Iz srednje škole u rat: 'Divno je bilo s Dinare spustiti se u Knin'

Ante Bilandžić (42) imao je 17 i pol godina kad se ukrcao u kamion i otišao braniti domovinu. Bilo je to 1993. godine, nije još završio srednju prometnu školu. O odlasku u rat nije dvojio ni sekunde. 

- Naše topništvo i neprijateljsko topništvo doslovno su se gađali preko Čitluka. Mi smo bili između dvije vatre. Nije nas bilo briga, opsesija nam je bila da s radija presnimimo Thompsonove ‘Čavoglave’. Maljkovo, odakle su mi i otac i majka, četnici su zapalili. Sve je to ‘kumovalo’ da se nas nekoliko prijatelja javi u vojsku.

Doslovno smo se u petak igrali praćkama, a u ponedjeljak uzeli kalašnjikove i otišli na Svilaju. Susjed je bio zapovjednik satnije. Sreo sam ga u Sinju i pitao kad mogu s njima.Odgovorio mi je da mogu odmah ako želim. Brzo sam pronašao rođakinju u Sinju i rekao joj da poruči mojim roditeljima da sam otišao. Tako sam se pridružio 126. brigadi, 3. bojnoj pješačkoj. Došli smo na Svilaju, tamo su mi donijeli uniformu koja mi je bila toliko velika da je visila na sve strane. Ali ja sam već imao jednu kući i jedva sam se čekao vratiti da se preodjenem u nju. U uniformi sam i maturu polagao – prepričava nam Ante, kojemu prvi susret s oružjem nije bio nepoznat jer je vježbao na susjedovoj puški. 

'Kad smo krenuli strah je iščezao'

Odmalena ga je privlačila vojska, divio se vojnim uniformama, pa je odlazak u rat za njega bio logičan slijed. I majka se ubrzo pomirila s tim da joj je maloljetni sin otišao braniti zemlju. No priznaje da je osjećao strah kad su krenuli u prvu akciju.
- Kad je svanulo, kad smo krenuli, strah je iščezao. To je čista navala adrenalina. Bili smo mlada grupa i bilo bi glupo reći da se tu noć prije akcije nismo bojali onoga što nas čeka – zbori Ante, koji je u siječnju 1995. umalo pao u neprijateljske ruke. 

- Došao je naš tenk i ispalio dvije, tri granate u srpski bunker. Tad je došao zapovjednik i nas nekoliko iskusnijih pozvao da s njim idemo u izvidnicu. Kako je između bilo minsko polje, on je išao prvi rekavši nam da pratimo njegove stope. Dobili smo zapovijed da bježimo ako on stane na minu. Bila je čistina, duboki snijeg. Stigli smo na bunker, a onda me zapovjednik poslao da se spustim niže i vidim gdje su neprijatelji. Stigao sam do nekog kamenog zida, grudobrana, i proturio pušku. Vidio sam brvnaru, izbrojio njih desetak. Bio sam tamo 15 minuta. Taman sam se okrenuo da ću otići, a iza mene njih dvojica. Uperili pušku u mene. Refleksno sam počeo bježati, bacio se na leđa, puzao, a ovaj je opalio i promašio me. Ne znam kako me uspio promašiti, valjda su me htjeli uhvatiti živog da se lakše mogu povući. Moj zapovjednik je jednog tad pogodio, a drugi je pobjegao. Moji su mislili da sam mrtav, iznenadili su se kad sam ustao. Počeli su pucati po nama, ali uspjeli smo se izvući s tog položaja – govori nam Ante, koji je Zime 94 bio i u akciji Skok 1, Skok 2, Maestral te Ljeto 95. Na Dinari je zaradio ozbiljne ozebline nogu i završio u splitskoj bolnici. 

' Noge su mi bile plave, crne od ozeblina'

- Išlo se na Divljakušu iz Vještić gore, bila je zima, veljača 1995. godine. Napadali su nas svih strana. Prošli smo neprijateljsku liniju, a da nismo toga ni bili svjesni. Proveli smo tamo tri dana i tri noći, stalno je padala ledena kiša, okruživao nas je oblak magle, nismo se mogli vratiti jer zbog te magle nismo znali gdje smo. Nakon tri dana su nas našli, promrznute. Stao sam kraj neke peći grijati noge, a jedan suborac mi viče: ‘Gore ti čarape!’. Nisam ni skužio. Onda su nas odvezli u Sinj. A noge prljave, bolne. Dolazimo u ambulantu i kaže mi sestra da izujem čizme. Nasreću pa je izašla, te sam stigao bar jednu nogu oprati u umivaoniku. Nije mi gledala drugu koju nisam stigao oprati, već me odmah poslala u Split. No, ja sam prije Splita otišao kući okupati se. Noge su mi bile plave, crne od ozeblina. Još osjećam posljedice – govori nam Ante koji je i tijekom Oluje bio na Dinari te je među prvima došao u Knin.

- Zamislite, nakon toliko dana na planini, odakle smo povremeno mogli vidjeti zgrade u Kninu, stigneš u taj grad. Prošli smo tunel i odjednom – Knin! Ušli smo u policijsku stanicu, naši su već bili tamo. Pripalim upaljač da vidim što ima unutra, a ono sanduci puni raketa. Govori meni policajac da ne mogu biti tu jer ispisuje dokumentaciju, a ja sam želio samo pendrek. I dobio sam ga – smije se Ante, kojemu je tijekom rata najveća opsesija bila nabaviti uniformu “kamenjarku”. 

- Nju sam nabavio u blizini Prokljanskog jezera. Vidio sam čovjeka u njoj i sedam dana sam ga ‘žicao’ da mi je pokloni. Sve sam mu obećao od svoje opreme u zamjenu za nju. Na kraju sam je dobio. Pokušali smo mi dobiti uniformu i na TTTS-u u Splitu. Tamo je bio Unprofor, tamo se moglo kupiti. Vojnikinja je bila na straži. Kako nismo znali engleski, pokušavali smo joj nekako objasniti što želimo. Ništa nas nije razumjela. A onda je digla pušku i mi smo shvatili da neće dobro završiti pa smo otišli – prisjeća se Ante.

Nakon što se rasformirala 126. brigada, bio je u šoku. Bilo mu je neobično opet biti civil pa se opet vratio vojsci. Išao je na obuku mjesec dana i pridružio se u 4. gardijsku brigadu, u kojoj je ostao do 2012. godine. Tad je umirovljen kao zapovjednik desetine. U međuvremenu se oženio i sa suprugom Ivom ima sedmogodišnjeg sina Marka. Bavi se slikarstvom i kiparstvom te poljoprivredom.