Obavijesti

News

Komentari 68

Đuro: Strijeljali su me, izboli i gađali bombama. Još sam živ...

Đuro: Strijeljali su me, izboli i gađali bombama. Još sam živ...
4

Đuro Antolović (68) preživio je stravično mučenje i zlostavljanje četnika, a nekoliko puta je čudom izbjegao smrt u okupiranom Lovasu 1991. godine. O stradanjima u Lovasu i Opatovcu govori spomen knjiga 'Krvava istina'

Prozvali su ga 'ustaša broj 1', mučili i tukli dok ne bi ostao bez svijesti, vodili na lažno streljanje, zabijali u njega nož, zatvorili u podrum pa za njim bacali bombe... 

Malo je reći da je Đuro Antolović (68), proživio pakao u Lovasu 1991. godine.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

03:27

Naime, na svom putu prema okupaciji i uništenju Vukovara tzv. JNA i četnici uništavali su i ubijali sve što im se našlo na putu. Tako su 10. listopada 1991. okupirali i spalili srijemsko selo Lovas. U napadu na Lovas, u kojem je prije rata živjelo oko 1600 ljudi, sudjelovale su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli orlovi. Stanovništvo je ubijano i mučeno na najstravičnije načine. Batinani su pendrecima, šipkama, kabelima. Vadili bi im zube, stavljali sol na rane, mučili elektro-šokovima, bušilicama im bušili noge... Tortura nisu bile pošteđene ni žene.

Mučeni i ubijani s bijelim trakama oko ruku

Odmah po ulasku razularenih četničkih hordi u Lovas, Đuri Antoloviću ubijen je otac. On je kao i drugi Hrvati morao nositi bijelu traku oko ruke kao znak raspoznavanja i nacionalne pripadnosti. Osim toga na svim hrvatskim kućama, a tako i njegovoj,  morale su visiti bijele plahte, također kao znak raspoznavanja. 

- U kuću mi je 15. listopada došla grupa četnika na čelu sa zločincem Milanom Radojčićem. Napravili su premetačinu i odnijeli sve što je bilo vrijedno. Kada su otišli, moja mama i ja počeli smo pospremati, ali nije prošlo dugo, a oni su se vratili i nastavili pretres. Taj put našli su nešto, za njih važno. Bila je riječ o pohvalnici koju sam dobio od Demokratske akcije Hrvatske.  Radojčić je stavio pohvalnicu preda me i rekao: 'DAH je najekstremnija ustaška organizacija'. Tada su me počeli tući. Na nos i usta udarila mi je krv. Podigli su me, stavili mi lisice i odveli u policijsku postaju gdje me je dočekao poznati zločinac Mića Devčić - prisjeća se Antolović najgorih dana života. Devčić mu je potom uzeo novčanik, a onda se htio sa njim rukovati. Đuro ga je odbio.

'Rekli su da idemo brati grožđe i odveli nas sve u minsko polje'
'Rekli su da idemo brati grožđe i odveli nas sve u minsko polje'

- Tada je otvorio novčanik, izvadio sliku Majke Božje i upitao me što je to. Odgovorio sam mu kako on dobro zna što je to. Uzeo je potom bokser i njime me udario ispod lijevog oka. Pao sam. Podigli su me, stavili mi lisice i odveli u zatvor. Ispitivali su me i tukli dok nisam ostao bez svijesti. U zatvoru su već bili Franciska Pandža, Josip Jovanović, Darko Pavlić, Željko Pavlić, Mirko Damjanović, Stipo Dolački, Andrija Devčić i Đuka Krizmanić. Od Josipa Jovanovića dobio sam cigaretu. Šutjeli smo - svjedoči Đuro o teroru kroz koji je prolazio. 

'On je ustaša broj 1.!'

Uskoro im je stigla komadna: Brzo svi van! Bilo im je zabranjeno razgovarati, kašljati... nisu smjeli ništa. Tada mu je prišao jedan od četnika koji je bio u pretresu njegove kuće i rekao: 'Vidiš ovoga, piši poseban tretman, taj je ustaša broj 1! '

Od tada ga više i nisu drugačije ni zvali. 

