Ukleto putovanje: Sudbina koja ih je snašla ledi krv u žilama...

Britanski brod Zong, u vlasništvu sindikata Gregson iz Liverpoola, postao je sinonim za mučna stradanja nedužnih robova u 18 stoljeću.

Brod je u kolovozu 1781. zaplovio iz Accre preko Atlantika do Jamajke. Na njemu je bilo 470 robova, što je dvostruko više od broja ljudi koliko zaista može primiti. Iz čiste oholosti i želje za zaradom, neiskusni kapetan Luke Collingwood brod je usmjerio prema otvorenom moru, ne sluteći da će postati mjesto najgoreg pakla, bolesti i agonije.

Brodovi koji su prevozili robove, nisu bili građeni da budu udobni za putovanja. Zong, dokazuje nešto još gore - robovi su morali doslovno ležati jedan na drugom zbog nedostatka prostora. Međutim, kada se zna da su robovi imali novčanu vrijednost i da je prije puta svaki od njih životno osiguran, onda je jasno zašto je kapetanima bio cilj što više robova dovesti do kupca.

Brod je 18. ili 19. studenog trebao u Tobagu preuzeti nove zaliha pitke vode, no iz nepoznatog razloga, to nije učinio. Ne zna se tko je u tom razdoblju upravljao brodom budući da je kapetan Collingwood već neko vrijeme bio teško bolestan. Čovjek koji bi ga inače zamijenio, James Kelsall, prethodno je bio suspendiran s dužnosti zbog svađe.

Prema tvrdnjama povjesničara Jamesa Walvina, kaos u zapovjednom lancu vjerojatno je razlog zbog kojeg je došlo do grešaka u navigaciji i ne preuzimanja zaliha vode.

Potkraj studenog brod je bio nadomak Jamajke, ali ju je kapetan zamijenio za francusku koloniju Saint-Domingue smještenu na otoku Hispaniola (danas dio Haitija). Zong je nastavio svoj put dalje, ostavljajući Jamajku iza sebe, što će kapetan tek naknadno shvatiti. Brod se uskoro našao u mračnim, nepoznatim vodama. 

Iako su se naposljetku vratili na pravi smjer, prenatrpanost, nedostatak hrane i vode i bolesti počele su uzimati svoj danak. Nekoliko mornara i 42 roba su umrli, a smrt je prijetila i ostatku.

Vlasnici broda znali su da ako dovezu mrtve robove, da za njih neće dobiti nikakvu naknadu, pa su odlučili baciti mrtve, bolesne i nemoćne u more kako bi mogli zatražiti odštetu od osiguranja. Uvjeti osiguranja predviđali su 30 funti po glavi roba u slučaju da je izgubljen za vrijeme putovanja, baš kao da se radi o robi. Najprije su se 29. studenog riješili 54 djece i žena. Potom su 1. prosinca izbacili još 42 muškarca, sljedećih nekoliko dana njih još 36...

Brod s 208 robova uplovio je u Jamajku 22. prosinca. Preživjeli robovi prodani su za oko 36 funti po osobi.

Kad se Zong vratio u Britaniju sindikat iz Liverpoola podnio je zahtjev za odštetom zbog gubitka 'robe'. Osiguravatelji su odbili platiti i doveli su slučaj pred sud. Zanimljivo, dnevnik putovanja nestao je odmah čim je brod uplovio u Jamajku, gotovo dvije godine prije nego je suđenje uopće počelo.

Posada je tvrdila da su se morali riješiti robova jer nije bilo dovoljno zaliha vode za ostatak putovanja. Kasnije je ova tvrdnja opovrgnuta, nakon što je utvrđeno da je na brodu u trenutku kad je uplovio na Jamajku bilo još 1900 litara vode. Osim toga, Kelsall je u svom svjedočenju kazao da je na dan kad su s broda bacili 42 roba padala jaka kiša, zbog čega su skupili dodatnih šest bačvi vode. To je otprilike dovoljno za 11 dana putovanja.

Oko cijelog slučaja se podigla znatna buka u javnosti, u koju su se uključili i britanski protivnici ropstva (abolicionisti). Čitav je slučaj dao veliki zamah kampanji za ukidanje ropstva u Velikoj Britaniji. I doista, 1807. godine trgovina robljem je u Ujedinjenom Kraljevstvu zabranjena.