'Svijet će plakati. Vidim mrtva tijela posvuda, ljudi se guše...'

Dobri ljudi će preživjeti, a oni zli, oni će sigurno propasti. Mnogi ljudi će umrijeti. A onda, uslijedit će idila i zavladat će besmrtnost.

Baba Vanga, razgovor s Anatolijem Lubčenkom 1994. godine

Rekla je i ostvarilo se: Kursk je postao vodeni grob

Baba Vanga je 1980-ih godina, kad je pred vratima SSSR-a bila perestrojka, izrekla nešto što čak i njezini najveći analitičari nisu shvaćali. 

Vidim – rekla je tada već cijenjena proročica – Kursk koji tone, mrtva trupla posvuda, ljude koji se guše... Te u istom, zastrašujućem tonu nastavila:

– Potkraj stoljeća, u kolovozu 1999. ili 2000., Kursk će prekriti voda i cijeli svijet će plakati nad njim – zaključila je.

RUSKA RANA Agonija ispod mora: Preživjeli eksploziju, ali pomoć nije stigla

Godine 1999. ovo proročanstvo je emitirano i na nacionalnoj televiziji u emisiji posvećenoj bugarskog vidovnjakinji.

– Ruski grad s imenom Kursk, objašnjavali su svi – kao i obično shvaćajući Vangine rečenice doslovno – nalazi se daleko od mora i svake veće vode, rijeke ili jezera, koja bi ga mogla poplaviti pa čak i kad bi se znatno podigla razina zbog otapanja leda ili snijega – secirali su pažljivo stručnjaci Vangino katastrofično proročanstvo. 

Vodile su se rasprave na svakom koraku. O njoj su pričala i gospoda i radnici. 

– To nema veze sa zdravim razumom, nije moguće, to su obična naklapanja – komentirali su mnogi.

– Ali to je Vanga! Ona ne govori besmislice, nikada – odgovarali su njezini vjerni obožavatelji.

U brodogradilištu Severnodvinsk 12 godina nakon izrečenog proročanstva (1992. godine), kad se Rusija konačno izdigla iz apokaliptične gospodarske situacije i sukoba, počinje izgradnja 155 metara duge, s trupom od čelika, najveće borbene podmornice ikada napravljene na svijetu.

FELJTON: TAJNE BABE VANGE Sledila krv u žilama: 'Poplava koja stiže donosi rijeku leševa'

Imala je pogon od dva nuklearna reaktora, pod vodom je neprimjetno mogla ostati rekordno vrijeme... Građena je tako da može izdržati izravan pogodak torpeda.

Isplovila je prvi put u kolovozu 2000. godine.

Megazdanje čija je izgradnja stajala milijardu dolara, a koje je sve ostavljalo bez daha, nazvali su – KURSK.

Dva dana nakon isplovljavanja podmornica je ušla u određenu zonu patroliranja da bi sudjelovala u vježbi flote u Barentsovu moru. 
Ruska krstarica pod imenom Petar Veliki, koja je preuzela ulogu američkog nosača aviona, nalazila se udaljena 50-ak milja od Kurska. Plan izvođenja vježbi predviđao je da će se napad na brod odigrati između 11.30 i 18.00 sati. U tom razdoblju Kursk nije trebao izlaziti iz zone koju su mu unaprijed odredili. Napad na površinski brod nije trebao započeti prije nego što taj brod dođe u označenu zonu.

– Molim dopuštenje za punjenje i lansiranje torpeda – rekao je kapetan Kurska kontaktirajući operativni centar.

– Imate ga – odgovorili su mu.

Podmornica Kursk u tom trenu usporava, odredili su da dubina ronjenja bude na 60 stopa, piše u pokušaju uvijek aktualne ponovne rekonstrukcije tragičnog događaja na internetskim forumima i blogovima. 

Na ovoj poziciji Kursk izbacuje periskop, diže antene za radiouređaje i sustav globalnog pozicioniranja. U 10.58 Petar Veliki, koji je preko radioveze čuo zahtjev podmornice za upotrebu torpeda, oglašava borbenu uzbunu. Po običaju, u vodama u kojima se izvodi vježba, prisutna je i druga strana koju predstavljaju dvije američke podmornice, USS Memphis i USS Toledo i jedna britanska, HMS Splendid, koje su u misiji izvidnice nad aktivnostima Rusa. Kursk se sada nalazi na dubini od 90 stopa, a s Petra Velikog počinje lansiranje serije od tri protupodmorničke rakete. U isto vrijeme oglašava se signal upozorenja na Kursku. Začula se eksplozija, a potom još jedna.

