Susret kao u priči: 'Kako sam u Boliviji pronašao sina svog davno izgubljenog strica...'
Donosimo vam feljton u sedam nastavaka autora Pere Zlatara, legendarnog hrvatskog novinara koji je nedavno preminuo u 86. godini. Sedmi nastavak govori o susretu autora i njegovog nepoznatog rođaka
Prepričat ću vam jedan od svojih najneobičnijih susreta, koji je toliko nevjerojatan, da se učini kao da je prepisan iz neke priče ili sladunjave operete, tako da strepim hoće li me čitatelji okriviti za obmanu ili minhauzensko pretjerivanje. Ali ne mogu odoljeti kušnji, uz zdušno uvjeravanje da ćete mi povjerovati budući da je glavni lik bio svojedobno jedan od najomiljenijih osoba u rodnoj mu Boliviji.
Dakle, godina je 1971. Mjesto događanja Caracas, glavni grad Venecuele odakle sam izvještavao s velikoga međunarodnog festivala zabavne glazbe.
Nakon što sam se po dolasku prijavio u novinarskome uredu i preuzeo ulaznice uz hrpu papira, krenuo sam listati program kako bih upoznao sudionike iz dvadesetak država. Zaustavilo me je ime pjevača koji zastupa Boliviju. Ime: Yerko. Bez prezimena.
'Hm, Yerko, možda je naše gore list'
Yerko. Pa Yerko, vuče na hrvatsku stranu. Je li taj momak, mozgao sam, možda naše gore list? Odlučim stoga da ga upoznam.
I čim sam ga sreo, očas sam se uvjerio da su mi slutnje bile s debelim pokrićem. Yerko, za latino američka poimanja, visoki muškarac, student arheologije, došao je na svijet u gradu Camiriju. U žilama mu, po majci, kola indioska krv, a to prisnažuje njegov orlovski nos kao u Winetua, junaka iz pustolovnih romana njemačkoga pisca Karla Maya. Ali otac mu je, rekne mi potom Yerko, stigao u Južnu Ameriku s europske strane oceana:
«Iz Jugoslavije. Iz Hrvatske.» - Pričem je naglasio da je on najmlađi od petero braće i sestara. Najstariji brat mu studira na Kubi, sestra je operna pjevačica u metropoli, La Pazu, dok su dva brata s roditeljima u Camiriju.
Razgovaramo na španjolskome, ali da me udobrovolji, Yerko, tu i tamo, zausti poneku našu, naučio je od oca, svoga imenjaka («Kako si?», «Dobar dan», «Hvala»). O svome ćaći sinovljevski blagohotno zavrne da je u mladosti bio pustopašan i da se okušao u svemu i svačemu, radio je kao rudar, ribar i pomorac, a u nekome cirkusu u Santiagu, u Čileu, čak se i opasno hrvao s lavom!
Ponudim mu da napišem reportažu o njemu u zagrebačkim novinama:
«Zašto da ne.» - na to će Yerko: - «Štoviše, bilo bi mi jako drago, a napose ocu.» - Da potom skromno procijedi, kako ne pretjeruje kad je spomenuo da je najpopularniji pjevač u Boliviji. I da to zorno dokaže pokaže mi album s preslikama gomile članaka o njemu, a usput je podastro niz svojih ploča, na omotu nekih stajalo je utisnuto da su dosegle zlatne naklade. Yerko pridoda: - «Bolivija je vrlo siromašna i u njoj se ne može valjano zaraditi, pa stoga najčešće pjevam u Argentini, najviše u njezinu najotmjenijem ljetovalištu Mar del Plati.» - kaže uz napomenu kako je čest gost na televiziji. Ne da se razmeće, veli, ali poznat je na cijelome južnoameričkom kontinentu. U Boliviji je idol mladome svijetu, a osobito ga vole djevojke. Novinari ga, zbog nježne baršunaste boje glasa, zovu: Bolivijski Adamo. Podsjetit ću da je dotični francuski pjevač onda slovio za jednoga od najglasovitijih europskih zabavljača.
