U jesen 2014. godine, nakon što je Milan Bandić uhićen u velikoj akciji policije i USKOK-a, novinari 24sata Ivan Pandžić i Jelena Badovinac istražili su djetinjstvo, mladost i tajne poslove zagrebačkog gradonačelnika te svoje materijale 2015. godine objavili u knjizi 'Ja, Milan'. 24sata vam ekskluzivno donosi feljton prema poglavljima iz tog bestsellera.

ZLATNA RIBICA

Na vrhuncu Bandićeve moći – ili bar, njegove dosadašnje moći, jer s Bandićem se nikad ne zna – Zagrebom se prepričavao znakovit vic.

Ulovio Bandić zlatnu ribicu, i ona mu kaže:

-Može želja?

Na to će Bandić:

-Može. Kaj buš?

Vic ilustrira uvjerenje mnogih građana o političkoj moći zagrebačkog gradonačelnika. Milan Bandić bio je poznat kao čovjek koji svima ispunjava želje. U skoro petnaest godina vladavine imao je kontrolu nad milijardama kuna proračunskog novca. Tome treba dodati i budžete gradskih poduzeća koja su u jednom trenutku objedinjena u Holding, ali i imovinu grada – zemljišta, stanove, poslovne prostore, radna mjesta, stipendije, donacije. To je nešto što, ako se spretno koristi, osigurava veliki utjecaj, silnu moć a, tko baš želi, i veliko bogatstvo.  A Milan Bandić bio je spretan čovjek, sve do trenutka hapšenja.

Danima prije, znajući da mu se sprema nevolja, govorio je:

-Samo da ne završimo na jednom od četiri adrese...

Bile su to zatvor u Remetincu, sjedište PNUSKOKA, policije i Gajeva kao sjedište Uskoka i Državnog odvjetništva.

Upravo to mu se dogodilo. Nakon desetke kaznenih prijava i nevjerojatnog "imuniteta na kazneni progon", uhapšen je u nedjelju, 19. listopada 2014., s još 15 ljudi. Ako neko privođenje u povijesti moderne Hrvatske ima smisla uspoređivati s eksplozijom, ovo je nedvojbeno taj slučaj. Bilo je to posve neočekivano,  u nedjelju jednog mirnog  ranojesenjeg vikenda, kada se hapsi samo ljude koji su spremni na  žestoki  otpor, ali ne i političare, ma kakvi bili. Utoliko je ovo uhićenje imalo silovit javni odjek. Cijela se zemlja preselila pred ekrane: ljudi su grčevito tražili bilo kakvu informaciju, brujali su telefoni, tražila se „informacija više“. To je jedan od onih trenutaka, poput ubojstva Kennedyja ili smrti Josipa Broza Tita, koje pamtite cijeloga života pa u svakom trenutku znate odgovoriti na pitanje – gdje ste bili u trenutku kad je hapšen Bandić.

PRAVEDNIK

Milan Bandić uhapšen je na vrhuncu moći, u vrijeme kad je, suvereno vodeći Zagreb, spremao parlamentarni prodor na nacionalnu scenu, a potom, nakon isteka vjerojatnog drugog mandata Ive Josipovića, otići na Pantovčak i biti prvi Hercegovac koji je postao predsjednik Republike Hrvatske. Milan Bandić Zagrebom vlada dulje no Putin Rusijom. Razvio je arhipelag moći i utjecaja kakav zagrebačka metropola nikad nije vidjela – upitno je je li i socijalistički gradonačelnik Zagreba Većeslav Holjevac imao toliku moć. Bogatstvo sigurno nije. Gradom kolaju neprovjerene glasine kako se,  zadnjih godina, znao požaliti kako je najteže imati bogatstvo koje se ne smije pokazati. Jedan ga je poznati sportski radnik ogovarao tvrdeći kako „ima sigurno 200 milijuna eura“. Bandić se navodno sprijateljio i sa svojim bivšim protivnikom na izborima, Ivom Josipovićem, s kojim se, kako se čini, sastajao  - neki tvrde zbog kartanja, drugi zbog krojenja političkih strategija – dosta često. Bio je dobar i sa bivšim državnim odvjetnikom, Mladenom Bajićem, koji je prijave protiv njega – njih više od 200; možda čak i 250, točan broj nitko ne zna - uredno odlagao u ladicu. Mladen Bajić ući će u hrvatsku povijest kao najnekrofilniji državni tužilac – on je hapsio samo političke mrtvace. Oprezan kao  Vlado Bakarić zvan „Svileni“,  lukav kao lisica, sklizak kao jegulja, izgledao je kao čovjek koji će mirovinu dočekati kao državni odvjetnik. Zbog nevjerojatno upornog oklijevanja stekao je nadimak „stand-Bajić“. Ta je njegova strategija, međutim, silno ljutila premijera Zorana Milanovića, koji ga je smijenio i na njegovo mjesto postavio Dinka Cvitana, bivšeg šefa Uskoka, kojega navodno zovu „pravednik“.

