7. DIO: LAZAREVSKO USKRSNUĆE Milan Bandić je procijenio da je prerastao lokalne okvire i 2009. se kandidirao za predsjednika RH. Ti izbori su pokazali da Bandić može biti - gubitnik
FELJTON: JA, MILAN
Uz gusle na Pantovčak: 'Sinovi hrvatskih ustaša i partizana, glasajte za Bandića Milana'
U jesen 2014. godine, nakon što je Milan Bandić uhićen u velikoj akciji policije i USKOK-a, novinari 24sata Ivan Pandžić i Jelena Badovinac istražili su djetinjstvo, mladost i tajne poslove zagrebačkog gradonačelnika te svoje materijale 2015. godine objavili u knjizi 'Ja, Milan'. 24sata vam ekskluzivno donosi feljton prema poglavljima iz tog bestsellera.
RAČUN BEZ KRČMARA
No, trebat će proći pet godina da istražitelji otvore priču o Bandićevoj potrošnji i računima u kampanji. U ljeto 2009. godine su Milanović i Bandić imali prečih problema za raščistiti i otkopati sjekire koje su zakopali dok su se pred biračima pojavljivali zagrljeni i glumili idilu.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:44
Prvi je bio izbor predsjednika Skupštine. Bandić je insistirao da to bude njegova partnerica Tatjana Holjevac koja je opet ušla u Skupštinu u koaliciji sa SDP-om. Znao je Miki da je ta funkcija uglavnom protokolarna, ali je imala jaku pravnu službu i kontrolu nad sjednicama. Milanović nije htio ni čuti. On je za predsjednika gurao Borisa Šprema s kojim se Bandić posvađao još dvijetisućite, zbog čega se, iako je ostao u stranci, Šprem odmaknuo iz gradske politike. Sve je godine bio u sjeni, a sada je dobio novu priliku. Milanović je smatrao da jedino pravnik Šprem s dobrim vezama u politici može koliko toliko obuzdati Bandića. Mediji su izvještavali da je bilo barem 10 svađa šefa nacionalnih i lokalnih socijaldemokrata. Iblerov trg orio se od njihova prepucavanja, a na Zoran Milanović je Bandića nazvao lopovom. Ovaj mu je odgovorio da je podržavao Kregara, a ne njega na izborima. Prema medijskim izvješćima, Milanović je Bandiću zakucao rečenicom: "Znaš Milane, ja sam za tebe glasao dva puta, a jesi li i ti za mene ijednom?"
Milanović nije htio popustiti i na kraju je pobijedio u tom malom ratu. Šprem je postao predsjednik Skupštine, a Bandić izjurio iz sjedišta stranke na Iblerovom trgu ljut kao ris.
Trebalo je proći samo koji mjesec da nezadovoljstvo Bandića ponovno eskalira. Dio njegovih suradnika ga je uvjeravao da nakon isteka mandata Stipe Mesića nema niti jednog jakog kandidata koji bi mogao zauzeti njegovo mjesto. To ljeto i jesen, ostat će zabilježeno po nevjerojatnim gradonačelnikovim turnejama po cijeloj Hrvatskoj.
- Kampanja traje tri godine, 11 mjeseci i 28 dana – čuvena je i mnogo puta ponovljena rečenica kojom Bandić opisuje sam sebe.
To ljeto je samo pojačao ono što je radio i posljednjih godina kada je primjerice u Kninu odlučio izgraditi fontanu vrijednu šest milijuna kuna. Sada je pomagao Vukovaru, raznim udrugama i društvima u drugim gradovima, slao donacije u Hercegovinu. Njegovu želju za usponom samo je pojačala činjenica da je SDP za predsjednika odlučio kandidirati široj javnosti nepoznatog skladatelja i pravnika Ivu Josipovića. Josipović se ponašao i izgledao potpuno suprotno od Mesića koji je neprikosnoveno pobjeđivao na dvama izborima. HDZ se to ljeto raspadao jer je Ivo Sanader nenadano napustio stranku i politiku.