'Pa i ja se prezivam Zlatar'
Yerko nastavlja o podrijetlu. Nikada nije posjetio očevu rodnu grudu, ali obećaje da će, kadli – tadli, doći, budući da mu na nekome otoku na Jadranskome moru, nedaleko od Splita, živi stric, ćaćin jedini brat, dok su mu u Zagrebu teta, jedna od dvije očeve sestre, i rođaci po stricu:
«Znaš li, Yerko, ime toga otoka?» - pitam ga iznebuha poput isljednika.
«Naravno da ga znam. Brač!» - kao iz puške će on.
«Zgodno, zgodno. I moj otac je s Brača!» - uskliknem na što me Yerko značajno odmjeri i upita:
«A iz kojega bračkog sela ti je otac?»
«Iz Povlja!»
«Pa i moj je iz Povlja!» - zaklopi Yerko.
Na to podignem obrve, predosjetivši vrtoglavi rasplet:
«Je li, Yerko, a kako se ti, zapravo, prezivaš?»
«Zlatar!» - reče Yerko.
«I ja sam Zlatar!« - objavim svečano.
Ubrzo smo spoznali da su nam očevi rođena braća. Moj, Stjepan, kao stariji ostao je kod kuće da skrbi o majci i sestrama, dok je mlađi Jerko, iako maloljetan, s našim djedom Petrom, po kome sam dobio ime, otplovio trbuhom za kruhom na zeleni kontinent, kako zovu Južnu Ameriku. Naselili su se u Antofagasti, na krajnjoj točki Čilea, gdje se djed, koga sam, na žalost, upoznao tek s izblijedjele fotografije, ubrzo pročuo kao proizvođač vrsnih vina.
Dotle mu je živahni sinak Jerko mijenjao gradove i države, i obreo se napokon u Boliviji gdje se oženio s domorotkinjom i postao peterostruki otac. S mjene pa na uštap, stric Jerko Zlatar bi se oglasio jednom u desetak godina zajedničkim pismom majci (mojoj baki Ivanki), bratu (mome ocu Stjepanu) i sestrama (tetama Nini i Stanki), a uvijek bi teškim, neizvježbanim rukopisom počinjao jednakom rečenicom: «Evo da vam, nakon kraćega vremena, napišem par riječi».
Igra sudbine
S upravo otkrivenim bratićem Yerkom dobrano sam zalio naš nenadani luckasti sastanak, uz ponavljanje otrcane uzrečice o tome koliko je svijet mali. Oduševio sam ga prijedlogom kako ću poraditi da ga dovedem na ugledni glazbeni festival u Split.
Ali sudbina se okrutno poigrala s njime. Nedugo nakon što je stekao diplomu arheologa, brat mu Willy poginuo je u zrakoplovnome udesu u unutrašnjosti Bolivije. Yerka su, kako zakon nalaže, pozvali da pred komisijom kao najbliži prepozna Willyjevo tijelo. I jao! Na povratku jedna antička tragedija povukla je sljedeću. Auto kojim su ga vozili u La Paz survao se u duboku provaliju. Yerko je čudom preživio, no cijena njegova spasa bila je surova. Kirurzi su mu odrezali noge iznad koljena tako da je po izlasku iz bolnice završio kao najteži bogalj u kolicima. Naježio sam se kadgod bih zamislio taj užasni prizor.
Zbog uklete nedaće dvojice sinova, najstarijega Willyja i najmlađeg Yerka, u srce duboko ranjeni otac, moj stric, Jerko zasvagda je digao sidro iz Bolivije. Suho su nam javili da se udomio negdje u Argentini, ali nisu znali reći gdje.
Buenos Aires, s proljeća 1978. Zagrebački sportski tjednik «SN revija», nepuna dva mjeseca uoči početka svjetskoga nogometnog prvenstva, poslao me u Argentinu eda bih pripremio seriju članaka o zemlji domaćinu. Osim metropole Buenos Airesa, posjetio sam Mar del Platu i Rosario.
