Zagrepčanka Anđelka Jurak bila je mlada djevojka 1945. godine kad su njezina tri brata koja su bila u domobranima nestala na križnim putevima. Tražila ih je godinu dana. Jednog je pronašla u logoru u Srbiji...
TRAŽILA IH PO KRIŽNIM PUTEVIMA
'Tri brata su mi nestala, jednog sam našla i jedva prepoznala'
Svibanj 1945. bio je za obitelj Anđelke Jurak vjerojatno najgori mjesec u životu. Što je ona, a i cijela njezina obitelj proživljavala tada, ali i narednih godinu dana, zapisala je Anđelka 15. rujna 1990. godine. Njezino svjedočanstvo objavljeno je u knjizi dr. Miljenka Perića 1945 - 1995. Bleiburg SVJEDOČANSTVO pod nazivom: 'Nisam prepoznala brata'. Donosimo ga u cijelosti.
Godina je 1945. Oko prvog svibnja, briga i neizvjesnost. Viđenja i tumačenja o svršetku rata bila su različita. Neizvjesne su bile sudbine naših najdražih. Tako je bilo i u mojoj obitelji, čiji su muški članovi bili u hrvatskoj vojsci, u domobranstvu (braća, stric). Nitko od bližih nije bio u partizanima. Zbog bombardiranja napustili smo obiteljsku kuću i privremeno preselili u staru kuću, u Vrapče, izvan glavne ulice, koja je vodila prema Sloveniji, a kojom su prolazile vojne jedinice.
Točno 6. svibnja 1945. krenuo je i moj najstariji brat, nakon što je dobio hitan poziv da se javi u svoju jedinicu. Bio je domobranski časnik, akademac posljednje klase Vojne akademije u Beogradu.
Tog istog dana nam je javio da odlaze i da se dođemo pozdraviti i privremeno oprostiti ispred naše kuće, Još danas vidim zabrinute poglede roditelja i majčine suze, dok smo se opraštali s njim. Otišao je pod punom ratnom spremno mašući na svom bijelom konju(poklonili su mu ga roditelji). Nikada ga više nismo vidjeli kao ni njegove ostale časnike i vojnike.
Tih dana su cestom prema zapadu kretale kolone i kolone vojske(domobrana, ustaša, Nijemaca, četnika, civila s djecom i osnovnom imovinom). Tada se još išlo u redu, ali se sve više osjećala nervoza, žurba, prelaženje iz kolone u kolonu. To je trajalo 6., 7., 8., a 9. svibnja su od Savskog mosta i Maksimira počeli dolaziti partizani, prema Sloveniji i Hrvatskom Zagorju.
Kamionima su odvozili ljude i bacali ih u pećinske jame
Onda smo čuli o slomu kod Dravograda, Maribora i ostalih mjesta, a i kod nas su počela hapšenja, ubijanja i odvođenje ljudi u nepoznatom pravcu. Počeli su stizati i prvi zarobljenici, u stravično jadnom stanju - izgladnjeli bez ičega svoga.
Logor u Prečkom bio je u trenu napunjen zarobljenicima. Zabrinuti za sudbinu naših dragih i mnogih prijatelja, počeli smo svakog dana obilaziti logor Prečko i raspitivati se kod naoružanih stražara i stražarki. Dobivali smo uvijek isti odgovor: nema ga, odbij, odbij. Oružje su odmah skidali s ramena. Pakete, hranu i odjeću nismo nikad dobivali natrag, nismo to ni tražili, misleći da se podijeli gladnim, prestrašenim i izbezumljenim ljudima. Tako je bilo i u drugim logorima.
A onda su do nas doprle vijesti o ubijanju, maltretiranju, izgladnjivanju, otimanju imovine, skidanju odjeće, obuće, oduzimanju satova i dragocjenosti, sve bez suda i pravde i bez ikakve primjene međunarodnih konvencija prema ratnim zarobljenicima, a rat je bio završio već punih sedam dana.