- Ajde, recite svi vi, tko bi to mogao biti bolji kandidat od Bandića?! Mogao bi pobijediti u prvom krugu – govorio je tada Milanov intimus Duško Ljuština novinarima. Ali odmah zatim i na direktno pitanje hoće li se i kandidirati odgovarao da ne zna.
PREDSJEDNIČKA KAMPANJA
Karijera mu je išla tako dobro da se na zadnjim izborima kandidirao za predsjednika republike. Godinu dana galvanizirao je javnost pričama o tome hoće li izaći na izbore ili neće. Želio je maksimalno kapitalizirati element iznenađenja. Novinari su, posve neočekivano, pozvani da u rano jutro dođu na Sljeme, u Tomislavac, gdje će Bandić saopćiti važnu vijest.
Najava je bila maksimalno amerikanizirana. Bandić je objavu vijesti zakazao za sedam sati ujutro, u hladno zimsko jutro, što su novinari dočekali s bijesom jer su se u teškim uvjetima morali probijati do vrha Zagrebačke gore. No, Bandić je izveo pravi mali spektakl. Sa svojim asistentima i psom Rudijem, istrčao je dionicu od podnožja do vrha Sjemena, otuširao se, i izašao na govornicu pršteći od energije. U pet je s Mihaljevca krenuo trčeći u društvu Davora Jelavića, Roberta Ljutića i zlatnog retrivera. U šest sati bio je na Puntijarki, gdje se pred novinarima presvukao i slikao polugol. Sat kasnije pojavio se na samom vrhu Sljemena u Tomislavovom domu, gdje ga je, kako su javili mediji, “čekalo sve potrebno za tuširanje, fen za sušenje kose i vizažistica koja se pobrinula da osvjetla kandidatov obraz slojem tekućeg pudera, kako je dogovorio Duško Ljuština, "neslužbeni" šef stožera. Službena šefica stožera bila je Jasmina Havranek s Agronomskog fakulteta.“
Zagrmio je: „Dobro jutro, Hrvatska“.
Govorio je zapanjujuće tečno, nadahnuto i dobro. Bandić je inače bio poznat kao loš govornik. Izuzetak je bio njegov kandidacijski govor na Zagrebačkom velesajmu, kada se natjecao za mjesto predsjednika SDP-a. Tad je bio odličan, nadahnut i uvjerljiv – po nekim mišljenjima, bolji od protukandidata, Milanovića, Željke Antunović i Tonina Picule - no reputacija mu je predstavljala nesavladivu prepreku.
Na Sljemenu je bio još bolji.
"Ovdje se kandidiram za predsjednika Hrvatske", uzviknuo je Milan Bandić u Tomislavovom domu na Sljemenu, okružen hostesama. S njim su bile supruga Vesna i kćer Anamarija.
“Lišen stranačkih okova”, rekao je “slobodan kao feniks, ovim se kandidiram za predsjednika cijele Hrvatske. Želim Hrvatsku uzorati, raditi kao konj za Hrvatsku. To je moj program.” Napravio je začuđujući ideološki salto. Naglasio je da ga je stranka gušila, da djeluje kao pojedinac, i da će nastupati na desnici. O tome kako je protumačen i doživljen na javnoj sceni dovoljno govori i činjenica da ga je podržao i Tomislav Merčep. Bivši socijalist počeo je zagovarati radikalni individualizam. “Čovjek, a ne stranka!”
"Obećao je s govornice dobiti samo jedan, nego dva mandata. Obećao je i "razbuditi sve građane" i staviti se na raspolaganje svim Hrvatima idućih deset godina, kao što je posljednjih deset godina bio na raspolaganju Zagrepčanima.
"Svih mojih deset godina bio sam krivo shvaćan. Kod ortodoksnih ljevičara kao populist, a kod salonskih desničara kao komunist. Ja sam običan čovjek", rekao je Bandić. Dodao je daje nakon "Oca domovine" u vihoru rata i predsjednika građana koji ga je naslijedio, došlo vrijeme za "hrvatskog predsjednika". Ivu Josipovića napao je kao čovjeka koji radi „na daljinski“ – tvrdio je da će Josipović biti Milanovićeva marioneta. Danas je tu mantru preuzela Kolinda Grabar Kitarović. U nizu spotova , napao ga je kao „crvenog“ kandidata, iako je još do jučer i sam bio crveni.
