Nikamo bez... Najbolje tješi omiljeni plišani medo ili dekica

Pakiranje uoči odlaska na ljetovanje roditelja male djece neusporedivo je s onim kad su vam mališani odrasliji. Ne samo zbog toga što tada dio pakiranja mogu obaviti i sami nego i zbog svega onoga što nikako ne smiju zaboraviti ponijeti sa sobom. Kad imate novorođenče, osim puno udobne odjeće i pelena, nećete smjeti zaboraviti niti omiljene dude i bočice. A kad malo porastu, postaju jako važni i predmeti koji djetetu ulijevaju sigurnost: dekica, medvjedić ili zečić… 

I bolje vam je da ih ne zaboravite ponijeti ako ne želite uznemireno dijete na ljetovanju koje će tumarati i po svim kutovima tražiti svoju “utjehu”. Mnogi će se roditelji prisjetiti kako su se vraćali kući po zaboravljenu igračku ili dekicu kad su već prilično odmaknuli. Mnoge opterećuje ta djetetova “ovisnost”, a zna se čuti i “savjet” starijih da naglo prekinu s tim tako što će skriti ili baciti predmet ovisnosti. No stručnjaci se ne slažu s takvim drastičnim rješenjima jer su “objekti vezivanja,” poručuju, način na koji se dijete nosi s nemirom i strahom od odvajanja.  

Tu je pojavu opisao još početkom pedesetih godina prošlog stoljeća britanski pedagog D. W. Winnicott kao normalan razvojni fenomen u kojem “predmetu od bilo kojeg materijala dijete pripisuje posebnu vrijednost i koji mu pomaže da napravi pomak od najranijeg oralnog odnosa s majkom do pravih odnosa”. Dakle, vezivanje uz neki predmet, dekicu, pelenu ili igračku, korak je prema otvaranju djeteta svijetu. Važno je i to da je dijete, između ponuđenih, samo odabralo određeni predmet na koji će se osloniti i koji će ga smirivati u stresnim situacijama. To je uvijek predmet koji nosi iz kuće, iz prostora u kojem je blizak s majkom. Ti su predmeti djetetu majčino “obećanje” da će sve biti u redu jer je “komadić doma” stalno uz njih i zalog je  da će se mama vratiti po njega. Najveća je vrlina omiljenog predmeta da je mekan, topao i da ga je ugodno grliti ili dodirivati.  Zato je najčešće riječ o plišancima ili krpenim predmetima, koji postupno upiju i poznate mirise. 

Stručnjaci s njujorškoga psihoanalitičkog instituta nakon proučavanja te pojave proširili su Winnicottove zaključke spoznajama da su takvi predmeti toliko važni za djetetovo opuštanje da ih ne treba izbacivati iz djetetova života, ma koliko bili opterećenje roditeljima, jer nimalo ne sputavaju dijete u stjecanju novih životnih iskustava. U nekim su američkim školama nastavnici čak dopustili djeci da tijekom nastave imaju svoje “prijelazne objekte” pokraj sebe i uključuju ih u nastavu. U nekim su ih situacijama iskoristili i kao “nastavno pomagalo” i shvatili da su tako djeca postigla bolje rezultate i bila smirenija. Polako, uz pomoć omiljena predmeta, djeca se navikavaju živjeti bez stalno prisutne majke, a jednako će se tako jednog dana naviknuti i živjeti bez tog predmeta. Zato roditelji trebaju razumjeti ponašanje svojeg djeteta i ne preuraniti s radikalnim potezima jer će tako djeca postati nemirnija i teže prerasti ovisnost o predmetu. Roditelji koji razumiju svoje dijete shvatit će da će dijete nadrasti djetinje ponašanje kad bude spremno i bez previše buke ili osjećaja srama koji bi dijete učinili nesigurnim.

Nemojte se sramiti djetetova ponašanja, pričekajte da dijete samo odustane

Svaki roditelj prije bilo kakve intervencije treba biti svjestan zašto se neko ponašanje javlja u određenoj dobi. S time se ne treba boriti nego prihvatiti kao normalan dio djetetova razvoja. Ignorirajte ono što vam smeta te se nemojte sramiti djetetova ponašanja. Pričekajte da dijete samo odustane kad bude spremno.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake subote besplatno ekskluzivno uz 24sata!