Nikad neću zaboraviti vlakove pune ranjenika koji su većinom pomrli u logoru Prečko. Mnogi su ipak pokopani na groblju u Vrapču. Neću zaboraviti kamione koji su odvozili ljude - mnogima su noge virile van - da bi bili bačeni u pećinske jame.
Nismo nažalost o braći ništa saznali, ali smo dočuli da se kolone zarobljenika kreću mnogim cestama na svom križnom putu prema Srbiji i Beogradu. Čuvši za logor u Bjelovaru, Požegi, Sremskoj Mitrovici, Petrovaradinu, Vršcu, krenuh 1. lipnja na put tragom zarobljenika. Putovalo se u stočnim vagonima. Tek tu i tamo bio je pokoji putnički vagon. Zaustavila sam se u Srbiji, u Mitrovici.
Pred zatvorom sam naišla na veliku kolonu zarobljenika, poderanih, gladnih, neprepoznatljivih, obraslih, polugolih. Bili su u takvom stanju da nisam prepoznala ni svoje susjede iz Zagreba koji su također bili među zarobljenicima. No oni su prepoznali mene. Sjećam se, imala sam na sebi bijelu bluzu i kariranu suknju s prslukom, pa sam odudarala od drugih. Zadržala sam se da bih s njima porazgovarala, tek da im dadem nešto hrane i novca, a i pokupim ceduljice s porukama za njihove obitelji. Naravno, preuzela sam i od drugih cedulje, koje sam u Zagrebu kasnije raznosila.
U logorima uvijek ista slika - glad, jad, strava
Na putu sam već sretala i druge, pretežno žene, koje su također tražile svoje muževe, braću ili djecu. Put nas je vodio prema Petrovaradinu, gdje smo stigle sutradan ujutro. Saznale smo da se u blizini, ali izvan grada, nalazi logor u jednoj vili gdje su smješteni avijatičarski časnici. Trebalo je pješačiti oko jedan kilometar i nositi prtljag. Pronašle smo to mjesto - sad nas je već nekoliko. Slika koju sam vidjela još i danas u meni izaziva stravu. Na golom podu, u zgradi pod stražom strojnica ležali su nemoćni ljudi, oboljeli od tifusa. Malo smo mogle učiniti za njih. Dale smo im malo vode, kruha i voća, jer prijeko potrebnih lijekova nismo imale. Opet smo pokupile adrese i stisnuta srca nastavile put. Nitko nije našao nikog svog, Tu sam prvi put čula za 'trinaesti bataljon'.
Prošle smo ponovo Petrovaradin i skelom (most je bio porušen) prešle u Novi Sad. Tamo smo čekale vlak za Vršac. Put je trajao mislim dan i noć, jer smo morale prelaziti Tisu, gdje je također bio srušen most, i stigle smo u Vršac u predvečerje. Ostale smo na stanici. Hotela nije bilo, nitko nas nije htio primit na spavanje, pa smo spavale na podu s kovčegom pod glavom, pokrivene ručnikom. Ujutro su nas iz stanice potjerali, pa smo se smjestile u park, čekajući da možemo pred logor - ogroman prostor, ograđen žicom, pun naših ljudi.
Opet ista slika gladi, strave, golotinje, jada. Tu smo stražarima predale pakete s hranom, odjećom, pismima. Ali dok smo se vraćale prema parku, stotine poziva preko ograde i molbi.
Javite mojima da sam živ, da dođu i donesu odjeću, hranu. Ispisane cedulje zavijali su u kamen i bacali do nas na cestu, dok je straža bila okrenuta leđima. Mi smo to pokupile i opet po dolasku u Zagreb predavale, Sve su to bili ljudi iz Hrvatske, mnogi iz Zagreba.
Dok smo bile u parku onako umoren, već također gladne i neispavane, ošamućene, ali ipak malo mirnije, jer smo ipak nešto saznale, došao je u park jedan partizan, opet sa strojnicom i pitao za mene. Ne mogu opisati strah koji me prožeo, ali već navikla na štošta, javila sam se, a on me odvede u logor. Ništa nije govorio.