Već na inauguraciji, Pravednik  je – ezopovskim jezikom – najavio obračun s „lokalnim šerifima“, pri čemu su svi prvo pomislili na Bandića, ali se to nitko nije usudio naglas izreći. Nakon pada Marine Lovrić Merzel, SDP-ove županice Siska, žive vladarice, neki su pomislili da je Cvitan mislio na nju. Brojni su nagađali o Božidaru Kalmeti i   Vojku Obersnelu, no uskoro je pao i gradonačelnik Vukovara Željko Sabo.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:01

Preminuo Milan Bandić | Video: 24sata/pixsell

Nakon hapšenja Bandića, učinilo se da se Cvitan ne kani zaustaviti – odnosno, da mu ničija moć nije prepreka.  Koliko god ga to koštalo.

Jer, ako proces Bandiću ne uspije, Cvitan može pakirati kofere. U trenutku dok ova knjiga čeka tiskaru, Milan Bandić pušten je na slobodu, uz jamčevinu od 15 milijuna kuna, koju je za njega, digavši kredit, platio odvjetnik Marijan Hanžeković.

Prema nekim tumačenjima, uhićenje Bandića bila je velika želja Zorana Milanovića. Nekoliko dana prije Bandićeva privođenja, Milanović se morao pojaviti na sudu  u ulozi tuženika – Bandić ga je tužio zbog klevete izrečene na RTL televiziji, u kojoj je Milanović, u dosta jasnoj aluziji,  insinuirao kako je Bandić srce korupcije i klijentelizma u Zagrebu. Milanović je tu tužbu jako teško primio. On je vrlo tašt čovjek, i potezanje po sudu sa zagrebačkim gradonačelnikom, njemu je svakako osjetno ispod časti. Svojedobno se jako bunio kad je morao ispuniti formular za dobivanje američke vize.  To ga je užasno uzrujalo. On, šef vlade, političar od formata, polihistor, orator, mora ispunjavati neki pišljivi obrazac kao da je imigrant iz zemalja trećeg svijeta!  Ipak, popunio ga je. Vratio se s ulaznih vrata T-portala jer ga je osoblje htjelo voziti u drugom liftu od onoga kojega je uobičajeno koristio tadašnji predsjednik uprave T-coma Ivica Mudrinić. Skoro je izostao sa svečanosti u HNK, prilikom dolaska Pape Benedikta XVI u Zagreb, jer nije na valjan način dobio pozivnicu. Zoran Milanović se nakon ročišta s Bandićem novinarima požalio da je morao platiti 4000 kuna takse, što mu je predstavljalo problem, dok Bandić, rekao je, masovno diže tužbe, i plaća takse i sudske pristojbe.

„S kojim novcem“, zapitao se Milanović, jasno dajući do znanja da jako sumnja u čestitost gradonačelnika. Nekoliko tjedana prije toga, Bandićev je najbliži suradnik Slobodan Ljubičić Kikaš – to jest, tvrtka  „Televizija Sljeme“ - tužio SDP tražeći četiri milijuna kuna na ime duga kojeg je SDP ostavio za Bandićevu predsjedničku kampanju 2009. godine. Teško je reći jesu li te dvije tužbe imale utjecaja ili možda čak, kako neki tvrde bile presudne za uhićenje Bandića i Ljubičića, no Milanović je zbog njih sigurno dobio „slom živaca“.