FELJTON: TAJNE BABE VANGE Čuvao tajnu 17 godina: Ovo što ću ti reći nitko ne smije znati...

Prema općeprihvaćenoj teoriji, vodikov peroksid procurio je u prednju sobu podmornice s torpedima, što je dovelo do eksplozije jedne bojeve glave torpeda, koja je, pak, izazvala eksploziju većeg broja bojevih glava dvije minute kasnije. Druga eksplozija imala je snagu eksplozije oko šest tona TNT-a i bila je dovoljno velika da bude registrirana na seizmografima diljem sjeverne Europe. Podmornica je potonula dublje od stotinu metara.

Prema drugim teorijama, raketa s krstarice prouzročila je golemu rupu u podmornici veličine oko tri metra. Norveška seizmološka stanica očitala je potres jakosti 3,5 Richtera. Iako nitko sa sigurnošću ne može reći što se događalo u sljedećim minutama, pretpostavlja se da je kapetan podmornice pokušavao poslati signal za pomoć na površinu.

Plutača, koja u ovakvim situacijama služi kao veza između podmornice i jedinica na površini, ostala je na podmornici.

Uslijedili su dani pakla. Reaktori su se brzo pogasili, a i pomoćna rasvjeta uskoro je prestala s radom, ostavljajući preživjele u potpunoj tami dok se temperatura naglo spuštala, a voda prodirala na sve strane. Nepoznato je koliko su članovi posade uspjeli preživjeti u podmornici. O tome se vode vječne rasprave.

– Mračno je za pisanje, ali ipak pokušavam. Čini se da više nemamo šanse, tek možda deset ili dvadeset posto. Nadajmo se da će netko ovo pročitati. Riječ je o spisku ljudi iz podmornice. Pozdrav svima, ne treba očajavati. Kolesnikov – stajalo je u potresnoj poruci koju je napisao kapetan podmornice Dimitri Kolesnikov.

U početku nijedan brod iz sastava flote nije izvijestio o eksploziji. Smatrali su da je do nje došlo zbog lansiranih protupodmorničkih raketa. Tek uvečer su primijetili da s Kurska ne stižu poruke ni izvještaji. S kopna su pokušavali stupiti u vezu s podmornicom. Nisu uspjeli ni nakon bezbrojnih pokušaja. Spasioci tada kreću u akciju.

U pomoć su pozvali spasilačke timove iz Velike Britanije i Norveške.

U nedjelju, 20. kolovoza, iskusni britanski ronioci dolaze do kobnog devetog odsjeka. Mogli su samo utvrditi da je poplavljen.

Preživjelih nije bilo. Tako je ugašena i posljednja nada o čudesno preživjelim mornarima.

Riječi Babe Vange poput prijetećih tamnih oblaka nadvile su se nad glave svih Rusa. 

– Vidjela je tijela 118 mornara, vidjela je tragediju. Prije nevjerojatnih dvadeset godina! – shvatili su, ali prekasno.

Odmah po potonuću podmornice krenule su mnoge teorije i glasine, uključujući i optužbe Rusije da su američke i britanska podmornica, koje su se nalazile u toj zoni, pregazile Kursk. Tako je čečenska nezavisna novinska agencija Kavkaz Centar izvijestila da je eksplozija nastala jer se među članove posade infiltrirao bombaš samoubojica. Neki su priklonjeni teoriji kojom se tvrdi da je podmornica naletjela na minu zaostalu iz doba Drugog svjetskog rata.

Francuski redatelj Jean-Michel Carré u svom dokumentarnom filmu tvrdi da je Kursk potonuo u sudaru s američkom podmornicom.
Testiranje torpeda nadgledano je od dvije američke podmornice, USS Memphisa i USS Toleda. Postoji još jedna je teorija, da se u jednom trenutku USS Memphis i Kursk sudaraju, a USS Toledo torpedira Kursk kako bi ga spriječio da uništi USS Memphis. Prema daljnjim tvrdnjama, američki torpedo pogodio je torpedo unutar Kurska, koji je potom izazvao eksploziju ostalih torpeda unutar odsjeka.

U filmu se dalje navodi da je ruski predsjednik Vladimir Putin namjerno prešutio istinu i ostavio posadu da umre u podmornici, odugovlačeći zvanje stranih kompanija koje bi mogle spasiti ljude, a sve zbog održavanja dobrih odnosa s Amerikom.