Milan Bandić preko noći je postao desničar.
Bandića je već prije opjevao glasovit hercegovački guslar Željko Šimić, a njegovu povijesnu utrku za predsjednika zabilježio je i nepoznati SMS stihoklepac u pjesmuljku u kojem se veliča dolazak Hercegovca iz Gruda, a radosno iščekuje odlazak predsjednika. ( Još desetak i nešto dana, nema više Mesić Stipana. Odlazi redikul i svjedok haaški, slađe mi je to nego sir paški. Odlazi Buda, Jakić i drugi udbaši, dolaze Hercegovci naši. Milan je rodom iz Gruda, virujte, čovik ima muda. Uspio je SDP razorit, nije to bilo lako sorit. I on i Jurčić tamo su bili, figu u džepu stalno su krili. Bit će u ambasadama smjena, neće više biti Jugoslavena. Josipović je umanjenica od Broza, ne dopustite da nas sroza. Zato, sinovi hrvatskih ustaša i partizana, glasujte za Bandić Milana.)
Kad je ušao u izbore, bilo je jasno da je zapravo osigurao pobjedu Ivi Josipoviću, jer je razbio desni front na nekoliko suprotstavljenih skupina. Dok su se za glasove desnog centra tukli on, Hebrang, Primorac i Vidošević, Josipović je na lijevom centru ostao sam.
Predsjednička kampanja bila je najdesniji zaokret u političkoj karijeri Milana Bandića. Čovjek “dijamantne volje” za samo nekoliko mjeseci od metropolitanske socijalističke vedete postao je jedina uzdanica dezorijentirane nacionalne desnice. Pametan kakvim ga je bog dao, gradonačelnik je u pretrčavanju shvatio svu bijedu hrvatske partitokracije.
Bandićeva munjevita transsupstancija razotkrila je strašnu trulež hrvatske političke scene. U prvom redu desnice. Milan Bandić kao desna ikona? Ako može on, može i Titov papagaj Koki! U njegovom habitusu nije nikada egzistiralo ništa specifično desničarsko. Još do jučer bio je crven poput “Ferrarija”. Bandićev izborni stožer mogao je – prema kadrovskom sastavu – već sutradan prijeći u kakav centralni komitet neke zamišljene jugokomunističke partije. U njemu je bilo šareno društvo sastavljeno od lumpenproletera, kozmopolita, živopisnih dendija, odreda konjunkturista. Bivši srpski ambasador u Hrvatskoj Radivoj Cvetićanin u svojim memoarima bilježi da mu se sam Bandić pohvalio kako je u njegovom timu „dobra polovica Srba“. Masa likova iz njegova okruženja bez problema bi legli i u ambijent srpskog dokumentarnog filma “Vidimo se u čitulji”. To je bila prava mala armija tipova sette bandiere, tu i tamo i pokoji ljuti desničar u užem smislu riječi. Poneki kvalitetan Hrvat, tuđmanist, ali oni nisu davali temeljnu boju toj škvadri.
Bandić je obilazio crkve, istina, ali samo po sebi to nipošto nije dovoljno za desnu atribuciju. I Tito je sa sobom imao imao dva, ne baš beznačajna, popa, Rittiga i Zečevića. Geografsko podrijetlo? Ono ništa ne znači. U minulih dvadeset godina nitko nije čuo Milana Bandića u bilo kakvom izljevu nacionalizma, šovinizma ili čega sličnog. Jer on tako nije govorio. Postojao je prigovor da uhljebljuje desničare. To je bila istina, ali još na lokalnim izborima Bandić je i pripadnicima srpske manjine slao pismo u kojemu ih je podsjećao na zasluge kojima ih je zadužio u Zagrebu. On – to su svi znali - ne daje samo onima koji ne pitaju.
Milan Bandić, to je studij općenarodne obrane i društvene samozaštite – prometni fakultet komunizma. Nadalje, to je široka gama klijenata u punom krugu političke (dez)orijentacije, ali je Milan Bandić, u smislu neke političke ideje i sadržaja, najobičnija – truba! A te se trube, nakon neslavnog dezertiranja prve violine, zdušno prihvatila naša “desnica” – vidjevši u njemu nadu u spas.