U Zagrebu se danima pričalo da su Bandić i njegovi ljudi „pod mjerama“. Miroslav Tuđman u Saboru je nekoliko mjeseci prije uhićenja čak i javno otkrio da im se prisluškuju telefoni. Bandić je dugo vremena  prije privođenja  razgovarao na mobitel svog vozača. Neke je  ljude skinuo s delikatnih poslova, prije hapšenja, znajući da su i oni „pod mjerama“.

Milan Bandić je dugo vremena prije hapšenja bio jako uzrujan,  što je mogla primijetiti i najšira javnost. Izazivao je serijske incidente s novinarima, popuštala mu je kontrola, znao je galamiti bez vidljiva povoda. Istresao se na inženjere i izvođače radova koji su, prema njegovu mišljenju, griješili. Inače je bio pažljiv, brižan, uvijek je želio imati jednu vrstu pokroviteljske brige nad svojim ljudima. O tome govori i njegov odnos prema „konjokradicama“.

USKOK se,  među ostalim, u svom optužnom rješenju okomio na uži krug ljudi oko Bandića na čelu s Josipom  Katićem i  Zdravkom Krajinom. Bandić je tu skupinu od milja zvao 'konjokradice'. Oni su bili zaduženi svake godine osigurati suhomesnate proizvode za šefa. Kolinje se održavalo kod jednog mesara u Glini. Za Bandića su pravili različite delicije, kobasice od jelena, srne, veprovine, vadili šunke i nosili sušiti pršute. Bandić je volio dijeliti svoje proizvode prijateljima, počastiti ih u svojoj kući, i osvajati s njima prva mjesta na danima kobasica, krvavica ili čvaraka u okolici Zagreba. Često su upravo njegove kobasice pobjeđivale na natjecanjima u Samoboru. Bandić je jako pazio da oko kolinja ništa ne krene krivo. Svoje ljude je zvao na telefon i detaljno im objašnjavao koliko treba stisnuti čvarke i kako treba puniti kobasice, da u njima ne ostane zraka...

Stezanje obruča tu je njegovu druželjubivost gurnulo duboko u pozadinu.

Sredinom ljeta 2014, kasno u noć – priča jedan naš svjedok -   Bandićev je vozač šefa vraćao u stan u Bužanovu. Ispred zgrade stajalo je nekoliko patrolnih kola. Dio ceste bio je zatvoren i omeđen plastičnom trakom. Obojica su  uočili  da je oko kuće opsadno stanje i da se nešto događa.

Bandić je na dvjestotinjak metara od stana zagrmio:

-Zaustavi, i vraćaj se!

 Mislio je da su policajci došli po njega.

Sutradan se ta priča prepričavala po Poglavarstvu, a Bandić je na posao došao vidno nervozan. Otpočela je duga noćna mora. Posljednjih mjeseci prije uhićenja ponašao se kao kopriva. „Nitko ga ništa nije smio pitati. Čak i najbliži suradnici imali su njim problema. Nova glasnogovornica jedva se snašla u cijeloj priči“ kaže jedan izvor, koji je želi ostati anoniman. „Nekoliko se puta dovela u situaciju da nije znala što da radi. Jednom je tako, prije konferencije o otpadu sredinom rujna 2014. s njom dogovorio što će kazati. Prije izlaska na binu ona mu je ponovila što treba reći – no  on je „potpuno poludio i rekao da neće njemu nitko govoriti što će kazati.“ 

 Kad ga je netko od ljudi kasnije uhićenih ili obuhvaćenih istragom pitao što će s ovim ili onim, Bandić se samo izderao  - „što to mene pitate, ja o tome nemam pojma“.

