'Nikad ne zaboraviti bezimene male ljude, prave heroje rata'

Damir Krstičević

Operacija Oluja kruna je svih pobjeda u Domovinskom ratu. Sjećanja na ovu veličanstvenu operaciju i osjećaj zajedništva i jedinstva koje smo tada imali nikada neće izblijediti. Sjećam se kada su Četvrta i Sedma gardijska brigada zajedno ušle u Knin i kada smo podigli hrvatsku zastavu na kninskoj  tvrđavi. Bio je to poseban osjećaj.

Tajna uspjeha u Domovinskom ratu bili su ljudi, hrabri i odvažni hrvatski branitelji. Domovinski rat je temelj moderne hrvatske države i iz našeg naroda je izvukao ono najbolje. Ujedinio nas je i pokazao da kad smo zajedno i imamo zajednički cilj, nema toga što se ne može napraviti. Danas slavimo mir i slobodu te odajemo zahvalnost našim suborcima, hrvatskim braniteljima koji su se žrtvovali za današnji mir i slobodu. Hrvatski narod je ponosan na branitelje i vjerujem da će i ovogodišnja proslava biti u duhu zajedništva i sloge.
 Danas zajedno i jedinstveno trebamo nastaviti graditi bolju budućnost za sve nas i ne smijemo se umorit od davanja domovini.

Ante Kotromanović

Oslobođenje kraljevskog grada Knina za mene je najveći događaj u našoj novijoj povijesti i nikad ne smijemo zaboraviti sve bezimene male ljude, prave heroje Domovinskog rata. Naravno da smo bili sretni i ponosni, no nakon Oluje osjećao sam velik umor i prazninu.

Rahim Ademi

Najdraži mi je trenutak bio kad smo na kninskoj tvrđavi 5. kolovoza 1995. skinuli srpsku zastavu i stavili hrvatski stijeg. To je bila ‘točka na i’ cjelokupnog Domovinskog rata. Smatram da je taj trenutak najveći u povijesti hrvatskog naroda. Najveća pobjeda. Bio sam najsretniji čovjek na svijetu, jer je to bio kraj srpske pobune, ali i kraj rata za Hrvatsku. 

Pavao Miljavac

Utorak, pred Oluju, predsjednik je pozvao Červenka, Gotovinu i mene na  Brijune. I rekao nam je: Izvijestio sam najjače sile svijeta da idemo u Oluju. Najveći otpor došao je od Nijemaca. Uvjeravali su me da ne možemo pobijediti i da ćemo izazvati širi sukob. Amerikanci  su rekli da Oluja može, ali ako u tih 10 dana prođe bez puno žrtava. Ukoliko krene po zlu, sudbina je u vašim rukama.  Gospodo generali, čuli ste me. Sutra se pregovara u Ženevi. Ako bace oružje, to je to, a ako ne, idemo u Oluju. 
Vladalo je Iščekivanje, imali smo dva stožerna tima za vođenje operacije. Uoči operacije sjeo sam u  23.40 u operativnu salu s timom. Provjerio sam sa zapovjednicima jesu li veze u redu. Priznajem, prije same akcije imao sam strašan pritisak, razmišljao sam koliko će biti žrtava. Preispitivao sam se. U pet sati ujutro smo krenuli i nakon sat dva prve informacije s terena govorile su da dobro napredujemo. 

Drugi dan operacije u dva sata poslijepodne saznao sam da Čedo Bulat traži sa mnom razgovor oko predaje njegova korpusa. Rekao sam mu da vojska koja se predaje ne diktira uvjete. Nakon toga je rekao da mora razgovarati sa svojim generalštabom. Na sam čin predaje nisam išao jer mi predsjednik Tuđman nije dao da odem iz stožera. Tu predaju odlično je odradio general Petar Stipetić. Kada sada gledam na Oluju, onako intimno, nakon njezina okončanja samo sam rekao: ‘Pa eto, gotovo je.’ Ne mogu reći da sam se opustio, ali svakako mi je golem teret pao s leđa.

Ivan Selak

Oluju pamtim po nevjerojatnom trudu, radu, zalaganju, požrtvovnosti ekipe tehničara iz zrakoplovstva, kao i ZTZ-a, koji su tijekom operacije doslovno radili sve za sve. To su ljudi o čijim se zaslugama ne govori, a u tim danima disali su kao jedan. Oružari su pomagali motoristima, motoristi punili gorivo, ulje, kisik, zrak, svi  su gurali kolica s bombama, raketama, pomagali oko punjenja topova... 

Svi su pomagali tamo gdje je neophodno, a radilo se 24 sata dnevno. Sjećam se povratka na pistu s oštećenim avionom (prošao kroz dalekovod, otpao davač napadnih kuteva, oštećena oba krila, od dijelova eksplozije na zemlji oštećeni prvi i drugi stupanj kompresora motora). Iako su za takav popravak potrebna tri dana, tehničari su ga sredili za 24 sata. 
Eto, koji su to ljudi bili, a tako se rijetko spominju. Da ne kažem s koliko su nas brige ispraćali na zadaće. I sad vidim te poglede koji su me ispraćali i tu sreću u očima kada bih se vratio.

Pamtim zadaću na koju sam otišao sa svojim kolegom, a koja je bila izvedena na krajnjem mogućem doletu aviona, tako da je kolega morao zbog iznimno male količine goriva sletjeti na Krk. Ja sam se na posljednjim litrama dovukao do Plesa. Nikad neću zaboraviti poglede i pitanja te naše ekipe tehničara kad su vidjeli da se samo jedan avion vratio, i nikad neću zaboraviti sreću u njiihovim očima kad sam im rekao da je s pratiocem sve u redu i da je sletio na Krk. To je nešto što se jednostavno ureže u pamćenje i nikad se neće i ne može zaboraviti. I tu je kraj priče. 

Ljubo Česić Rojs

Najupečatljiviji trenutak Oluje za mene je bio kad sam se popeo na kninsku tvrđavu. Bio sam nesvjestan svega, bio sam nesvjestan da sam zaista tu, da gledam oslobođeni Knin. U jednom sam trenutku kleknuo, poljubio hrvatsku zemlju i zaplakao kao malo dijete. Potom sam obrisao suze, bacio ključeve i viknuo da donesu viski iz auta. Sjećam se, vozio sam Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Ankicu u tom džipu registracija ZG 401 PZ, i to 6. kolovoza, kad je došao u Knin. To je znala samo nekolicina nas iz zapovjedništva.