Milan Bandić tih je dana, zabilježile su novine, bio uvjeren da se američka državna tajnica zove Condoleezza Rice. . Živeći život kao cjelodnevni egzercir, zacijelo nikada nije ispunio nijednu križaljku ili sudoku.
Na pitanje o tome koga bi od svjetskih zvijezda volio vidjeti u Zagrebu, odgovorio je:
- Davida Bowieja, ali i Freddie Mercury bi mogao doći - odgovorio Bandić gostujući u glazbenoj emisiji na HRT-u. Nije imao pojma da je Mercury debelo mrtav.
O sebi je vrlo često govorio u trećem licu. Tu osobinu u Hrvatskoj imaju samo rijetki – Slavko Linić, Damir Kajin, Zdravko Mamić, Milan Bandić.
Kad vam Milan Bandić govori, onda vam on to uvijek kaže direktno 'u bebu', rekao je jednom. Govoriti o sebi u trećem licu kao kraljevi, to je samopoštovanje, misli komunikologinja Mirela Španjol Marković.
U siječnju 2013 rekao je nešto zbog čega se od smijeha tresla cijela zemlja:
"U Zagrebu nema terorizma. Eksplozije su djelo luđaka, patologa. Vani se ovakve stvari događaju na dnevnoj bazi i mi možemo reći da smo siguran grad. Imajte vjere u policiju", kazao je Bandić, pomalo iznerviran stalnim ponavljanjem istih pitanja i istih tema.
Hrvatska desnica očito je kadrovski devastirana. To je tragično za ovu zemlju. Desni centar – kojemu Hrvatska, čini se nakon svakih izbora, većinski inklinira – mnogim je zemljama u Europi nakon Drugoga svjetskoga rata podario važne i dugoročno spasonosne reforme, konsolidirao nacionalističke naboje, omogućio privredni procvat. Konrad Adenauer i Robert Schumann stvorili su Europsku uniju, a bili su predstavnici desnog centra. Margaret Thatcher, De Gaulle, Konstantin Karamanlis, Helmut Kohl, Vaclav Havel – ti su ljudi omogućili svojim nacijama izgradnju liberalnog sustava koji još uvijek iz desne perspektive ne znači “izdaju” nacionalnih vrijednosti. Gdje su naši "adenaueri?"
VIDEO: Bandić puže po snijegu u predsjedničkoj kampanji
Nakon Drugoga svjetskoga rata intelektualna desnica u Hrvatskoj je zatrta. Crkva u ilegali, javna scena uglavnom u okvirima Partije ili Socijalističkog saveza, građanske liberalne opcije, naročito one s nacionalnim predznakom, u offsideu – sve je to dovelo do stanja u kojemu je, nakon 1990., sva naša desna inteligencija skoro nužno nepismena, polupismena ili u najboljem slučaju tričetvrtpismena, a što je najgore, potkupljiva i korumpirana do bola. Sanader, njena perjanica koju je s poštovanjem dočekao veći dio nacije, pobjegao je kao zadnja hulja, ostavivši teže nasljeđe korupcije od Tuđmanova režima, što se činilo skoro nemogućim. Jedan je glasoviti novinar “Poleta”, kasnije “Globusa” i “Nacionala” – danas u emigraciji – negdje oko 1993. s dosta očaja procijedio: “Nadao sam se da će nacionalisti biti jedna vrsta desnog Stipe Šuvara – plemeniti asketi, koji žive samo za ideju, ali nacionalnu ideju, za hrvatstvo. Nažalost, nisu bili…” Naprotiv, ovdašnji je “domoljubni” i “nacionalni” pokret bio i ostao tako korumpiran da su čak i “ekstremni” emigranti poput Borisa Marune, po povratku u zemlju, pisali pjesme “Ivica Račan je imao pravo” i prilazili Partiji, koja im se iz emigracije činila nepatvoreno zlotvorskom… Oni nisu imali – i očito neće ubrzo ni dobiti – poštenu i inteligentnu desnu stranku.
