To me podsjeti na situaciju kad je moj sin išao u vrtić.Istodobno je išso i sin od tete u vrtiću zajedno s mojim sinom.Taj mali od tete je bio kao neki mali nasilnik.Često bi izazivao mog sina,i ne samo njega već i drugu djecu.Daleko od toga da je moj sin bio anđelčić,ali ono što sigurno mogu reći za njega da nije zlurad,i da se on sam znao ispričati drugoj djeci i kad nije bio kriv,pa sam si postavljala isto pitanje,kako za boga miloga ja odgajam ovo svoje dijete.Uglavnom,moj sin je jedan dan nakon što smo došli iz vrtića plakao i rekao kako ga sin od tete iz vrtića maltretira i da neki drugi dečki podstaknuti njegovim primjerom to isto čine.Nije to sad bilo ništa strašno ali njega je vrijeđalo.Sutradan,opet ista stvar,on plače kako neće u vrtić.Ja odlučim razgovarati sa tetom,a ona kažekako moj sin pretjeruje,a njen mali stoji pokraj nje i govori istim tonom kao i ona''tvoj sin pretjeruje''Tek se tada probudila ''lavica u meni''zamolila sam je lijepo da svog sina nauči da to prestane raditi,pa će i drugi,jer je najvažnije kako se dijete osjeća.Ona je malte ne odmahnula rukom na moj komenta.A onda sam ja lijepo,okupila djecu oko sebe i objasnila im neke stvari tipa da kako bi se oni osjećali da im se radi to i to...i da ga nitko ne smije dirnuti,ali ni da on ne smije nikoga bez razloga.Teta me samo blijedo gledala sa jedne distance.Rekla sam joj da ja moram umjesto nje obavljati njen posao,ostala je bez teksta.Uglavno poslije toga nije bilo problema.Teško je odgajati dijecu...jedan od najzahtjevnijih ''poslova'' je to.