- Nakon toga su nas još batinali. Noć sam proveo više u besvjesnom nego u svjesnom stanju. Ujutro su nas opet postrojili pa ponovno vratili u podrum. Odjednom sam čuo: Ustaša broj 1, van! Dočekali su me četnici i rekli da idem na strijeljanje. Postavili su me pred zid, opalili... Ostao sam živ. Naime, pucali su mi iznad glave. Rekli su mi da će me ubiti drugi put - prisjeća se Đuro prvog pokušaja ubojstva. No kraj torturama nije se nazirao.

'Želiš da te ubijemo na ulici ili u kući?'

Milan Radojčić ga je ispitivao, a Đuro mu nije htio odgovarati. Onda je poslao po četnika koji je slovio kao jedan od najkrvoločnijih.

-  Zvao se Petronije. Ovaj mi je odmah zabio nož u lijevu natkoljenicu. Nisam izustio ni glasa. Još jednom mi je zabio nož. Učinio bi to još nekoliko puta dok Radojčić nije pošizio i rekao: 'Nisam ti rekao da ga tu kolješ, vodi ga negdje dalje' Tada je došao Mića Devčić kako bi me ispitivao. Ni njemu nisam ništa rekao. Otvorio je vrata i rekao jednom od četnika: Vodi ga kud god hoćeš, ubij ga, radi što hoćeš! Opet se pojavio Petronije i rekao da sam ja njegov. Dok sam izlazio van, cijelo su me vrijeme batinali. Potom su me stavili u automobil i Petronije me upitao gdje želim da me ubije, na ulici ili u kući. Rekao sam da bih radije da se to dogodi u kući - svjedoči Antolović o nevjerojatnim stvarima koje je prošao u okupiranom Lovasu.

'U polusvjesnom stanju pokušao sam se objesiti'

Kada su stigli do njegove kuće, doslovce su ga izbacili iz auta, a onda su ga, navodi, Petronije i Radojčić zvani Bajica utjerali u dvorište. Gurnuli su ga u podrum, a onda su za njim bacili bombu. 

- Prekrižio sam se, a bomba je eksplodirala. Nalazio sam se u nekoj vrsti polusvjesnoga stanja, ali sam čuo Bajicu kako viče Petroniju da sam još uvijek živ pa neka baci još jednu bombu. Kada su i nju bacili, otišli su, a ja sam izgubio svijest. Nakon nekog vremena počeo sam dolaziti k sebi, ali nisam mogao ustati. Bio sam natučen, nekoliko rebara mi je bilo slomljeno, ruka iščašena, leđa puna krhotina od bombi. Pokušao sam izići, ali me u tome spriječio snajperski hitac. Pao sam natrag u podrum.  Kada sam čuo ljudske glasove, pomislio sam da su četnici pa sam se pokušao objesiti. Kako sam bio u polusvjesnom stanju, nisam to dobro napravio. Glasovi koje sam čuo pripadali su dvojici mojih nasilno mobiliziranih susjeda, jednom Mađaru i jednom Srbinu iz Subotice. Oni su me skinuli s vješala i unijeli u sobu na krevet. Cijelu su noć bili uz mene i pazili su da ne dođe netko od četnika. Oni su me i poslije posjećivali, a u Komandi su rekli da sam mrtav - prisjeća se Antolović užasa koji je proživio.

Đuro je uspio pobjeći zajedno sa majkom na sam Božić 1991. godine. Vratio se u Lovas nakon mirne reintegracije. Ostao je bez noge pa je u invalidskim kolicima. Slabo čuje pa nosi slušni aparat. No to ga ne sprječava da bude angažiran u društvenom životu općine Lovas. Fotografira, snima, pomaže u svim aktivnostima koliko može.