Bezizlaznost te situacije zakonomjerno je vodila prema Milanu Bandiću.
No on je izbore izgubio. Tek kasnije, saznalo se da je onaj nadahnuti govor na Sljemenu čitao – spin doktori nabavili su mu iz Amerike nove „blesimetre“ od pleksiglasa, koje publika nije mogla vidjeti jer su bili prozirni. Iako su mu stručnjaci smislili da će reći kako će „za Hrvatsku raditi kao pčela“, njemu se pčela učinila suviše malenom pa je, u samom nastupu, zagrmio „radit ću kao konj“. Ljude iz stožera uhvatio je očaj – oni su već kupili, odnosno, nabavili, desetine tisuća malih pakiranja meda koje su trebali dijeliti tijekom terenskog dijela kampanje, a to je sad propalo…
Milan je – objašnjava jedna njegov prijatelj – čovjek velikih poteza,velikih riječi i velikih gesta. Tko god da mu je smislio to sa „radit ću kao mrav“ ne poznaje Bandića – njemu je mrav jednostavno premalen. On se nikad nije srodio s tom formulacijom, i zato je na Sljemenu, na sveopće iznenađenje, izvalio to „radi ću kao konj, preorat ću Hrvatsku“.
Dr. Zdravko Tomac smatra da je Bandić pogriješio oba puta kad se išao kandidirati za predsjednika, i u stranci i u državi.
-Pokušao sam ga uvjeriti da ne ide, međutim, više je volio slušati one koji su mu govorili kako će lako pobijediti, i to mu je bila najveća politička pogreška. Što se tiče predsjedničkih izbora, on te izbore ne bi izgubio da se nije dogodio pokušaj povratka Ive Sanadera na političku scenu. Tada su mediji govorili da se Sanader vraća kako bi dao podršku Bandiću jer da su jednako korumpirani. To mu je jako naškodilo. I drugo, naškodilo mu je što je u drugom krugu HDZ krivo procijenio i što je faktički dao podršku Josipoviću. Organizacije HDZ-a počele su masovno davati podršku Bandiću i onda je gospođa Kosor to zabranila, a bez te podrške nije mogao dobiti izbore – ocijenio je Tomac. Kad je nakon toga još izgubio i parlamentarne izbore, ne uspjevši osvojiti ni jedan mandat, svi su mislili da je Bandić politički mrtav.
Nakon poraza na izborima, Bandić je zapao u depresiju. Tešku depresiju, za koju je ipak pronašao lijek. Pred novinarima je priznao:
- Kad padnem u depresiju iz nje se izvlačim tako da padnem u još težu depresiju…
Iako je pokušavao biti ironičan, depresija je doista potrajala dosta dugo.
Bilo je još grešaka. Bandićev braniteljski tim – Miro Laco, Mirko Ljubičić Šveps, Miodrag Demo - okrenuli su ga prema Tomislavu Merčepu, što je na centru izazvalo užasavanje. Čini se da ni Bandiću Merčep nije bio po volji, jer se kasnije, u emisiji Aleksandra Stankovića, osjetio pozvanim ispričati zbog Merčepove podrške – ocijenio je to kao grešku, i činilo se da zbog Merčepa iskreno žali. Poraz je jako teško primio. Obećao je – ali vidno malaksao – da neće iznevjeriti 900.000 glasova koje je dobio u drugom krugu, iako bi bilo puno realnije da je kao svoje glasove uzeo samo 293 tisuće ljudi koji su za njega bili odmah u prvom krugu. Jako se posvađao s Duškom Ljuštinom, koji je gurao njegovu kandidaturu i podupirao ga.
PREKRETNICA
Predsjednički izbori postali su svojevrsna prekretnica sljedeće tri godine. Definitivno su pokazali da se na Bandića može računati kao na političara koji je prešao lokalne okvire, kolikog god Zagreb bio bogat. Ali su mu i nalijepili etiketu koju nikada nije dotad imao: Gubitnik. Poraz na predsjedničkim izborima ostavio je masu dugova koje je morao porješavati, pokazalo se kasnije: nevjerojatnih 32 milijuna kuna. Otkrilo se to tek kada je pritvoren i kada je USKOK objavio da je uz 8 milijuna prijavljenih donacija, dobio još 24 milijuna nakon kampanje i optužio ga da je utajio porez. Bandićevi ljudi tvrde da nije ništa utajio, upravo jer je plaćao stare račune.