 „Policija ne izlazi iz gradskih prostora“,  tvrdio je desetak dana prije početka akcije autorima ove knjige dobar poznavatelj Holdinga i Grada Zagreba. „Traže mu nešto. Bilo što. Stalno su tamo. Ispituju portire, vozače, tajnice, sve. Došlo je dotle da su ispitivali čak i uvjete pod kojima je jednoj bolesnoj starici dao službeni auto za prijevoz do bolnice“  ispričao nam je dobro obaviješteni političar, zaključujući kako je teško očekivati da će mu nešto naći.

 „Kad nisu dosad, neće ni sad“ rekao je. „Da su mogli, već bi nešto iščeprkali. Njegovog potpisa nema nigdje, osim ako nema još sedam-osam drugih potpisa…“

Pravednik, očito, nije mislio tako.

ČOVJEK OD TEFLONA

Bandić je u karijeri dobivao i sam sebi dijelio živopisne nadimke – bio je „čovjek od željeza“, ili „čovjek od mramora“. Hvalio se „dijamantnom voljom“ – svi drugi elementi u prirodi činili su mu se nedovoljno tvrdima da opišu pravu snagu njegova karaktera. Sam je sebe opisivao kao Supermana, Batmana i Spidermana. „Slažem uspjeh za uspjehom“ rekao je jednom i dodao: „Imam memoriju Alberta Einsteina, energiju maratonca i igram na duge pruge. Moja je biografija uspjeh!“

  Nije mu bilo teško ni da sebe nazove „Mozartom“.   Tvrdio je da je lijep kao francuski glumac Alain Delon, čemu govori i sljedeći dijalog, nezapamćen u hrvatskoj politici.

Zastupnik u Gradskoj skupštini: Gospodine gradonačelniče, poštedite nas gluposti kao što je sličnost sa Alainom Delonom, a koordinirajte ove, kako bi smanjili nevolje građana ali i smanjili utrošak novca na ovakve gluposti.

M. Bandić: Nemojte me vređat’. Ja sam rek’o Alain Delon u najboljim danima. Kad već me citirate, citirajte me do kraja.

Zastupnik u Gradskoj skupštini : Donijet’ ću Vam fotku pa ćete vidjeti da niste ni nalik!

M. Bandić: Neću ja o Alainu Delonu. Meni je bitno što dame misle a ne muškarci jer sam ja još uvijek muškarac.  (studeni 2006.)

Do hapšenja  je, ipak, najviše nalikovao  na čovjeka od teflona - za njega se ništa nije moglo prilijepiti. Razlozi ove imunosti su višestruki. S jedne strane, Bandić je zadužio mnoge ljude, pojedince i ustanove. S druge, nikada nije izgledao kao netko kome se zavidi – on nije bio oholi Sanader, umišljeni Nadan Vidošević ili neka slična šarža, čije bi hapšenje izazvalo onu vrstu sreće koja je u Hrvatskoj tako česta, a možemo je vidjeti svaki puta kada padne netko moćan – naslov sapunice „I bogati plaču“  najbolje opisuju pučku potrebu za takvim sadržajima. Ne, Bandić je izgledao kao „jedan od nas“, što god to značilo.

Milana Bandića, između ostalog, nikada nitko nije vidio s nekom knjigom u ruci, pri nekom čitanju, nekoj intelektualnoj aktivnosti. Zato je zazvučala vrlo plitko optužba, plasirana u pojedinim medijima, kako je u njegovoj vikendici pronađena „impresivna zbirka umjetnina“. Svatko tko imalo razumije ljudske karaktere zna da Bandić nije ni Vidošević ni Sanader; njemu su Murtić, Picasso ili omot od bombonijere s motivom HNK, jedno te isto.

„U slučaju Bandićevih slika, okviri su najčešće  vredniji od tih takozvanih umjetnina“ rekao nam je jedan od njegovih suradnika. „Mile je primao poklone i nije znao što bi s tim. On to nije ni gledao. Zato ih je i nosio gore na vikendicu. Što bi on s njima? To mu samo pakiraju, nastoje stvoriti u javnosti utisak da je isti kao Sanader i Vidošević“.

