Ni dječja dobrota nije na cijeni. I kada okrenuti drugi obraz?

Ima li smisla u današnje vrijeme odgajati dijete da bude pošten i dobar čovjek, pitanje je koji mi se vrti u glavi još od kada je prije nekoliko mjeseci ispod jednog mog teksta jedna moja čitateljica postavila pitanje - što je to uopće dobar čovjek...? Da, istina je da se moralne vrijednosti baš i ne veličaju posljednjih dana pa opet ja nekako ne mislim (ne znam, možda sam idealist) da to ima veze s današnjim ili bilo kojim vremenom. 

Mišljenja sam da je dobrih, pa tako i loših, bilo uvijek i bit će uvijek. I da je od kada je svijeta i vijeka loših bilo više. Mene su moji roditelji odgajali da budem i dobra i poštena, da puštam starije da sjednu, trudnice preko reda, da ne kradem, da nikome ne činim ni ne želim loše, da učim i radim i da vjerujem da će mi od toga svega biti dobro. Svega toga se i držim i ne mogu reći da mi je nešto osobito loše. 

Ne tražim puno, ali nekako gledam da u ovom svijetu imam sve što mi treba. Svi oko mene su zdravi, radimo, imamo neke novce za pristojan život, nismo nikog oštetili, nitko nas ne krivi za lopovluk, čak ni poslove nismo dobili preko veze, ne marimo ni za HDZ, ni za SDP, ne gađamo kamenjem gejeve, a ne mrzimo ni druge, nemamo kaznenih prijava... pa valjda je to okej. 

I moj sin je za sada dobar koliko jedan 2,5-godišnjak može biti dobar. Ne tuče se, ne svađa se, sa svima dijeli svoje igračke, čak ni ne vrišti onako kako mnoga mala djeca to čine. No ta njegova dobrota, čini se, polako postaje i problem, a moja bolja polovica i ja se zapravo ne znamo postaviti u situaciji koja nas sve češće zaskače. Primjerice, prošli smo vikend bili na jednom dječjem rođendanu. 

Meni nitko ništa ne da...

Naš je sin poželio uzeti autić za igranje i baš svaki koji je uzeo otelo bi mu drugo dijete. Nije to njega previše uzrujalo, on bi samo uzeo sljedeći. Negdje na šestom, sedmom pokušaju okrenuo se prema meni i tužnim glasom mi objavio kako njemu nitko ništa ne da. Znam da nije muljao jer sam cijelu situaciju promatrala s pristojne udaljenosti, kao neću se miješati u dječja posla, mora se snaći sam i sve tako... Iskreno, došlo mi je da puknem svakog od tih malih mangupa iza ušiju, da im otmem sve autiće i da ih slavodobitno predam svom pomirljivom mini Dalaj-lami. Jer ne samo da nije uspio doći do autića već su se dvoje 'najmoćnijih' svako malo na njega još i izderali. 

Budući da moj nezakoniti i ja baš ne vičemo ni na dijete ni međusobno njemu je to, u najmanju ruku, čudno. Jučer sam pak malca pokupila u vrtiću. Veli mi teta da ga je drugi malac ugrizao za prst. Okej, riječ je o inače dobrom djetetu koji baš i ne napada drugu djecu pa ajde. I sad dogodi se scena gdje mama od tog dječaka kaže svom sinu kako se mora ispričati mom sinu, a šta na to napravi moj sin? Moj sin kaže: Oprosti. Nakon što smo izgladili frku i objasnili dečkima pravila ponašanja, ja sam shvatila da sam tužna. 

Sve je to kao slatko i lijepo, ali ja se sad već ozbiljno pitam je li vrijeme da naučim dijete da ne okreće drugi obraz kada ga po prvom netko tresne. I da li je sva moja propaganda o tome kako mora biti dobar i ne smije nikoga tući, ni gristi i kako mora dijeliti igračke zapravo - glupa. Jer rijetko tko oko nas je takav. I hoću li učiniti uslugu svom djetetu ako ga učim da bude dobar i pošten. Baš i nisam više sigurna. Ozbiljno me počinje nervirati činjenica da se u parku igra kamenčićima dok mu drugi otimaju igračke. I koja je to granica koju roditelj u tim međudječjim sukobima ne smije prijeći?

Sjećam se jedne scene iz mog djetinjstva, a moram napomenuti da ja baš i nisam bila jako dobra. Uglavnom dobila sam batina od nekog klinca i pita mene moj tata šta je bilo. Ja sam mu sve priznala po istini. I to da sam klinca ja prva izvrijeđala pa me onda tresnuo (zaslužila sam, ali tata nije brinuo za tuđu djecu) i tad on mene pita da zašto mu nisam vratila, a ja naivno kažem: Pa ne smije se tući. I veli meni moj otac: Od sad smije, a taj mamin nauk zaboravi. Kad te netko tresne, ti njega tresni jače. Ako ne možeš, zovi mene pa ću ja. 

Mama je umalo dobila infarkt, a ja novu dozu bezobrazluka. Uglavnom pravilo je bilo i da nikad ne smijem početi prva, a sve ostalo je dopušteno. Uz to, naučio me i par trikova za dobru tučnjavu. U narednih nekoliko mjeseci dobro sam prolazila u parku, a nakon nekog vremena više me nitko nije dirao. Ni mene, ni moje igračke. 

Kako dani prolaze sve mi se čini da ću i ja mini Dalaj-lami morati objasniti par stvari o životu poput one - tko tebe kamenom, ti njega većim jer mi se sve ostalo čini kao put popločen s puno razočarenja.