Vladari slobode: Nisu osjetili težinu sedla ni tvrdoću kopita

Tamo gdje se vrijeme ne mjeri u satima nego u kilometrima žive divlji konji Velebita. Na 900 metara nadmorske visine brzi su kao vjetar. Nakon divljega galopa zaustavljaju se u trenu i nastavljaju kasom sve dok se posve ne umire s pogledom u daljinu.

Prilazimo im u automobilu, terencu Drage Krapića (65).

- Imam staru Vitaru, ali sad je pokvarena, ona bi nas još junačkije ovamo dovela - kaže Drago podižući ručnu kočnicu i otvarajući portapak. U njemu su vreće suhoga kruha. Istresa ga na tvrdu zemlju i viče: “Na, moja, na!”

Odzvanja njegov glas od planine, koja mu je bila kulisa djetinjstva. Za nekoliko trenutaka čujemo tutanj, pa topot, pa ih vidimo. Nikad nisu osjetili težinu sedla ni tvrdoću kopita. Teren Velikog Rujna njihov je dom. Ima ih točno 55.

- Kad su stigle devedesete, morao sam majku i oca odavde izvući. I učinio sam to na prevaru. Nisu htjeli, a ja ih nisam mogao ostaviti ovdje. Rat je počinjao, već tad bili su stari i načeti bolestima - priča Drago dok mu konji, jedan po jedan, dolaze da ih pomazi, da im se javi.

- Moj pokojni otac tad je imao 84 koze. I ja sam mu obećao da ću se jednom vratiti na Rujno i da ću imati jedno grlo stoke više od njega. Prve konje nabavio sam 2000. Još njih 30 i prestići ću oca - kaže nam Drago.

Nabavljao ih je iz Slavonije, s Grobnika pored Rijeke, iz Popovače i iz Ledenice. Kupovao ih je kao ždrebad i dovozio na Velebit, gdje su počinjali novi život.

Paša na Velikom i Malom Rujnu jedna je od najkvalitetnijih na Velebitu. Ima je dovoljno tijekom cijele godine, a jedino što im fali je – voda. Naravno, ljeti. Drago tad svaki drugi dan kamionom na koji je natovarena cisterna dovozi vodu i raspoređuje je na nekoliko pojilišta. Konji ne rade nikom štetu, ali velika šteta čini se njima.

- Sve bi bilo u redu da nema vukova. U godinu dana zaklali su 42 ždrebati. Možete li to vjerovati? Ne znam kakva smo mi država da se to dopušta. Ostale zemlje Europske unije od toga su odustale, a ovamo vukove dovoze helikopterima. Iz ove su kobile izvukli ždrijebe dok se ždrijebila i zaklali ga. Našao sam je u mukama, sa strašnim ranama. Spremio sam pušku i prelomio u sebi: ‘Moram je osloboditi muka da se ne pati, jadna beštija’ - kaže Drago pokazujući riđu ljepoticu i nastavlja:

– I onda me pogledala u oči... Nisam mogao. Preživjela je i sretan sam svaki put kad je vidim. Pobijedila je. Danima sam je hranio, pojio i obilazio. Ona je junak. Ali ta strašna muka i dalje ne prestaje. A morala bi!

'Ne vodim turiste tu...'

Vrleti Velebita na kojima je nekad bujao život danas su većinom puste i konji su tu kao promatrači promjena koje dolaze vrlo brzo.

Brže nego oni kad začuju Dragin poziv. Samo je jednom dobio za njih poticaj. Njegov altruizam i obećanje pokojnom ocu ono su što ga gura naprijed i ono što konjima jamči slobodu. Svaki od ovih konja je čipiran. Ima vlasnički list i prijavljen je Hrvatskoj poljoprivrednoj agenciji. Konji se obično kreću u dvije ili tri grupe, ali uvijek dovoljno blizu da se mogu uočiti s glavnog puta. Nema nikakvog turizma koji spaja ljude i ove konje, ali putnici i penjači koji osvajaju vrhove Rujna, ako imaju sreće, sretnu ih u prolazu. Tad počne fotografiranje i divljenje.

- Ne vodim turiste da ih vide, ali da me netko pita, poveo bih ga da ih vidi. Stvarno su lijepi. Moja unučica ih obožava. Doma ima šalice, jastučnice, odjeću... Sve sa slikama konja.

Hrvatski hladnokrvnjak ime je pasmine ovih konja. Nastao je dugotrajnim križanjem toplokrvnih kobila s uvezenim pastusima hladnokrvnih pasmina. Imaju jaku glavu, malo su niži od prosjeka, a njihove čvrste kosti garantirale su to da se radi o dobrim radnim konjima.Spavaju stojeći, kao i svi drugi konji.

Pravo prijateljstvo

Na nogama, tako, provedu cijeli svoj vijek, od 20 do 30 godina.

- Ovakvog prijatelja teško da ćete igdje naći. ‘Ej, a di si mi ti?’ - obraća se Drago jednom od svojih 55 divljih prijatelja, riđanu crne grive i repa. Dok hodamo po tvrdoj i od studeni suhoj zemlji, reski zrak grize nam promrzle obraze. Pozdravljamo divlje konje Velebita. Vozimo se dalje, a oni nas prate pogledima. Jedino što se možemo nadati je da je pred ovim divnim bićima mirna noć, u kojoj neće biti napada vukova.