Ostaci podmornice Kursk izrezani su i uništeni, a u službenim izvještajima kao uzrok potonuća navedena je eksplozija do koje je došlo zbog pokvarenog torpeda koji je tehničarima pao s dizalice dok su podmornicu pripremali u luci u kojoj je bila usidrena prije nego što je upućena na vojne vježbe.

Neki su ovaj događaj nazvali prvom laži Vladimira Putina – koju nitko i nikad više nije mogao opovrgnuti. Tragedija je obilježila početak njegove vladavine. Mrtva usta ne govore – a jedino mornari i tada već preminula proročica mogli su otkriti cjelovitu istinu o Kursku.

Neka bude Vladimir

Vladimir Putin?

Nema tko drugi. Vanga ga je još 1979. uzdigla na tron.

 – Sve se topi, poput leda, ali samo jedno ostaje netaknuto – slava Vladimira, slava Rusije – rekla je tada, a onda opijena mirisom uspjeha uzviknula: Rusija će ponovo postati imperij!

– Nema te sile koja bi mogla slomiti Rusiju. Rusija će se razvijati, rasti i cvjetati. Nitko, ali zaista nitko, ne može zaustaviti tu veliku zemlju – kazala je Vanga. 

Mnogi prognostičari rečeno i napisano o Rusiji kao o zemlji koja ima posebnu misiju u duhovnoj obnovi svih naroda često citiraju. Prema Vanginim predviđanjima, Rusija će doseći impozantan status duhovne vodilje oko 2040. Pozivaju se na ta predviđanja.

FELJTON: TAJNE BABE VANGE Najcrnje proročanstvo: 'Volim jedino njega, a izgubit ću ga...'

Ne treba ni podsjećati da je Vanga to izrekla u vrijeme SSSR-a, kada je riječ Rusija rijetko tko izgovarao.

Vodi li je u tom smjeru Putin?

Možda o njegovoj slavi i karizmi – a koju je Vanga tako detaljno nagovijestila – najbolje govori razgovor s novinarom njemačkog magazina Stern, a o njegovu karakteru mnoge knjige koje su ga pokušale ‘’razotkriti’’.

– Naš bivši kancelar Gerhard Schröder vjeruje da ste vi istinski demokrat – izjavio je novinar Sterna. 

Putin odgovara: To je istina, ali ima nešto zaista žalosno s tim u vezi. Ja sam danas jedini pravi demokrat na svijetu. Pogledajte Guantanamo, pogledajte batinanje demonstranata po zapadnoj Europi pa će vam biti jasno o čemu govorim – kazao je, a potom, bez imalo ustručavanja – neki bi rekli pomalo bahato – zaključio:

''Otkako je Gandhi umro, čovjek više nema s kim pošteno popričati...''

On je karizmatičan, leden, pametan, opasan, nepredvidljiv. Putin utjelovljuje sve ono što je jedna od najznačajnijih osoba britanske i svjetske povijesti, Winston Churchill, mislila o zemlji ikone i sjekire: Rusija je zagonetka, prožeta duhom misterije, obavijena velom tajne.

Putin je oduvijek na glasu kao pomalo samozatajan, čovjek koji nije sposoban za izdaju. On tako ne može dati otkaz lošim suradnicima, jer je preosjećajan. Taj posao ostavlja drugima. Brižan je i topao otac. Odmalena je volio samo poštenje, kao i njegov djed – jedini poštenjak u okrugu, kako kaže službena hagiografija. No taj i takav Vladimir Rusiju je ipak pred našim očima digao iz mulja onako kako je njegov davni prethodnik Petrograd digao iz močvare.

Rusija je ponovo postala država prvog reda, možda čak i velesila. Jačanje države usporedo s rastom cijena nafte i plina, poništenje velikog dijela oligarhijskih otimačina i nacionalizacija tajkunskih stečevina, stvaranje golemih deviznih rezervi, neviđeno rezanje vanjskog duga Rusije, smanjenje ovisnosti o inozemstvu, impresivni su. Rusija danas praktički nema vanjskog duga, odnosno on je zanemariv i ne poznaje dominaciju stranih banaka. Tu je i prodaja oružja: godišnji profit od sedam milijardi dolara Rusiju prikazuje kao prvog izvoznika oružja na planetu! Sve to čini zemlju ponovno jakom, a to je muzika koju ruske uši vole slušati. Zato ovaj vođa uživa neviđenu podršku nacije. Uz taj uspon idu, dakako, i proverbijalne primjedbe. Klasične su manjak smisla za demokraciju i višak mrtvih glava – naročito među novinarima. Pa onda, višak plutonija u hrani, to je dosta maštovito čak i za ruske službe. Zapad osuđuje i nemilosrdan rat u Čečeniji, obračune s teroristima bez obzira na cijenu, potiskivanje opozicije, snažnu kontrolu medija.... 
Vladimir Putin na moderan je način okorjeli stvaratelj kulta – kult njegove ličnosti u Rusiji sustavno se njeguje posvuda, od Kremlja, preko ruskih medija do zadnjeg okruga u koji predsjednik često putuje mlaznim vojnim avionom kojim sam pilotira. I to je jačanje kulta, mit o bivšem špijunu, heroju, nositelju crnog pojasa u džudu, borcu koji, kako je sam rekao, ima samo jednu manu: ne osjeća strah.