Osim toga, u Zagrebu je kriza učinila svoje a on nije imao jasan odgovor. Njegov program investicija, ali i fondova kojima će subvencionirati kupovinu stanova nikada nije zaživio. Uvidio je nešto kasnije da ZET više ne može imati besplatni prijevoz. Od kraja 2009. pa do 2014. godine, nije više bilo niti jednog projekta koji bi Zagrepčani zapamtili kao kapitalni. Gradio je škole i vrtiće, ali usporeno.
Ono što je najvažnije, u Skupštini ga je dočekao jak SDP kojem se pridružila i Tatjana Holjevac, a ni ostale stranke mu nisu iskazivale potporu. Milan Bandić je od 51 zastupnika, nakon razlaza sa SDP-om imao samo jednu zastupnicu na svojoj strani: Vesnu Majher. Ali i ona nije progovarala na sjednicama i bila je teško kompromitirana optužbama da mjesecima nije dolazila na posao u gradsko poduzeće.
- Ma, djeca se igraju vođenja grada – posprdno je rekao Bandićev pročelnik za financije Slavko Kojić kada su mu zastupnici prvi puta izmasakrirali amandmanima proračun i u biti mu naredili što mora raditi.
Kojić nije mogao više pogriješiti u svojoj procjeni. Na čelu skupštine više nije bila poslušna Tatjana Holjevac, nego Boris Šprem kojeg je Bandić u najmanju ruku poštovao, a neki bi se rekli i bojao. Bandić je najpoznatiji po svojim opširnim izlaganjima i političkim spuštanjem svojim političkim protivnicima u gradskoj vijećnici. Kada je kršio vrijeme odgovarajući, izlazio na govornicu kada mu se prohtjelo, Šprem je prekinuo sjednicu. - Ovo je moja kuća, ne možete ovdje raditi reda – poručio mu je predsjednik Skupštine.
Bila je to simbolika, ali u pravno veoma spornoj proceduri, SDP-ovci na čelu sa Špremom uspijevaju nakon mjeseci bitke izbiti iz Bandićevih ruku Zagrebački holding. Gradonačelnik više nije bio predstavnik vlasnika u toj mega tvrtki i nije mogao o njoj odlučivati, niti dijeliti milijune donacija iz njihova proračuna.
Gradonačelnik i njegovi suradnici su se ljutili da je napravljena suluda pravna odluka, ali igračku od 4,5 milijarde kuna je izgubio.
Progurali su SDP-ovci kontra Bandića i konačnu liberalizaciju taxi tržišta u Zagrebu. Umjesto jedne udruge koja je držala nerealno visoke cijene i monopol, Zagreb je otvoren za više tvrtki. Cijene taxi prijevoza su pale 30 posto. Šprem se pokazao kao tvrd orah i nije posustao niti pred prosvjedima.
Maknuli su i gradonačelniku iz ruku odlučivanje o zonama parkiranja. Nije mogao više niti mijenjati zemljišta kako je želio jer su mu donijeli odluku o procjenama. Dok je ranije zamjena zemljišta vrijedna 100 milijuna kuna bila obrazložena na jednom listu papira, sada su njegovi pročelnici morali donositi elaborate s procjenama dva ili tri vještaka. Isto je bilo i s urbanističkim planovima. Sve što je imalo smrdjelo na aferu i pogodovanje, zastupnici su rušili.
Zagrepčani su vidjeli da uz moćnog Bandića na kojeg su navikli imaju i neku alternativu. Istraživanja o popularnosti gradonačelnika su pokazivala konstanti pad potpore. Milan je davao kontraudarce jer je uskraćivao novac Zagrebačkom holdingu koji je tada vodio SDP-ov Ivo Čović, ali su se oni činili jako slabi. Više ga nitko nije doživljavao kao jakog i svemoćnog gradonačelnika.
