Tajna Titova prstena koji je mogao ubiti čovjeka: Kupio ga je kad se spasio smrtne kazne

U dugoj seriji izraelsko-palestinskih sukoba, na vječno nemirnom Bliskom istoku, mnogi danas postavljaju pitanje: Kako bi reagirao Tito? Nakon micanja Aleksandra Rankovića 1966. godine.

Tito je na svoju ruku povukao nekoliko poteza koji su ogorčili partijske i državne dužnosnike. Rusima - s kojima se opet zbližio - dopustio je da se koriste jugoslavenskim zračnim prostorom za slanje pomoći Egipćanima. Nije pitao Vladu. Prijatelju Naseru - prema njemu je uvijek bio široke ruke - darovao je pet stotina tenkova. Sredinom lipnja te godine sudjelovao je na dva sastanka šefova Varšavskog pakta, u Moskvi i Budimpešti, iako o tome nije obavijestio vrh Partije. Podržao je rusku politiku na Bliskom istoku i sam prekinuo diplomatske odnose s Izraelom. To je izazvalo buru u Partiji. Na tajnom sastanku partijskog vrha zaključeno je da Tito neće moći ostati na čelu države ako Jugoslaviju bude i dalje vezao za SSSR.

“Potvrđuje mi Kiro Gligorov da je osobno 1967. organizirao ukrcaj 500 tenkova JNA za pomoć Naseru u Egiptu”, pisao je pokojni Dušan Bilandžić u svojim “Memoarskim zapisima”. “Rusi nam za to nisu platili ni centa - sve smo to Naseru poklonili. Taj detalj treba vezati s prije spomenutom dramom Titova odlaska u Moskvu i tajnim sastankom desetak članova državno-partijskog vrha Jugoslavije, koji su se dogovorili da se Tita postavi pred alternativu odlaska s čela države i Partije ako on bude vezivao Jugoslaviju sa SSSR-om.”

“Možda niste znali, ali Tito se i s Kočom Popovićem razišao zbog različitih gledanja na Bliski istok, odnosno Izrael”, kaže nam ovih dana jedan Titov suradnik nakon terorističkog napada Hamasa na Izrael.

“Koča je, naime, bio zagovornik zapadne orijentacije”. Bio je i Tito - ali, kako kad... Ne uvijek, i ne fanatično. Mnoge slične tajne, dvojbe, zablude i sumnje o Josipu Brozu Titu razriješit će senzacionalna knjiga koja je ovih dana otisnuta u nakladi Frakture i 24sata, a potpisuje ju novinar i kolumnist 24sata i tjednika Express Boris Rašeta.

Ta maestralna publicistika prikazuje najvažnije povijesne aktere kao ljude od krvi i mesa, razgrće veo legendi, briše mitove, ali ne uskraćuje dramu. U knjizi “Tito povjerljivo i osobno” Rašeta piše i o sumnjama koje su Titovi najbliži suradnici imali u njegove vanjskopolitičke procjene:

“U dnevniku, pod nadnevkom 30. studenog 1968., Koča Popović uočava da Tito postaje sve nemoćniji, ali nikome i ne pada na pamet da mu to na određeni način spomene”, piše u knjizi.

“Jer mi sami podržavamo potpunu iluziju o sposobnosti i sadašnjoj ulozi, vrijednosti jednog čovjeka. Mi ga - čak ako bi nasamo i posumnjao da mu možda nisu smanjene sposobnosti - svakog časa i u svakoj prilici uvjeravamo u suprotno. Kako da u to ne povjeruje kad mu godi - a sposobnost razumnog rasuđivanja je smanjena? I eskalacija se nastavlja. On sve više vidi u sebi demijurga, od koga potiče sve što vrijedi, mi sve više potvrđujemo da je zaista tako...”

“On je meni često govorio da će sve to otići kvragu kada umre”, rekao je jednom general Ivan Mišković Brk Nacionalu. “Krajem godine Mišković javlja Titu kako se po Sloveniji šire “razni komentari i vicevi o drugu Kardelju”, koji je promoviran u doktora - “D. R. E. K.”, piše Rašeta pa nastavlja: “Mišković ga izvještava i o “infiltraciji Jevreja u vrh – 80 posto Jevreja, (po mišljenju suradnika KOS-a) koji žive u Jugoslaviji, protiv su Titove politike u odnosu na Izrael...” Potom navodi kako je šef kabineta Mitje Ribičiča Jevrejin, “sada za šefa kabineta kod Pavićevića dolazi Jevrej, kod Tepavca je šef kabineta također Jevrej. Vrlo interesantno zašto se to čini?”

Osim dubinskog uvida u odluke koje su Titu priskrbile poziciju elitnog svjetskog državnika, Rašeta iscrpno piše o Titovim karakternim odlikama, osobinama, gestama i navikama koje su mu pomagale da se izbori za povlaštenu poziciju u mnogim okruženjima: Žarko Petan (slovenski književnik, esejist, scenarist i redatelj, op. ur.) ispričat će još nekoliko vrlo dojmljivih crtica o Brozu.

U nastavku donosimo odabrane dijelove iz Rašetine knjige.

Tajna prstena

“Jednom smo Tito i ja išli u trgovinu na Kuznjecki most”, sjetio se Kopinič, “u starom dijelu Moskve. Tamo su se nalazile komisione radnje u kojima se svašta moglo kupiti. Tito je upravo dobio honorar za prijevod, i dopao mu se jedan prsten sa opalom. Ne znam koliko ga je platio, ali znam da ga je nosio do kraja života. Kupio je i krzno od lisice, mislim da ga je namijenio Herti. Također je uzeo dvije-tri zvijezde koje su se nosile kao značke na paradama u Moskvi. Mislio sam da su od stakla, ali one su bile od pravih uralskih rubina...” Tito nikad nije uzimao bižuteriju.

Prsten o kojemu govori Kopinič – a kupio ga je kad se spasio smrtne kazne ili, u boljem slučaju Sibira - bit će jedina stvar u njegovoj “imovinskoj kartici” sve do 1945. Glava mu visi o koncu, ali on se raduje honoraru koji je dobio (sigurno bi, da je živ, znao i njegov točan iznos, kao što je znao svaku svoju plaću u svakoj fazi svoga života). Poslije će u njegovoj državi brojni, prvenstveno pop-glazbenici koji su nastupali u SSSR-u za ogromne, ali na Zapadu bezvrijedne, honorare u rubljima, kupovati nakit i dragulje prije povratka u zemlju. O optužbama za druge grijehe Tito nije govorio.

Priča o prstenu ima još slojeva, od kojih je jedan razgrnuo Đilas. Prsten je bio tu, ako zatreba, za nevolju. Zlato se uvijek lako unovči, rekao je autoru ove knjige jedan član njegove obitelji. Tito će u životu svako malo bježati od nekoga, i do kraja rata neće imati stalne adrese (u zagrebačku kuću koju je kupio s Hertom nije se uselio zbog rata). Kao ilegalac nije mogao imati stan, kuću, auto.

Ostaviti novac na štednju? On nije smio imati štednje. On je kupio prsten, amajliju.

Raširena je priča prema kojoj je u prstenu, ispod opala (dragulja koji mijenja boju!) čuvao otrov kako bi se ubio umjesto da padne u ruke neprijatelja, no čini se da je riječ o legendi koju je sam širio.