ČOVJEK ZA SVE Sva Putinova lica: Od lovca i pilota do 'nobelovca' i bajkera

Predbacuje mu se i političko manipuliranje cijenom energenata. No Putin zna s energentima, i s njima radi isto što i sve druge države: trguje, i na tome trgovanju gradi političku snagu Rusije. Tko ne bi!? Štoviše, katkada je u tome i plemenitiji od suparnika. Rusija je godinama davala plin bivšim republikama SSSR-a po mnogo nižim cijenama od tržišnih. One su ga, potom, prodavale po tržišnim cijenama i primicale se Zapadu. Kada je Putin rekao da je dosta, zavapile su: To je politička ucjena!

Knjiga njemačkog novinara s prebivalištem u Rusiji, šefa Fokusova dopisništva Borisa Reitschustera, pokušava dati odgovor na pitanje tko je, doista, Vladimir Putin. Tko je čovjek koji je uspio nemoguće: s početnim šarmom osušenog morskog psa, uz vješto raspolaganje resursima, od kompromitirajućih materijala tajnih službi do energenata, i znalačko poigravanje imidžem, postati državnik svjetskog formata?!

Što na to kaže Baba Vanga?

''On sve miče sa svog puta i ne samo da će se sačuvati, već će postati gospodar svijeta.''

Putin je, kažu karakterolozi, čovjek lojalan do kraja. Reitschuster, nadalje, u nizu kojim prikazuje događaje ključne za Putinov uspon detaljno izlaže sve kontroverzije: od obračuna s teroristima i Čečenima (ruske službe sumnjiči, ali ne rezolutno, za aranžiranje tih sukoba) do izbornih i političkih manipulacija. Reitschuster na primjeru podmornice Kursk, velikog iskušenja s početaka Putinove vladavine, pokazuje kako je Putin ipak manje odlučan od masovne predodžbe koja o njemu vlada te kako je, po svemu sudeći, i znatno osjećajniji od svoje javne slike. Putin je, čini se, senzibilan prije nego tvrdokoran, čovjek koji oklijeva prije nego rezolutan i brz donositelj odluka, sklon nagodbama prije nego beskompromisan borac. Nakon tragedije nuklearne podmornice Kursk, danima nije izlazio u javnost. Nije to bio čovjek koji presijeca kaos nožem...

Reitschuster isto tako prikazuje beznačajnu, ali simpatično znakovitu epizodu u kojoj Putin upravlja simulatorom letenja, ali donosi pogrešnu odluku (avion pada) iz koje ga spašava asistent. Ta je priča bila zabranjena za rusku javnost. Nakon tragedija mornara podmornice Kursk, koja do danas nije razjašnjena, Putinove oči suze, ali ni to nije slika za masovnu uporabu. Predsjednikovi image-makeri na njegovo su lice navukli željeznu masku koju on rado nosi. To ima smisla: Rusi u svakoj ženi traže tajnu, a u svakom muškarcu političara, kaže sociolog Leonid Sjedov.

U krugu poznanika Putin nosi nadimak Nijemac – zbog radnih navika i životnog stila. Putin je precizni metodičar, radoholik, antialkoholičar...

Putinov učitelj džuda, sporta čija je popularnost nakon njegova izbora u Rusiji narasla za pedeset posto, odbija bilo kakvu mogućnost da je mladi Putin bio rođeni lider, Volođa poput Lenjina, kako ga slikaju službene biografije. Ali Putina se ipak uporno slika kao rođenog vođu, premda je mnoštvo dokaza da je bivši obavještajac, zapravo, topao, možda nesiguran pa čak i pomalo sramežljiv čovjek.