Od njegovih najvjernijih suradnika se sve češće mogla čuti rečenica da jedva čekaju mirovinu i da prođe mandat. Mnogi od njih, poput njegova vjernog prijatelja Ivana Šikića, ali i Slavka Kojića i Slobodana Ljubičića su smatrali da je pretjerao s kandidaturom za predsjednika.
Poljuljala se vjera da Bandić može izaći i pobijediti uvijek svoje protivnike. Jedino se Milan svojstven svom stilu, nije potpuno predao iako je bio stisnut pred zid. Koliko je sam ostao, svjedoči otužni prizor u jesen 2011. godine. Bandić je odlučio ipak izaći na parlamentarne izbore sa svojom nezavisnom listom Stijena.
Opet je išao na efekt iznenađenja kao i u predsjedničkoj kampanji. Novinari su u zadnji tren dobili poziv da se za dva sata pojave na njegovoj tiskovnoj konferenciji. Umjesto Sljemena na kojem je izgradio stazu, sada je za lokaciju opet odabrao svoj uspješni projekt: park Bundek. Napolju je bjesnila oluja. Bundek je bio prazan i gazde kafića u kojem je gradonačelnik zakazao tiskovnu su ga otvorili samo iz zahvalnosti prema Bandiću koji im je osigurao profitabilnu lokaciju.
LAZAREVSKO USKRSNUĆE
Milan Bandić je došao sam. Čovjek koji je uvijek bio okružen s najmanje 10 ljudi koji su se smijali na njegove pošalice. Čovjek kojeg su pratili pročelnici, zamjenici i direktori kada je otvarao i 100 metara ulice, nije ima nikog uza sebe. Otužno je izgledao mokri stol i prazne stolice lijevo i desno od njega. Njegov govor je bio za razliku od sljemenskog kratak i apatičan. Nije ima niti program.
- Budimo iskreni, programi se ne mogu puno razlikovati. Važno je u koga ljudi imaju povjerenja, a ja ne vidim političara na horizontu koji može raditi kao ja – rekao je u druženju s novinarima.
Opet se prevario. Na izborima nije prešao 2,5 posto u jedinicama koje graniče sa Zagrebom. Bandić je prestao biti vijest i samo se čekalo kada će konačno pasti. Hoće li biti istraga protiv njega, činilo se tako svejedno. Ionako su svi pretpostavljali da mu je to zadnji mandat.
Milan Bandić ipak se uspio nevjerojatno podići iz blata poraza. Ironično, za to je opet najviše kriv upravo SDP koji je ograničio njegovu samovolju.
Prvi razlog je što se već sredinom 2010. godine gradski SDP-ovci posvađali sami među sobom. Sve je kulminiralo kada je za Bandićevog nasljednika za čelnika gradske organizacije izabran Davor Bernardić, mladić koji je Bandićev učenik. Pobijedio je tadašnjeg dogradonačelnika Ivu Jelušića kojeg je na čelu SDP-a vidio Zoran Milanović upravo Bandićevim oružjem. Obilazio je ogranke, svakom članu znao ime, sa svakim se rukovao, popio piće i obećavao radna mjesta i mjesta na stranačkim listama. Kada je Bero potukao Ivu Jelušića mnogi su ostali osupnuti. Zoran Milanović, predsjednik Skupštine Šprem i tadašnji gradski zastupnik Mirando Mrsić u njemu su vidjeli mladog skorojevića i još jednog Bandića.
Bernardić je imao sreće, pa ga je pobjeda Kukuriku koalicije na državnim izborima riješila rivala. Mrsić je otišao za ministra, Šprem za predsjednika Sabora, a sva pažnja stranke se usmjerila na državnu razinu. Zagrebački SDP se i bez Bandića vrlo brzo vratio u situaciju u kojoj je bio dvije godine ranije: predsjednik stranke se ne može podnijeti sa svojim lokalnim čelnikom. Obojica su gledala u toj borbi svoje interese i preko medija te su dvije struje ratovale.