Bandićeva priprosta dobrohotnost, njegove neotesane javne izjave, koje su katkad izazivale i sažaljenje, stvarale su oko njega auru pučkog lidera, pomažući mu da ostane pošteđen ne samo kaznenog progona institucija, već i kolektivne ili stranačke mržnje koja bi tom radu pomogla. Jedna jedina prijava –  a rekosmo da Bandićeva „kolekcija“ broji stotine – drugog bi političara ubila, primorala na ostavku, povlačenje, ili bar ispriku, no Bandiću nisu mogle ništa. Nosio ih je s lakoćom s kojom nilski konj nosi muhe.

Sve do fatalne nedjelje…

SUZE MAMA BLAGICE

'Svom sam Milanu govorila - moli Krista svako jutro i večer, misli na njega i kad jedeš i kad spavaš, nemoj mu okrenuti leđa i on te nikada neće ostaviti', grcajući kroz suze govorila je Blagica Bandić, majka pritvorenog gradonačelnika koju smo obišli par dana prije Bandićeva privremenog puštanja na slobodu.  Sve je na njoj odavalo da već noćima ne spava. Umorne oči, natečene od plakanja, Blagica Bandić krila je platnenom maramicom. Sjedila je mirno i tužno na kauču u svojoj kući u selu Pogana Vlaka. U rukama je vrtjela krunicu i čeznutljivo gledala prema vratima nadajući se kako će se njezin sin Milan Bandić svaki čas odnekud pojaviti.

'Zna doći nenajavljeno, samo me iznenadi, nikad ne zna hoće li i koliko ostati, puno radi, uvijek je bio takav. Najsretniji je kad dođe kući, uđe, skine cipele, legne tu na kauč, pa kaže, mama napravi mi pure i žbuna, to voli još otkad je bio dijete. Ne treba mom Milanu puno, nema on prohtjeva', kazala je, više kao za sebe, Blagica Bandić.

 Nije imala potrebe puno govoriti. Samo je ponavljala, 'moj sin je nevin, on nije ono što se o njemu piše'. 

Kuća majke zagrebačkog gradonačelnika nalazi se u zabačenom vijugavom selu Pogana Vlaka, nekoliko kilometara udaljenom od Gruda. Radni je dan, mjesto je pusto, nigdje nikoga ni na cesti ni pred kućama. Selo smo prošli dva puta uzduž i poprijeko. Teško je ako ne znate pronaći kuću Bandićevih. Većina ih je u selu i okolici nalik jedna na drugu. Nema tu neke razlike. Mnoge su čak puno veće i raskošnije od Bandićeve,  pa teza da je kuća njegove majke i brata Drage, koja se nalazi u obližnjem selu Cerov Dolac, neko velebno zdanje, već na prvi pogled pada u vodu.

„Ljudi ovdje grade kuće od autohtonog hercegovačkog kamena jer je najjeftiniji, a na onima na kojima se onaj stoljetni jako oštetio, ispjeskarili su ga pa izgleda kao nov“ objasnio nam je jedan mještanin.  Neki su, poput Bandića, obnovili fasadu iz temelja.  Jedan od poznatih građevinara iz tog kraja dao nam je svoju procjenu vrijednosti takvih radova. 'Na kući od dvjesto kvadrata kakva je njihova“, rekao je, „to je maksimalno 30 tisuća eura… To vam ovdje svi rade. Nije to nikakva privilegija bogataša.“ 

Kuća je katnica, izvana je opasana ogradom od kovana željeza. Uz nju se veže ljetna kuhinja i natkrivena terasa,  opasana plastičnim zavjesama zbog nanosa vjetra.