A iz početne izjave o demokraciji vidljivo je da je Vladimir Putin čovjek koji u ključnim trenucima karijere zna upotrijebiti govor običnog čovjeka, razumljiv svačijem uhu, ali zna i prostačiti kad najavljuje obračun s teroristima. I psovka zna biti muzika za uši njegovih glasača, ako je upotrijebljena u pravo vrijeme. Ovaj odgovor daje čovjek superiorne inteligencije: iz njega nije nedvosmisleno jasno je li riječ o ledenoj ironiji nadmoćnog despota, o ciničnoj dosjetki tradicionalnog realpolitičara ili o ozbiljnoj zamisli jednog Rusa kako bi trebala izgledati demokracija. Najvjerojatnije je da je riječ o duhovitoj dosjetki čovjeka koji vjeruje da takvo nešto kao što je stvarna demokracija ne postoji ni ovdje ni ondje.

Kako god bilo – on je, čini se, pravi ruski car jer do te veličine ga nerijetko uzdižu unatoč svim manama. Njegova veličina zapisana je davno prije, još za vrijeme SSSR-a – u riječima slijepe starice. Ona je sudbinu ruskih vladara posebno gledala – u fotelji prvog predsjednika Rusije vidjela je Borisa Jeljcina, ali i njegov zdravstveni krah – probleme sa srcem. Baba Vanga naslutila je i raspad SSSR-a.

SSSR će se raspasti

Mihael Gorbačov odmalena je obilježen. On na glavi ima znak – mrlju koju je teško ne uočiti. Isto tako obilježen je i u Vanginim proročanstvima – kao čovjek koji će slomiti SSSR.

Godine 1979. Sovjetski Savez otpočeo je vojnu intervenciju u Afganistanu. Činilo se da će to biti uobičajena vojna intervencija kakve je Moskva poduzimala svako malo, da bi sačuvala svoju vlast. Rusi su to zvali ''bratska pomoć''. Pomagali su Mađarima, Česima, Poljacima. Josip Broz Tito je 1948. odbio tu pomoć, pa je danima strepio od napada Rusa iz Mađarske, Rumunjske i Bugarske.

Sovjetski je savez bio atomska velesila, zemlja s najjačom kopnenom vojskom na svijetu, a Afganistanom su vladali komunisti zaljubljeni u Rusiju. Jedna frakcija pozvala je Sovjete u pomoć kako bi intervenirali u njihovim domaćim stvarima. Trebala je to, dakle, biti rutinska intervencija. Nitko nije ni slutio da će to biti početak kraja Sovjetskog Saveza i početak kraja svjetskog komunizma. A posebno nitko nije mogao predvidjeti pojavu Gorbačova jer je Rusijom vladao veliki, moćni Leonid Brežnjev. Doduše, samo su upućeni iz partijskog vrha znali da on ima koncentracije samo za 15 minuta i da nakon tog vremena, s kim god razgovarao, odluta…
Nitko, osim čudesne Vangelije.

U toj godini upravo Vangelia je prorekla pojavu novih ruskih političkih lidera koji će mijenjati budućnost: 

''Nakon šest godina svijet će se promijeniti. Stari lideri će napustiti političku arenu. Novi čovjek pojavit će se u Rusiji.''

Bio je to čudan svat. 

– Zamisli, ja sam bio prvi stanovnik Privoljnoja (današnja Ukrajina) koji je otišao studirati u Moskvu. Sjećam se da me ispratilo čitavo selo, a knjižnica u koju sam odlazio čitati uvijek istu knjigu – Bjelinskoga, tog mi je dana i darovala tu knjigu – prisjetio se Gorbačov u ne tako davnom u intervjuu novinarki talijanske La Repubblice. Iz studentskih dana ne sjećaju ga se kao nekoga koga su krasile odlike vođe ili samopouzdanje koje bi se pripisivalo ljudima na čelnim pozicijama.

– Mnogo je radio, znao je slušati, bio je tolerantan, pristojan, ali je umnogome bio poput drugih. Ni u čemu nije bio najbolji učenik. I vjerovao je u ono što su nas učili o Staljinu. Nije se doimao kao neki veliki reformator i svjetski vođa koji samo čeka da stupi na pozornicu – prepričao je, prenosi Wikipedija, Rudolf Kolčanov koji je s njim dijelio sobu uz još petero studenata u pretrpanom domu.

Zapanjujuće je da je Vangelia rekla da će ''stari lideri napustiti političku arenu“.

Jer, nakon Brežnjevljeve smrti, zemlju je preuzeo Jurij Andropov, koji je ubrzo umro. 

