije pa tražiš dokaze, a ako imaš dokaze imaš nešto konkretno pa nemaš više insinuacije.

Kad je već ministrica toliko zbunjena, pa kako ne bi bili mi građani. Moram priznati da me to malo zbunilo, ali možda se radi o cijeloj skupini unutarstranačkih neprijatelja koji su se urotili protiv ministrice pa sada za neke od njih ima insinuacije, a za neke dokaze. To bi bilo jedino logično objašnjenje mada mi sve ovo skupa miriše na još jednu aferu. Kao da ih nemamo dosta. U cijeloj ovoj situaciji postavlja se velik broj pitanja. Od zašto nije produžila vozačku do ovog spornog Mercedesa.

Nemam ništa protiv ministrice na osobnoj razini. Njoj, roditeljima, obitelji zaista želim svako dobro u svakom pogledu – ono – k´o za rođendan ili vjenčanje– sreću, zdravlje, ljubav…, ali mislim da se kao ministrica i svim onim što ta funkcija nosi sa sobom, a suočena s nekim pitanjima ipak morala malo transparentnije obraniti, ako zbog ničeg drugog - da mi građani nemamo taj neki loš osjećaj.

Što se ove priče oko unutarstranačkih podmetanja tiče – kao što je još davnih dana napisao Krleža u svojoj Noć u provinciji, a kasnije pokvario bivši premijer „Psi laju, karavane prolaze“. Pa ti budi normalan i nemoj se uzrujavati. Sreća pa ponekad možeš uzeti break. I uživaj u tom trenutku dokle god možeš jer sam siguran kako se neka nova afera već smiješi iza ugla.

P.S.
Što se fotke tiče, zove se „kulenova seka“ – pa neka sam sto puta zločest.

Fotografija: Vedran Tolić

O autoru:

Domagoj Knežević. Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada. Pratite me na blogu i na Facebooku.