Na raskošnome stadionu slavnoga kluba «River Plate» u Buenos Airesu gledao sam pripremni sraz argentinske izabrane vrste s Mađarskom. U svoju reportersku ložu pozvao me debeljuškasti dobrijan Jose Maria Munoz, argentinska novinarska ikona, slavljena i obožavana blistava zvijezda, koji je za radio Rivadavia prenosio spomenuti dvoboj. Gotovo svaki od 60 000 gledatelja pratio je zbivanja na travnjaku i s tranzistorom prilijepljenim na uho, uživao u bujicama raskošnih prkaza nadahnutoga velemajstora riječi.
Argentina se divila brzometnome govorničkom umijeću veličajnoga Munoza koji me pozvao da mu te tople večeri budem sugovornik eda bih milijunskoj masi njegovih zemljaka tijekom prijenosa pričao o izgledima budućih europskih sudionika na predstojećem Mundialu. Nije naodmet ponoviti kako je tada svoje reprezentativno krštenje doživio golobradi tinejdžer Diego Armando Maradona kome potom neće dugo trebati da se premetne u najboljega svjetskog nogometaša.
Zli udes u zlo doba
Sutradan sam otišao na uročeni razgovor s predsjednikom države, generalom Jorgeom Rafaelom Videlom u palači Rosada. Čim sam pristupio šefu vojne hunte, rekao mi je da me je čuo dok sam jučer razgovarao s Jose Marijom Munozom:
«Zar ste i vi, gospodine predsjedniče, pokraj tolikih poslova, stigli pratiti prijenos?» - iznenadih se.
«Držim kako nije bilo Argentinca koji nije slušao Munoza! Dašto, osim gluhih!» - jednostavno je zaključio Videla.
Jače sam se iznenadio kad su me pozvali da svratim u radio Rivadaviju. Telefonist s centrale pokazao mi je popis od najmanje trideset imena naših iseljenika koji su, nakon što su me slušali s Munozom, ostavili brojeve s molbom da im se javim. Svatko bi me od njih volio vidjeti i počastiti ručkom ili večerom. Rastuženo su primili moj izgovor. Morao sam im se zahvaliti na zemljačkoj ljubeznosti zbog vremenskoga tjesnaca i sutrašnjega puta u Mar del Platu. Napose od svih zatekao me razgovor s Bračaninom Šimunom koji je pitao:
«Što vam je, šjor Pero, Jerko Zlatar iz Povlja?»
«Ako je to starija osoba, potomak vinara Petra koji je umro u Antofagasti, u Čileu, a sin mu je bio poznati bolivijski pjevač Yerko, onda mi je to stric, jedini brat moga pokojnog oca Stjepana.»
«Sve se poklapa štogod ste mi naveli...» - otpovrne Šimun.
«Po tome, šjor Šimune, pretpostavljam da poznajete moga strica. Radoznao sam saznati što je s njime?» - nestrpljivo sam mu uletio u riječ.
«Godinama smo bili udobro. S tugom ću vas izvijestiti da se, otprilike, prije tri mjeseca Jerko Zlatar iz Povlja na Braču, upokojio u La Plati. Ako niste znali, šjor Pero, La Plata je glavni grad naše provincije Buenos Aires...» - uzdahne u slušalicu meni neznani šjor Šimun Bezmalinović iz Selaca na Braču, stričev prijatelj.
Kad mi je supruga Ksenija tri godine potom rodila drugoga sina, po mojoj želji, nadjenuli smo mu ime Jerko. U spomen na pokojnoga strica Jerka, koga nisam upoznao, i njegova sina, pjevača Yerka, koga sam upoznao, ali s kojim mi se nije posrećilo da ga dovedem na Splitski festival i hvalim se sve u šesnaest da mi je on bratić. Zaustavio nas je zli udes u zlo doba.