Pri dolasku, pozvonili smo na zvonce na vratima glavne kuće.  Zvuk nas je iznenadio.  Odzvanjao je po cijelom dvorištu. Bandićeva majka do prije dvije godine često je u kući bila sama, a onda ju je pogodio moždani udar. Premda starija žena, uvijek bi sebi našla posla po vrtu. Godine su joj umanjile sluh pa su sinovi, Milan i Drago, postavili zvono koje dobro odzvanja. Kuća ima i sustav kamera, opet iz istog razloga. Pogana Vlaka ni po sunčanom danu ne ostavlja dojam mjesta u kojem biste rado živjeli. Zabačeno je, nigdje ni dućana ni kafića, provalniku je tamo svaka kuća idealna meta… 

Zvono je odzvanjalo skoro dvije minute. Iz ljetne kuhinje napokon je izašla žena srednjih godina, sijede kose, odjevena u donji dio trenirke i štrikani prsluk. Ljubazno je pozdravila, no smrkla se čim je shvatila sam smo novinari. Ne voli medije, ne voli da dolaze pred kuću, ne voli razgovarati s novinarima.Ne voli ništa što se povezuje s uhićenjem Milana Bandića.

To je Bandićeva sestra, Tonka.

'Po što ste došli? Hoćete opet pisati da su ovdje kule i dvorci jel' – ljutito je dobacila podbočivši se s obje ruke o bok. 'Pisat ćemo ono što je istina' rekli smo joj, 'i voljela bismo čuti vašu stranu'.

'Jel? Otkad to netko želi pisati istinu', pita zajedljivo.

 'Evo, ajde, uđite, pogledajte sami taj luksuz', dodaje, pokazujući prstom prema vrtnim vratima.

Ulazimo  u dvorište. Ljetna kuhinja je od glavne zgrade udaljena svega nekoliko metara. Dvorište je obično, popločano kamenom, raste nešto zimzelenog raslinja među kojima je kameno korito i česma. Oko gustirne naslagane su plastične kante, nešto vrtnog alata i nekakva kičasta mramorna statua. Ispred praga kuće stoji nekoliko pari gumenih čizama.

Nekima je  - primjećujemo - dio od pete izrezan škarama, lakše se nazuvaju kad se ide u vrt.

Ljetna kuhinja nema više od 15-ak kvadrata, unutra je toplo, gori peć na drva. Na jednom zidu vise kuhinjski elementi, vidi se da su stari barem petanest godina. Na sredini je drveni stol sa šest stolica, iz istog doba. Prozirni plastični stolnjak prekriva onaj platneni, lakše se tako pobrišu voda i mrve.

Na dvosjedu sjede majka Blagica i još jedan član šire obitelji.

Gledaju nepovjerljivo i ljutito.

Mediji ih iritiraju, ali svejedno žele kazati sve što im je na duši. Na televiziji se u tom trenutku vrte vijesti.

 Prikazuju pritvaranje pročelnika Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport Ivice Lovrića.

U prilogu novinar spominje i Milana.

Majka ne može zaustaviti suze.

Tonka puši jednu za drugom i glasno pita, 'Sjednite, ajde, recite, šta vama ovdje vrijedi milijune eura? Ajde recite, okrenite se oko sebe. Koliko se neistine napisalo? Bog će ih sve kazniti. Sram da ih je sve, poštena čovjeka baciti u zatvor. Da mi nije matere ovdje ovako bolesne, došla bi ja u Zagreb. Ono što branitelji rade pred ministarstvom, bilo bi nula u odnosu na ono što bih ja napravila da dođem pred Poglavarstvo', govori Tonka,  mrzovoljno i nepovezano. Branitelji prosvjeduju u Savskoj 66, traže  ostavke ministra Freda Matića i njegovih pomoćnika.

 Jak joj je hercegovački naglasak. Razdražljiva je i priča brzo,  teško je razumjeti svaku riječ. Ne čeka pitanja, zapravo je ni ne zanimaju, više se ima potrebu izjadati.

