Ubijali i starce i djecu, a onda protjerali čak 16.000 Hrvata...

Egzodus 16.000 Hrvata zbio se na današnji dan prije 25 godina kad su stanovnici gradića Slunja protjerani sa svojih ognjišta i poslani u nepoznato. Zapalili su im domove i natjerali ih u bijeg...
  
Slunj je bio tri mjeseca  u okruženju i potpuno odsječen od ostatka Hrvatske. Hrabri branitelji, a bilo je ih je tek 800-tinjak svim silama su sprečavali neprijatelja da zauzme slunjsko područje. No, nakon višednevnih uzastopnih napada tenkovima, avionima, topovima, minobacačima i višestruko brojnijim vojnim snagama okupatori su 16. studenog 1991. ušli u Slunj. Došli su iz pravca slunjskog poligona, Plitvica, Vojnića i Veljuna. 

Hrvatsko stanovništvo moralo se povući preko BiH u Hrvatsku.

Mons. Mile Pecić koji je već je 30 godina na službi u Slunju bio je narodu slunjskog kraja uvijek podrška kako danas tako i te 1991. godine. Naime, sa župljanima je prošao muke progonstva u Karlovcu i Zagrebu, kao i povratak i obnovu. Slunjsku župnu crkvu Presvetog Trojstva okupatori su zapalili 11 dana nakon okupacije. Velečasni je uspio spasiti nekoliko kipova svetaca  tako što ih je zakopao a dio crkvenog posuđa zazidao u nišu u podrumu. Sve ostalo je završilo u vatri.

Likvidacija staraca i djece

- Velikosrpski agresorski obruč 1991. planski se stezao prema Slunju, te nam je bio blokiran put prema Karlovcu, Ogulinu. Ostala nam je jedina odstupnica prema Bosni. Velikosrpski projekt bio je da se obruč oko Slunja stegne i da se to stanovništvo likvidira. Iz tog obruča stanovništvo se izvlačilo 16. studenoga 1991. kad su tenkovi ušli na Slunj. Okolo su padala sela, a stanovništvo se povlačilo. Upadali su, palili kuće, ubijali. Najviše Hrvata je preko Bosne išlo u slobodni dio Hrvatske. Ja sam nastojao izvlačiti djecu. Bilo je teško, granate su padale pa su tako među brojnima ubili u Grabovcu troje djece. Molio sam predstavnike JNA da nas prate barikada. Uspio sam izvući stanovništvo u pet autobusa - ispričao nam je svojedobno mons. Pecić.

Od 1991. do 1995. ubijeno je u slunjskom kraju 297 osoba (bez  mjesta Saborskog gdje su 52 žrtve). Od tog broja 70 je žena starije životne dobi, 1 trudnica, 1 djevojka i 3 djevojčice. Ubijeno je 99 starijih muškaraca, a nisu poštedjeli ni šestomjesečnu bebu. To je ukupno 175 žrtava koje čine žene, starci i djeca. Najveći broj stradalih je u prvim danima okupacije i tijekom okupacije kada je stradalo 213 ljudi.

- Okupacija je trajala četiri godine. Najprije smo se smjestili u Zagreb, a onda u Karlovcu. Ondje smo imali sve organizirano: slunjsku školu, sve su institucije radile, nogometni klub, vatrogasno društvo, a ja kao svećenik bio sam s njima. Obilazio sam ih jer važno je bilo da budem s njima. Tom narodu davao sam nadu i uvijek sam ponavljao da nam nitko ne može spriječiti povratak. Narod je u progonstvu imao vjeru koja ga je održala, u tome je nalazio snagu. Sve su izdržali i mi smo se vratili - kazao nam je mons. Pecić

Slunjani su, naime, morali čekati Oluju kako bi se vratili na svoja ognjišta, nažalost spaljena i uništena jer je njihov grad neprijatelj potpuno razorio.

Jedini osuđeni za zločine ne osjeća se krivim

Za zločine u Slunju te ubijenih 297 ljudi do sada je odgovarala samo jedna osoba. Na Županijskom sudu u Rijeci u prosincu 2011. na četiri godine zatvora osuđen je Mićo Cekinović, nekadašnji pripadnik srpskih paravojnih postrojba, zbog počinjenog ratnog zločina nad civilnim stanovništvom Slunja i okolice u studenom 1991. godine. Državno odvjetništvo ga je teretilo da je kao zapovjednik  'Teritorijalne obrane Primišlje' u sastavu paravojske tzv. 'SAO Krajine' neposredno prije i za vrijeme napada i okupacije Slunja i okolice, dozvoljavao i naređivao da se Hrvate fizički zlostavlja, protjeruje iz domova i ubija, te da im se pale i ruše njihovi domovi.

Cekinovića se teretilo da je ubio civila Pavu Ivšića te da je odgovoran za zlostavljanje i protupravno zatvaranje civila, protjerivanje stanovnika hrvatske nacionalnosti te paljenje kuća.

Mići Cekinoviću je prije suđenja u Rijeci već dva puta suđeno na sudu u Karlovcu ali je oba puta Vrhovni sud RH presude poništio i suđenje vraćao na početak. U prvom karlovačkom suđenju je osuđen na jednu, a na drugom na četiri godine zatvora. Cekinović je na suđenju tvrdio da se ne osjeća krivim.