Tamo mi je jedna partizanka objasnila da moj brat nije u logoru, nego stric. Dopustili su mi da s njim iz daljine progovorim nekoliko riječi. Rekao mi je da brat nije u logoru, a da je vidio paket koji sam poslala, pa je pročitavši ime pošiljaoca zatražio da sa mnom razgovara. Stric mi reče da nigdje nije vidio mog brata, da se raspitivao, a da ja odmah odem doma i da više ne dolazim.
'Raspitaj se', reče mi još ' za 13. bataljon'.
Vraćale smo se istim putem za Zagreb i nosile vijesti mnogim obiteljima. Danima smo tražile te obitelji, što je bilo i razumljivo, jer su u to vrijeme svi osjećali nepovjerenje i strah.
Doma više nisam našla oca, mlađeg brata i sestru. Uhićeni su bez razloga, prilikom premetačine. No imali su sreće. Otac kao umirovljenik brzo je pušten, sestra je odlukom suda oslobođena, a brat je bio nekoliko mjeseci u radnom bataljonu na grčkoj granici.
Taj mlađi brat se odmah nakon rata prijavio vlastima u Zagrebu. Nas je zapravo bilo šestero djece, četiri brat i dvije sestre. Od njih su trojica bila u domobranima.
U to vrijeme stigla je i jedna radosna vijest. Kad sam se malo odmorila i pribrala, podijelivši sva pisma koja sam sa sobom donijela s križnog puta, stigla je karta drugog brata iz Petrovaradina. Bio je u tom logoru kad sam bila prvi put tamo, no nitko nam nije htio reći da logor uopće postoji.
Nikad brata ne bi prepoznala da me nije oslovio
Tako sam oko 20. lipnja ponovo krenula na put, ali izravno u Petrovaradin. Ovaj put sam putovala malo udobnije, jer smo stajali u hodniku putničkih vagona. Vlakovi prepuni, putnika svih vrsta, vojnika sa oznakama i oružjem, bez ikakvih oznaka, dobro odjevenih, ali i vrlo loše, seljaka i seljanki s košarama, paketima, zabrinutih, a poneko je bio veseo i raspjevan.
Najstrašnije je što se ni s kim ne usuđujete razgovarati, a u očima bezbroj pitanja. Ne znam koliko smo se vozili, tek sam opet noćila na željezničkoj stanici, jer adresu koju je brat napisao nisam našla, nego tek drugo jutro.
Jedan partizan mi kaže: Tu su, u ovim zgradama, zarobljenici, uđite unutra. S kovčegom u ruci ušla sam hrabro, i tek kad sam došla sasvim do zgrada, vidjela sam neke prilike užasnog izgleda očiju upaljenih od gladi i bolesti, neobrijane, također polugole. Brat me prepoznao. Što smo mogli nego plakati. Ja ga nikad ne bi prepoznala da me nije oslovio, iako ga nisam vidjela samo mjesec i nešto dana.
Sve što sam imala podijelila sam i čekala nekoliko sati dok su svi ispisali ceduljice i adrese kojima su se javili svojima. I tamo sam čula za '13 bataljon', ali i to da najstarijeg brata nije vidio nigdje. Tamo sam saznala da je 13. bataljon onaj iz kojega su svi odvedeni na strijeljanje.
Brat mi je ispričao da je na križnom putu išao preko Podravine. Pričao mi je da su im ljudi tu i tamo davali hrane, ali i sodu u vodi, od koje su posrtali i zbog toga neki bili strijeljani. On, onako mršav, išao je spavajući i grizući lišće, korijenje i gdjekoju voćku. U kolovozu je pripremana amnestija, no brat nije bio amnestiran - njega je poznati partizanski oficir zadržao u logoru.