'Nas smo troje djece, ja sam najmlađa. Brat Drago čitav život se muči po Njemačkoj. Otišao je još kao mladić. Sad je ozbiljno bolestan, ima problema sa srcem, pozlilo mu je kad je čuo što se s Milanom dogodilo. Završio je na hitnoj, recite vi meni što nama ovo treba', bijesno pita Tonka mašući rukama. 'Drago je nakon toga jedva došao k sebi, bio je do neki dan ovdje, sad se vratio u Njemačku. Sve što je gore zaradio ulagao je u ove dvije kuće, u zemlju. Snaha je radila trideset godina u Boschu. Dobila je 250.000  eura otpremnine, sad ima penziju hiljadu i dvjesto eura. I sad ih netko proziva za njihov krvavi rad i novac koji su zaradili!? Pa bolje da su u zemlju  propali nego da si nisu mogli kuću dignuti. Pa što ako  je gore u Cerovom Dolcu spomenik našem ocu? Kome bi trebao biti, Milanoviću možda?' pita ljutito Tonka referirajući se na kuću koja je nedavno osvanula u medijima, i pripisana Bandiću,  uz ogradu da nije na njegovo ime. Zaseok Cerov Dolac, lokalno zovu i 'Bandića brig', tamo se nalazi rodna kuća Joze Bandića, oca Milana, Drage i Tonke Bandić. 

KUŠIN STINA

'Naš otac rođen je tamo, to je naša zemlja već sto godina, još od pokojnog mi djeda. Gradili smo kuću svi pomalo kako smo stigli, i ovu i onu. Pišu u novinama da smo tamo sakrili aute…

 Da je meni vidjeti te aute, pa da ih prodamo pa da nešto zaradimo. Sram ih može biti, takve laži pisati', ogorčeno nastavlja  Tonka.

 'Nema dakle garaže s dvadeset oldtimera', pitamo.

'Ma što pričate gluposti', kaže Tonka, 'samo bolestan mozak može reć' da su tamo sakrili stare Mercedese. Kakvi vražji auti'.

'Navodno je kuća i jako luksuzno namještena', pitamo opet, 'priča se da je unutra između ostalog i enoteka sa skupocjenim vinima'.

 'Da je, vinoteka ima sve skupa sto litara našeg domaćeg vina, nalili smo ih u crne boce i začepili plutenim čepovima. Eto, to vam je ta vinoteka.'

Prije dolaska u kuću u Poganoj Vlaki, u Grudama smo razgovarali s nekolicinom fakultetski obrazovanih ljudi koji su generacija Milana Bandića i s njim su odrasli.

'Slušajte', kazao je jedan, 'da se nas dvadesetak, koji možemo dobro pojest i popit zatvorimo u tu njegovu vinoteku na dva dana, nijedne boce u njoj više ne bi ostalo. Ta vinoteka vam je jedna malo veća prostorija, u njoj je veliki drveni stol, osam stolica, i butelje s vinom iz materinog mu vinograda. Pakirane su po dvije boce u karton, mislim da je na njima ispisan neki stih Petra Preradovića'.

Iz stare kuće u Cerovom Dolcu u kuću Poganoj Vlaki obitelj se preselila sedamdesetih godina. Bila je to obiteljska kuća Bandićeve majke. Preko puta nje, tamo je i danas, bila je jedna veća njiva i vinograd. S vremenom su kupili još zemlje. Danas imaju tri tisuće trsova merlota. 

U kuću su tijekom moga boravka ulazili razni ljudi, između ostalog i Tonkina kćer Dragana. Žena u kasnim dvadesetima, visoka i crnokosa, ušla je u radnom kombinezonu. Izljubila baku, primila je za ruku, i stala tješiti. 'Ovo je moja kćer', predstavlja je Tonka. Završila je promet. Radi u skladištu, istovaruje vreće. „Eto, toliko Milanovom o trgovanju utjecajem. Muž mi je stopostotni invalid“', nastavila je Tonka želeći mi dokazati da se nitko od njih nije okoristio pozicijom gradonačelnika Milana Bandića. 'Muž mi je bio u ratu, mjesecima nisam znala gdje je i što je, odgojila sam djecu sama', kaže Tonka pa pokazuje radničke ruke natečenih zglobova. Na dlanovima joj je koža ispucala i posivjela.

Nedugo nakon Dragane došao je i mladi Bandićev rođak Toni Bandić. Njegov djed Stanko brat je Milanova oca Joze.

'Kako si, strina', pita Toni majku zagrebačkog gradonačelnika.

