Komšić: Ginuo sam za Vukovar, a sad sam na srpskoj tjeralici

Zdravko Komšić (60), rođeni je Vukovarac, Hrvat koji nikada nije skrivao svoju nacionalnu pripadnost. Odrastao i živio na Mitnici, 'najhrvatskijem' dijelu Vukovara, među susjedima i prijateljima koji su oduvijek disali Hrvatski, neskriveno navijali za Dinamo i svake nedjelje išli na misu. U vrijeme prije rata bio je dobrostojeći privatni poduzetnik koji je poznavao velik broj ljudi. Kada je Hrvatska najavila svoju neovisnost i počela se odvajati, Komšiću je bilo jasno da će biti rata. 

- Svaki iole osviješten Hrvat znao je da će doći do rata. Da Srbi neće dopustiti miran raspad Jugoslavije. Ali nitko od nas nije očekivao tako krvav rat. Što se tiče organiziranja obrane, mogu pričati o Mitnici i kako smo mi to odradili. Vukovar je i tada, kao i danas, bio specifičan. Svaki dio grada funkcionirao je za sebe i ono što smo mi mogli učiniti u pripremi obrane grada nije moglo učiniti, primjerice, Sajmište, jer je njega naseljavalo i srpsko stanovništvo. Sredinom 1990. nas se desetak sastalo i odlučili smo organizirati nekakvu obranu Mitnice ukoliko dođe do rata. Imali smo dovoljno novca i slobodnog vremena da kupimo nešto oružja, da kopamo rovove i utvrde, iako su nas drugi mještani sa čuđenjem gledali i smijali nam se, govorili nam da smo blesavi. Bilo je tada svega. U tajnosti su nas pratili. Bilo je noći kada nisam spavao kod kuće u strahu od KOS-ovaca. Za zapovjednika tog našeg nenaoružanog odreda postavili smo Branka Solina, a ja sam bio njegov zamjenik. U listopadu 1990. pozvani smo u kuću kod našeg prijatelja i suborca Pere Čikotića u centar grada da zaprimimo kalašnjikove koje je, kao pomoć, poslao Glavaš iz Osijeka. Mi smo imali informaciju da je Glavaš poslao 600 komada, ali u Vukovar je došlo svega 100. Ostalo su nam uzeli dečki iz Vinkovaca i drugih mjesta koji su nam to dovozili. Mitnici je pripalo tek 6 komada i dva smo uzeli Solin i ja, a druge smo podijelili. Taj kalašnjikov bio je moje jedino oružje do samog pada Vukovara, kada sam ga morao predati - prisjeća se početaka rata u Vukovaru Zdravko Komšić koji je, kao i ostatak njegovog nenaoružanog odreda, tada zaveden u MUP-u kao rezervni sastav policije kako bi mogli legano koristiti oružje koje su dobili i sudjelovati u obrani.

Napetost u zraku, lažne dojave, na kraju raketiranje

Tada je već bio oženjen i imao dvoje male djece. Polovinom rujna poslao ih je u Mađarsku jer su događaji u Vukovaru tada već biti ratni. Bili su u Mađarskoj u privatnom smještaju dok su imali novca, a onda završili u Zagrebu kao izbjeglice.Tamo su dočekali i oca, kada je nakon zarobljeništva razmijenjen.

- Onda je došao taj 24. kolovoz. Smjenjivali smo se na barikadi. Osjećala se napetost u zraku. Stalno su stizale neke dojave da dolaze tenkovi, avioni, od Šida od Negoslavaca. Ludili smo od tih dojava, uglavnom lažnih. Onda su se odjednom tenkovi i pojavili. Njih 10-15 stizalo je kroz šumu kod prvih kuća na Mitnici. Vidjeli su barikade i naše mine, naših par dečki, i okrenuli su se i otišli desno prema Ovčari. Zabarikadirali se nedaleko ulaza u grad. Da su taj dan krenuli na Vukovar, sve bi palo za pola sata. Vukovar bi već tada bio završena priča. U to isto vrijeme, na borovskoj cesti jedan kamion JNA vozio je hranu vojsci i naletio na minu na barikadi. Tu je jedan vojnik poginuo. Zbog toga su podignuli avione koji su imali zadatak mitraljirati neke barikade, među njima i našu, baciti par granata na grad i granatirati silos prema Nuštru. Ispalili su oni to što su htjeli, ali ih je naš branitelj Luka Andrijanić obojicu skinuo kod silosa. Nakon toga su tenkovi ispalili par granata na Mitnicu. Mi smo zvali naše topništvo Bikove i oni su iz Borova ispalili par granata na njihove tenkove. Onda je nastalo uzajamo napucavanje. Predvečer nam je Merčep poslao nešto mina koje smo mi odlučili navečer postaviti, ja i Ivica Matanović. Postavljali smo ih u kukuruze. Odjednom čujem dečke da viču da brzo bježimo jer su avioni krenuli na nas iz Sotina. Ivica i ja smo pobjegli u tu našu malu i mladu šumu gdje je drveče tek izraslo. Avion je doletio, mitraljira, raketira. Ti tražiš drvo iza kojega da se sakriješ. To grmi, tutnji svuda. I sad kad se sjetim tog svog prvog vatrenog krštenja, naježim se - kaže Komšić. 

- Ljudi su pobjegli sa barikade. Kada su avioni prošli, mi smo izašli, skupili se tamo nas 5-6-10, gledamo se šutke, šokirani. Tek smo onda shvatili šta nas čeka - dodaje. 

Tih dana stanovništvo Vukovara je u panici. Tko može, taj bježi. Tko shvaća šta će biti donosi odluku - ili otići ili ostati. Komšić je ostao. Do zadnjeg dana. Ranjen je 27.9. prilikom postavljanja minobacača u jednoj od vukovarskih ulica. Zarobljen je 18.11. kada i većina branitelja. Zarobljen je na Mitnici. 

Ime sa srpske tjeralice

"Filip Karaula, ja i Matija Mandić pregovarali smo sa JNA i pukovnikom Nebojšom Pavkovićem o predaji Mitnice. Ima o tome video zapis. Dogovorili smo predaju. Zarobljeni smo 18-tog i naša kolona predaje je ona poznata kolona koja se vrtila na tv postajama diljem svijeta. Nas 184 je odveženo na Ovčaru. Tu smo proveli jednu noć. Oni su nam obećali da će nas poslati u Srbiju i da ćemo biti rauzmijenjeni. Poslije Ovčare smo odveženi u Mitrovicu, netko u Aleksinac, Niš, Beograd. Uglavnom svi smo razmijenjeni. Neki su ubijeni, neki pretučeni do smrti, a neki su ostali služiti tamo kaznu - kaže Komšić čije se ime također nalazi na srpskim tjeralicama. 

- Ne smijem ja nikamo. U Srbiju ni ne želim ići. Ali što će se dogoditi ako krenem u Mađarsku ili Sloveniju, pa ako me klepe na temelju te srpske tjeralice. Otkako je Purda uhićen, nisam izašao nikamo van Hrvatske. I ne samo ja. Nas masa. I to nam se uopće ne sviđa tim više što Hrvatska ne čini ništa da to promjeni - dodaje Komšić koji se sve ove poslijeratne godine bavi pravima branitelja i svojih suboraca kao predsjednik Koordinacije udruga branitelja Vukovara.