Samo dok je Bandić ratovao s predsjednikom stranke, dobro se pobrinuo da ima osigurane bokove i da ga nitko ne može ugroziti. Bernardić je imao za lukavog Bandića koji je samo čekao priliku za povratak. Iako to neće priznati, u tome mu je pomogao i Bernardić koji je stisnut odozgo, pokušao ne zamjeriti se Bandiću i biti blag. U skupštini je doveo svoje ljude bez iskustva i oni nikako nisu mogli parirati iskustvu jednog Milana.
- Kakvo bi on poštovanje imao prema toj djeci? Pa znao ih je sve i on je stvorio Bernardića. Sa Špremom se suzdržavao, znao je da će ga dočekati iza ugla i cijenio ga je. S Berom nije bilo te opasnosti, ali izuzetno važno je što ih nije cijenio. Bandić ne voli slabiće, uvijek je cijenio dobru političku borbu i jakog protivnika – prepričava jedan Bandićev suradnik zašto je gradonačelnik opet polako vraćao sjaj svojoj zvijezdi šerifa u Zagrebu.
I zaista, Bandić je počeo igrati na njegovu omiljenu kartu. Praviti se žrtvom. U Zagrebačkom holdingu stvari nisu funkcionirale i grcao je u dugovima. On im je uskraćivao stotine milijune kuna i to je bio jedan od uzroka problema, ali također i apsolutna inertnost Ive Čovića. Nije pomoglo ni što su SDP-ovc zapošljavali čitav ešalon svoji ljudi po Bandićevom principu u toj mega tvrtki. Isto je radio od Bandića, ali od SDP-a se očekivalo da bude drugačiji.
- Oni su dobili igračku, ali trebalo im je dati i uputstva za uporabu – vikao je Bandić sa svojih tiskovnih konferencija.
Kada su mu SDP-ovci rušili neke urbanističke planove jer je Bandić potpuno neracionalno planirao i stambene nebodere, on se uopće nije zamarao što nije u pravu.
- Pogledajte, u ovoj krizi ništa se ne gradi. Ruše me oni koji nisu u životu pesju kućicu sagradili – govorio je.
I tako iz dana u dan. Paralelno s tim procesom, javnost se sve dublje razočaravala u nesposobnost i kadroviranje Kukurikavaca na državnoj razini. Dvije godine kako su pobijedili na izborima nisu imali nikakvih rezultata i nisu ispunili svoja obećanja. Iako su s državne razine ministar financija Slavko Linić i ministar gospodarstva Radimir Čačić slali kontrole Bandiću i onda objavljivali kako se rasipa novcima, niti to nije pomoglo. Najveću grešku je napravio Linić kada je pokušao naplatiti 337 milijuna kuna Zagrebu i prijetio blokadom računa. Gradonačelnik se žestoko usprotivio.
- Ovo što se događa je prekomjerno granatiranje! Izgleda da su oni već krenuli u kampanju kako srušiti Bandića. Jer su ljubomorni na moju socijalnu inteligenciju, osjećaj solidarnosti koji imam u sebi. Meni je to moja mama dala mlijekom, ja to imam u sebi i to se ne uči koliko god oni pokušavali. Još jednom poručujem da me ne mogu uplašiti nego me mogu samo ukloniti i to dok trčim ujutro – poslao je jasnu poruku SDP-u i Liniću.
U sudskim postupcima kasnije Bandić je tu bitku dobio i grad ne samo da nije izgubio novac, nego je od države naplatio još dodatne milijune kuna koje su uzimali ranijih godina.
Ironija je da su SDP-ovci zaista uspjeli zauzdati djelomično Bandića, ali tu kontrolu on je iskoristio za sebe. Nije mu više moglo tako lagano prolaziti zamjene zemljišta, poštenije su provođeni natječaji, urbanistički planovi su bili pod lupom. Primjerice, kada je Bandić pokušao progurati urbanistički plan koji bi njegovom kumu Milani Penavi omogućio da na nekad zelenom području gradi vile, bilo je dovoljno da se sumnja pojavila u medijima. Bandić je odmah povukao plan. Rezultat je bio da i nije imao većih afera kroz to razdoblje. Na sitnije više ionako nitko nije obraćao pažnju.
Kraj sedmog dijela
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