Njega je naslijedio Konstantin Černjenko – koji je također uskoro umro.

Oni su bili stara garda, razlučuju Vangelijine riječi eksperti.

Godine 1985. Mihail Gorbačov preuzet će Komunističku partiju SSSR-a, koja drži svu vlast u zemlji. Izbor nije bilo jednostavan.

Politbiro od 15 članova bio je žestoko podijeljen između sedam članova koji podržavaju Gorbačova i osam članova koji podržavaju njegova protivnika. Iznenadna smrt Černjenka, 10. ožujka 1985., kada se tri člana politbiroa koji se protive Gorbačovu ne nalaze u Moskvi, pokazala se sjajna za Gorbačova. Koristeći se takvim razvojem događaja, on protivno zakonu uspijeva nametnuti istoga dana glasovanje politbiroa prije nego što se vrate njegovi protivnici. Trebalo im je barem 24 sata. Glasovanje je prošlo po očekivanju i odmah je izabran. To glasovanje također je uz pomoć manipulacija potvrđeno sutradan kada je samo s jednim glasom više izabran za generalnog sekretara CK KPSS-a na izvanrednoj sjednici Centralnog komiteta Komunističke partije SSSR-a.

On je bio – novi čovjek, novi tip partijskog aktivista, novi profil političara.

No, to nije bio kraj Vanginih proročanstava u vezi s Gorbačovom.

Godine 1988. Vanga mu je prorekla da će ''uskoro biti uzvišen''. Doista, treći izvanredni kongres narodnih poslanika (15. ožujka 1990.) izabrao je Gorbačova za predsjednika SSSR-a…

Ako govorimo o stajalištu Vange o političkim liderima SSSR-a i Rusije, s velikim simpatijama i poštovanjem govorila je o Mihailu Gorbačovu, uz Borisa Jeljcina. Iako ni Gorbačov ni Jeljcin nisu susreli proročicu, ona je lako, kao knjigu, čitala njihovu budućnost, i prije svega budućnost zemlje koju su vodili – a koja je na svjetskoj pozornici bila i, sudeći prema Vangeliji, bit će – jedan od glavnih aktera.

– Raspad Saveza, teškoće i lišavanja koje su mnogi preživjeli, posebno u '90-ima, rezultat su nezavršenosti procesa perestrojke. Ali to ne negira ono glavno: perestrojka je donijela u naš život takve duboke promjene, iz kojih se više nije mogla vratiti. Prije svega, radi se o političkoj slobodi, ljudskim pravima. Onim pravima i slobodama, koje se danas percipiraju kao nešto što je samo po sebi razumljivo – mogućnost glasanja na izborima, biranje svojih lidera. Mogućnost otvorenog iskazivanja svojeg mišljenja, očitovanja svoje vjere, putovanja u inozemstvo i otvaranja svojeg biznisa... Završena je utrka u naoružanju. Započeo je proces smanjenja nuklearnog oružja. Normalizirali smo odnose sa Zapadom, Kinom. Povukli vojsku iz Afganistana. Regulirali mnoge regionalne sukobe. Započeo je proces integracije države u svjetsku ekonomiju – uvjeren je Gorbačov.

Raspad Saveza, koji je bio izazvan unutarnjim razlozima, mnogi su na Zapadu dočekali s likovanjem. Završetak ''hladnog rata'', koji je odgovarao i jednoj i drugoj strani te čitavom svijetu, objavljen je kao pobjeda Zapada i SAD-a.

– Ja mislim ovako: U Sovjetskom Savezu postojao je jedan totalitarni režim težak i žestok. Istina, ta se žestina nakon Staljinove smrti nešto ublažila, no sama supstancija ostala je ista. Nitko ne može negirati, objašnjava mi Gorbačov, da su milijuni ljudi, većina sovjetskih građana, iskreno vjerovali da žive u socijalizmu. Zbog tisuću razloga, ne samo zbog straha da sumnjaju ili samo zbog siline propagande, vjerovali su da je taj sistem "pravedniji i bolji" od onog buržujskog "i dugo su zadržali tu vjeru i nadu kako će stvari biti bolje i kako će se potpuno realizirati socijalistički ideal“ što je, uvjeren je Gorbačov "uistinu plemenito" – dio je članka novinarke La Repubblice.

– Samo to dalo nam je snagu da radimo to što smo radili, da postanemo velika snaga i pobijedimo u ratu koji se činio izgubljenim, da ostavimo zaprepaštenim kako Hitlera tako i zapadne demokracije – kazao je Gorbačov koji je ipak priznao da je osjećao nepravdu zbog onog što se događalo u SSSR-u, i to od mladosti.