Ona ponovno zaplače, pa mu stisne ruke i kaže, ''zatvorili su mi dijete, mog Milana'. Toni Bandić živi u kući u Cerovom Dolcu. On i njegov otac su nogometni suci, a kuću su obnovili 2009. godine.

'Svi se pitaju otkud nam novci. Koji novci? Čitav život radimo na zemlji, ovdje je tri hiljade trsa, dolaze djeca, unučad, braća, sestre, rođaci, svi mi radimo zajedno, obrađujemo zemlju svi skupa otkad znamo za sebe, svi ulažemo u isto, mi se držimo zajedno, oduvijek je bilo tako', kaže Toni Bandić. Mladi momak, dobar student, vozi auto star najmanje dvadeset godina. .

Obitelj Bandić živjela je od sadnje duhana. Majka Blagica nije nikada radila, držala je kuću i radila na polju.

'Ovdašnje su vam žene fizički radile isto kao i muškarci. Ove smo godine brali grožđe, znate kako je to kod nas, jedan drugom idemo u berbu, to je tu normalno, nitko nikoga ne plaća da bi mu pomogao. Obične su gluposti da Bandić plaća ljudima da rade na njihovom polju. Ja živim u kući preko puta njihove', kaže ravnatelj gimnazije A.B.Šimić u Grudama, Mladen Leko, dobar prijatelj Milana Bandića. 'Milanova majka uzela je kantu i krenula onako bolesna u polje trgati lozu. Hoću vam samo slikovito dočarati kako ovdje ljudi žive, žena je naučila cijeli život raditi, čak i tako bolesna ne može samo sjediti. Mi smo kao djeca u školu pješačili sedam kilometara tamo i natrag, Nakon toga išlo se u polje. Zemlja Bandićevih bila je nešto bolja nego naša', prisjeća se Leko, 'Bandićevi su dobivali kvalitetniji duhan koji se mogao bolje prodati…“
Potom nastavlja: „Zanima vas kako se Milan školovao? Pa nije jednom otišao u Zagreb s torbom duhana koju bi prodao i od tih novaca platio režije i knjige. Priča se da Milan nije bio Bog zna kakav učenik. Ako mislite je li imao sve petice, nije. Ali je bio najbistriji u razredu i na njega su se mnogi oslanjali. Zbog siromaštva je bio vrlo uporan i tvrdoglav'.

Otac Jozo Bandić umro je dok su djeca bila mala. Kraće vrijeme radio je u Njemačkoj, no nakon toga se razbolio i umro.

'Rano smo ostali bez oca, sve smo iznijeli na svojim rukama', kaže Tonka. 'Mi smo naučili raditi, šparati, boriti se i ne kukati. Stvorili smo to nešto krova nad glavom i sad o nama pišu laži. Pitaju uvijek da damo slike dok smo bili djeca. Nemamo mi slika, nije bilo fotoaparata, nije se imalo novaca za slike', kaže Tonka.

O tome kako se skromno živjelo tada u hercegovačkim selima svjedoči i guslar iz Gruda Željko Šimić, nekadašnji Bandićev srednjoškolski nastavnik matematike, koji je o njemu spjevao ep.

Jedan od stihova  kaže: 'Prve gaće i kaputa malo, sašilo mu kad u školu slalo, bos najviše hoda je po selu, zimi ljeti kroz godinu cijelu, tvrd mu taban u obiju noga, žesticu draču gazit moga, kad je prvi razred pohađao, od krmeta opanke imao.'

 I zaista, u tih sat i pol boravka u kući, u kojoj je tijek razgovora tekao isprekidano, spominjalo se kako je Milan Bandić kao dijete u školu hodao u dva broja većim cipelama kako bi ih mogao nositi i dogodine, kako je za svakog tko god bi ga nazvao uvijek bio na raspolaganju, a svaki poklon koji je u kuću ušao, slika, pršut ili nešto treće, svaki se naš sugovornik taj dan zakleo da 'Milan ništa nije uzeo sebi. Sve su to uvijek raznijeli, pojeli i popili drugi'…

Kraj prvog dijela