'Morali smo se primiti za ruke, a zatim šetati minskim poljem'
'Morali smo se primiti za ruke, a zatim šetati minskim poljem'

Nedavno, kad su u Lovasu održavani Miholjski dani Đuro je, kao veli ljubitelj kamere, sve zabilježio. Živi sam, a u svakodnevnom aktivnostima pomažu mu žene zaposlene u projektu ZAŽELI koje pružaju podršku i pomoć u kući za ljude starije dobi te osobe s invaliditetom.

Knjiga koja govori o patnjama i progonima nevinih

Đuro Antolović je samo jedan od ljudi čije je svjedočanstvo zabilježeno u knjizi 'Krvava istina (novome životu ususret)' čija je promocija održana prije dva tjedna dana u Zagrebu, a nakon toga i u drugim hrvatskim gradovima.

Ta je spomen knjiga skupine autora nastala u povodu dvadesete obljetnice ukopa posmrtnih ostataka 68 lovaskih Hrvata, žrtava srpske agresije, koji su 1991. godine većinom bili pokopani u masovnoj grobnici, te u nekoliko pojedinačnih grobnica na groblju u Lovasu. Oni su 1998.iz masovne grobnice ekshumirani i dostojanstveno pokopani.

Knjiga svjedoči o stradanjima i patnjama Hrvata i nesrpskoga stanovništva iz dvaju sela, Lovasa i Opatovca

- Ova knjiga 27 godina poslije tragične 1991. govori glasovima 90 poginulih, ubijenih i nestalih civila i pripadnika Hrvatske vojske, govori iz mučeničke krvi iz koje je niknuo novi život, ne samo stanovnika Općine Lovas i ne samo za Zapadni Srijem već za cijelu domovinu. Okuplja i poziva svakoga pojedinačno, imenom i prezimenom, da svjedoče sobom i svojom žrtvom, da njom opominju i zahtijevaju doduše sporu, ali ipak dostižnu pravdu, za počinjene zločine na zemaljskim sudovima. Knjiga donosi svjedočanstva brojnih preživjelih, često do ruba smrti mučenih, zlostavljanih i ponižavanih, na koncu iz svojih domova protjeranih Lovaščana i Opatovčana. Njihove riječi dnevnički oblikuju mozaik zla koje izrasta u bezbrojne oblike i personificira se u imena i prezimena onih koji su počinili zvjerske zločine, a koje ruka pravde nije sustigla jer pravomoćna sudska presuda još uvijek nije donesena - kazao je Antun Ivanković iz Tovarnika, jedan od autora knjige.

Knjiga je tiskana u nakladi Općine Lovas, a na njezinim stranicama opisan je i tijek dosadašnjih suđenja za izvršene ratne zločine koji se vode na Županijskom sudu u Vukovaru od 2003. i Okružnom sudu u Beogradu od 2007. godine.

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Komentari 68
Mimohod za  žrtve: 'Hodam za djeda, nikad ga nisam upoznao'
POČAST STRADALIMA S OVČARE

Mimohod za žrtve: 'Hodam za djeda, nikad ga nisam upoznao'

Obitelji ubijenih na Ovčari održale su u srijedu 17. mimohod u počast svojim najmilijima
Priča o barjaku i Vodotornju: Mlad i lud, svaki je put mijenjao zastavu. To je izluđivalo četnike
NEVJEROJATNA PRIČA

Priča o barjaku i Vodotornju: Mlad i lud, svaki je put mijenjao zastavu. To je izluđivalo četnike

Ivanika je jedne noći uzeo zastavu i popeo se na vrh. Svaki put kad bi je četnici skinuli granatom, on bi stavio novu. Ne znam ni kako, gore je falilo 20 stepenica, prisjetio se zapovjednik. Kasnije je to nastavio Džalto
'Mislili su da sam mrtav pa su me pokopali. Dok sam se vratio kući, majka mi je umrla od tuge'
SJEĆANJE NA DANE UŽASA

'Mislili su da sam mrtav pa su me pokopali. Dok sam se vratio kući, majka mi je umrla od tuge'

Zoran i Mario bili su maloljetni mladići kada su se odlučili braniti grad. Prošli su strašne strahote i iživljavanja 1991. na području Vukovara