‘’Bit će, valjda, da je to zato što sam rođen poput Isusa Krista između štednjaka i štale mojih bake i djeda."

Početkom 1988. godine Vanga je još poručila:

– Svjedoci smo sudbonosnih događaja. Dvojica najvećih vladara svijeta rukovat će se! 

Može se zaključiti da je mislila na tadašnjeg američkog predsjednika Ronalda Regana i Gorbačova, a to se te godine i dogodilo u New Yorku i to nekoliko dana nakon što je Reagan objavio da je hladni rat završen.

Nekoliko godina nakon toga, pod Borisom Jeljcinom Rusija je bankrotirala. Činilo se da se carstvo zauvijek i neupitno raspada.
Vanga nije vidjela takvu budućnost.

– Dolazi neočekivana osoba! – nagovijestila je samouvjereno. 

Ta neočekivana osoba, kažu oni koji pokušavaju Vangu čitati kao Vanga živote svih ostalih, bio je Vladimir Putin.

Špijunka

‘’Oko velikih ličnosti uvijek se isprepliću istina i glasine. I možda ih upravo to čini mitskim likovima, legendama. Ali ja mislim da je svatko onaj koji je stao pred Vangu, a ona mu je ‘posegnula’ u dušu vadeći iz nje duboko skrivene tajne ili činjenice, nju priznavao.''
Sažela je tako Ženi Kostadinova, autorica knjige Vangina proročanstva, bit svih rasprava oko fenomena Babe Vange.

Koliko god je imala vjernih sljedbenika, uvijek su s njima dolazili i isto toliko vjerni skeptici. 

– Kako vidi? Pa Vanga ima snalažljive špijune koji istražuju i prate njezine pacijente. Prije seanse daju joj natuknice, a onda svi skupa trpaju novac u džepove – šuškali su zlokobno.

Saznavši za njezine iznimne sposobnosti, za Vangin rad zainteresirale su se bugarske tajne službe. S obzirom na to da je bila u dobrim odnosima s vrhuškom bugarske komunističke partije te su je često viđali u društvu predsjednika Todora Živkova, skeptici smatraju da je svoju popularnost barem djelomično mogla zahvaliti i informacijama koje je dobivala od bugarske tajne službe. 

S druge strane, ruski istraživači paranormalnog zanimali su se za Babu Vangu, no njihovi su zaključci i danas ostali strogo čuvana tajna, jedino se zna da je opći dojam koji je ostavila na Ruse prilično uvjerljiv.

Za Vangine vizije 60-ih godina počeli su se pojačano zanimati stručnjaci iz cijele Bugarske i šire. Vlasti su bile zainteresirane za vidovnjakinju jer su u tome vidjele i svoj interes. Kontakti vidovnjaka s policijom i obavještajnim službama nisu bili ništa neobično u povijesti. Ali s Vangom je sve otišlo i korak dalje.

Direktora Državnog instituta za psihologiju Georgija Lozanova vlast je angažirala da brine o Vangi, da je promatra, istražuje, tako da je ona postala neka vrsta državnog činovnika i primala čak i penziju od države. Dobila je posao na Institutu za sugestologiju na Bugarskoj akademiji znanosti. Otvoren je poseban ured u kojem je primala klijente, a njezina predviđanja bilježili su znanstvenici.

Dnevno je primala stotinjak klijenata, a zarada od svakog susreta slijevala se u državnu blagajnu. Lista čekanja bila je sve duža pa se u javnosti proširila priča kako za susret s Vangom treba "dobra veza". Neograničen pristup imali su politički dužnosnici, a pokazivanje u javnosti s Babom Vangom smatralo se pravom privilegijom. Postoje svjedočenja kako su njezini posjetitelji dobivali i priznanicu, svojevrsni račun. Vangu, navodno, nisi mogao ni vidjeti dok ne platiš proročanstvo gradskom uredu. Cijene za sve nisu bile iste.

Nekad bi se, unatoč plaćanju, dogodilo da ona odbije primiti nekoga zbog njegovog karaktera, osobina ili zbog onoga što je vidjela – da posjetitelja čeka velika nevolja – prepričala je jedna poznata Bugarka medijima.

Bugari bi platili 10 bugarskih leva, građani socijalističkih zemalja 20 leva, a zapadnjaci čak 60 leva. Novac je dolazio tolikom brzinom kao da pada s neba. Ekonomisti su izračunali da je bugarskom budžetu priskrbila najmanje devet milijuna leva. 