Pisala molbu da joj brata puste iz logora
Nakon što je otac pušten, a sestra oslobođena, život se počeo donekle normalizirati. Pripremala sam se za upis na Sveučilište, ali je trebalo nostrificirati svjedodžbe, dobiti od NOO preporuku i imati novac za školarinu. Brigu o stricu preuzela je njegova supruga.
Brat iz Petrovaradina bio je - kao i cijeli logor - premješten u Bačku Palanku. Nakon te vijesti čekao me je put u potpuno nepoznat kraj, u kojemu ne smiješ reći tko si i odakle dolaziš.
No ovaj put sam putovala sama. Još jedna mlada djevojka išla je svojem bratu, pa nam je bilo malo lakše. Križni put, ni njihov, ali ni moj još nije bio gotov. Putovale smo preko Stare Pazove pješice, odnosno seoskim kolima do Dunava, pa skelom preko. Opet traženje prenoćišta. Uspjele smo ga pronaći kod jedne žene, nikad je neću zaboravit, jer nam je dala krevet, spremila večeru i uputila nas gdje ćemo naći zarobljenike.
Zarobljenici su bili na polusrušenoj željezničkoj stanici, gdje su ukrcavali vreće žita od po 80-100 kg za Rusiju. Radili su od 6 ujutro do 15 sati poslijepodne. Čekale smo pred logorom i gledale ih, tek tu i tamo progovorile po koju rečenicu s njima, onako u prolazu.
Tamo smo saznale da možemo uputiti molbu Ministarstvu ratnih zarobljenika u Beograd za puštanje iz logora, ali molba mora biti potkrijepljena izjavama dvaju partizana. Mislim da smo se sutradan vraćale, ali preko Zemuna, u Zagreb.
Napisali smo molbu i nosila sam je osobno u Beograd. Dobila sam obećanje da će biti razmotrena, pozitivno riješena i da će brzo biti pušten. Došao je kući u proljeće 1946.
Stric je premješten iz Vršca u Kovin, gdje je također bio logor. Iako je dotad dobio mislim tri puta kompletnu odjeću i obuću, nova i hranu, u Kovinu je opet bio polugol. U jesen, mislim u listopadu, krenula sam na put u Kovin. Ovaj put preko Beograda do Smedereva, brodom preko Dunava u Kovin. Imala sam sreće i našla sam se s jednom gospođom iz Zagreba koja je putovala
u posjet svom suprugu. Uspjele smo dobiti sobu u nekoj gostionici, gdje vrata sobe nismo smjele zaključati i svaki čas je netko otvarao vrata. U Kovinu je situacija bila malo sređenija, omogućen nam je razgovor sa svojima. Tamo su već bili uvršteni u nekakve radne bataljune, valjda su pomagali seljacima u skupljanju ljetine. A njegov križni put od Celja do Kovina završio je u kolovozu 1946. godine.
Treći brat se u jesen 1945. vratio kao najveći odrpanac iz Makedonije, i na pitanje gdje je bio, odgovarao je: 'Na robiji'.
Najstarijeg brata progutala je noć
O najstarijem bratu nikad ništa nismo doznali, osim da je viđen kod Dravograda i Maribora, gdje prestaje svaki trag. Vjerojatno je završio u 13. bataljonu i progutala ga noć. Pisali smo Crvenom križu Švicarske. Nikad nije stigao odgovor. Dugo smo živjeli u nadi da će se javiti, da ga netko mora vidjeti. Roditelji su umrli s mišlju na njega.
Tek ove godine sam u ime cijele obitelji zapalila svijeće i položila cvijeće na Bleiburgu za njega i za sve poznate i nepoznate naše drage čije su kosti rasute po zemlji ili tijela bačena u jame.
Moje praćenje tog križnog puta naših ljudi trajalo je 365 dana, ali u sjećanjima traje još i danas, kad sam već u mirovini i imam unučad. Kao humanist i pacifist suosjećam sa svima onima koji su nekoga svoga dragog izgubili u ratnom vihoru, bez obzira na vojnu pripadnost, vjeru, naciju ili režim.
Tuga i žalost je jednaka.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