Prije nekoliko desetljeća u časopisu "Svjetla Bugarske" u svakom su broju tiskana politička predviđanja slijepe proročice. Koliko je od svega točno, nikad nećemo saznati. Vanga je govorila u vrlo izraženom dijalektu i bila polupismena tako da su njezine riječi tumačili i zapisivali njezini suradnici.

Čak se pretpostavlja da su je bugarske tajne službe (poslije Drugog svjetskog rata Bugarska je imala jednu od najrazgranatijih špijunskih mreža po Europi) angažirale za svoje potrebe jer je često bila odsutna iz javnosti, a nitko od obitelji nije znao gdje se ona nalazi.

Neki su pak potpuno odbacivali njezine moći pa bez ustručavanja tvrde da se Vanga nikad nije susrela sa svom silom svjetskih vođa nego da je to bio obični marketinški trik. Jer imali su itekako dobar recept za prodaju. 

– Kako bi slijepa, nepismena žena iz provincijskog gradića, na granici bugarskih, makedonskih i grčkih zemalja, mogla predvidjeti događaje od presudne važnosti za čovječanstvo, vidjeti prošlost i budućnost čovjeka, ma čitavih naroda, razgovarati s duhovima mrtvih i putovati u prošlost? – pitali su se. 

Treći pak, kažu kako je Vanga samo bila sklop zdravog razuma koji je imao neke – više ili manje točne – pretpostavke o budućnosti. Obavještajci su se mogli skrivati iza zavjesa, slušati Vangine posjetitelje među kojima su bili diplomati, ali i novinari te iz toga krojiti razvoj događaja prema vlastitu interesu.

– Čovjek ima pet osjetila. Izgubite li jedno, druga su vam puno jača. Što se više na njih oslanjate, ona se više razvijaju – kažu skeptici. A tek koliko informacija možete saznati oslonite li se samo na ljudski glas – njegov ton i boju – nastavljali bi. Uz to Vanga je, napominju skeptici, imala glavnu kvalitetu koju jedna proročica mora imati. 

– Je li sve u redu? Pomalo, nemojte se bojati – umirivala bi srdačno posjetitelje, poput kakvog duhovnog terapeuta.

Davala im je nadu i hranila ih u najtežim trenucima koje su proživljavali. Placebo-efekt uskoro bi počeo djelovati.

Brusila je svoj talent komuniciranja s ljudima, a zakon brojeva je jasan – morala je kad-tad nešto i pogoditi.

– Na Bliskom istoku napetosti, i dalje rat – nagađala je Vanga, a oni odgovaraju kako je vrlo općenito i predvidljivo i za običnog čovjeka.

Ljudi koji su znali Vangu dugi niz godina, stanovnici Petriča, izjavljivali su nebrojeno puta kako su takve optužbe potpuna laž.

Mnogi znanstvenici iznijeli su nekoliko tvrdnji koje bi uvijek demantirale i najveće teoretičare zavjere: ‘’Neka predviđanja bila su za tek rođenu djecu ili za onu koja još nisu bila rođena. Razgovarala je i vidjela ljude koji su bili mrtvi već 200 godina i koje i najbliža rodbina više ne pamti, znala je koji lijek preporučiti bolesnima i oni bi bili potpuno izliječeni iako im tadašnja medicina nije mogla pomoći.''

Jedan je akademik rekao: "Fenomen Vanga je neosporna činjenica...'' I bivši KGB-ovac Filip Bobkov u jednom intervjuu rekao je da su optužbe na Vangin račun o suradnji s KGB-om apsolutno neutemeljene.  

Obavještajce, naravno, nikakvi dokazi nisu mogli uvjeriti u suprotno. Upadali bi joj u kuću, pretresali stvari tražeći kompromitirajući materijal...

Prema sjećanjima o Vangi njezina rođakinja Stojanova u svojim knjigama zaključuje da je Vanga s vlastima socijalističke Bugarske imala jako težak i naporan odnos. Kao primjer navodi da slijepa Vanga, primjerice, nikad nije smjela putovati.

Navodno je Vanga sanjala kako će posjetiti katedralu Notre Dame, kao i Crveni trg i Kremlj, ali to je "putovanje u inozemstvo", koje joj je bilo strogo zabranjeno. Zbog nekoliko pari očiju viška koje su je kontrolirale, skromne želje nisu joj se ispunile. 

>>> Kraj četvrtog dijela