Što su Jugoslaviji značili Tajvan i Korejski rat ili diplomatski kaos između Kine i SFRJ

Pet je godina bilo potrebno da nakon potpisivanja Povelje Ujedinjenih naroda u lipnju 1945. u San Franciscu, kojemu su, uz predstavnike drugih 48 zemalja, prisustvovali Dong Biwu i Vladimir Dedijer, Kina i UN svoje puške usmjere jedni na druge. Prijelomni trenutak zbio se usvajanjem 84. rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a u srpnju 1950., kojom se UN postavio nasuprot Kini u Korejskom ratu. U tih se pet godina percepcija KPK o UN-u drastično srozala. Iako uvijek oprezna zbog američkog utjecaja na UN, KPK se na početku ovoga razdoblja nadala da će riječi ohrabrenja koje su stizale iz Sovjetskog Saveza i od prvog generalnog tajnika UN-a Trygvea Liea, kojega je KPK već u ožujku 1946. javno označila kao simpatizera KPK i socijalizma općenito, biti dovoljne za skoro okretanje plime u UN-u, kao i u svjetskoj borbi između imperijalizma i socijalizma, u korist potonjeg. Prvi nagovještaj da Lie i komunistički blok možda ipak nisu dovoljni za postizanje premoći nad imperijalizmom u najprestižnijoj svjetskoj međunarodnoj organizaciji uslijedio je svega nekoliko trenutaka nakon trijumfa KPK u Kini. Dana 18. studenoga 1949. Zhou Enlai poslao je svoj prvi telegram UN-u, službeno obavještavajući Liea i predsjednika Opće skupštine Carlosa P. Romula o proglašenju Narodne Republike Kine, zahtijevajući pritom izbacivanje izaslanstva Čang Kai-šekove Republike Kine iz UN-a. Budući da Zhouov zahtjev nije primljen s općim razumijevanjem i prihvaćanjem (čak nije bio uključen u dnevni red IV. Generalne skupštine koja je u to vrijeme zasjedala), 8. siječnja 1950. su Lie i članovi Vijeća sigurnosti dobili novi Zhouov telegram, kojim je Zhou prosvjedovao zbog njihova neuspjeha da “protjeraju nelegitimnog predstavnika kineske reakcionarne guomintaške klike”. U tim trenucima, u kojima se rasprava oko pitanja kineskog predstavništva zahuktavala, na kraju spomenutog petogodišnjeg razdoblja Kina se na međunarodnoj sceni i službeno sastala s Jugoslavijom. Njihov je prvi susret, međutim, bio puno kompliciraniji nego što su to Dong Biwu ili Vladimir Dedijer mogli i zamisliti četiri i pol godine ranije u San Franciscu. Iako su jugoslavenska shvaćanja i očekivanja od UN-a bila slična onima koja je KPK prvotno razvila od 1945. do 1950., ona su se toliko promijenila da bi ih se moglo čak svrstati u opoziciju s kineskima. Za razliku od Kineza koji su nastavili biti dosljedni svom razumijevanju UN-a kao samo još jedne fronte Hladnoga rata u kojoj treba nastupati protiv imperijalizma, do početka Korejskog rata UN je za Jugoslaviju postao poprište međunarodnog dijaloga od neupitne važnosti. U tom dijalogu je početni princip “suprotstavljanja SAD-u” zamijenilo promicanje i provedba globalnog mira. Ovaj poprilično radikalni pomak temelja jugoslavenske vanjske politike, ubrzan posljedicama Rezolucije Informbiroa 1948., zbog koje se Jugoslavija od tog trenutka nadalje počela suočavati s kontinuirano rastućim neprijateljstvom komunističkog bloka, izgledao je suviše nagao da bi se s lakoćom mogao prikriti. Na primjer, u rujnu 1948., tijekom nastupa pred Generalnom skupštinom UN-a, jugoslavenski ministar vanjskih poslova Edvard Kardelj, ne skrivajući nezadovoljstvo zbog utjecaja Zapada na UN, tvrdio je da “(...) temeljna slabost Organizacije leži u pokušajima većinske vodeće skupine država da Organizaciju pretvore u instrument vlastite svrhe (Zapada)”. Godinu dana kasnije, kad je razvidno bilo da posljedice jugoslavensko-sovjetskog spora ozbiljno guše Jugoslaviju, Kardelj se Generalnoj skupštini obratio puno blažim tonom, zaboravivši podijeliti bilo kakve kritike na račun Zapada. Nadalje, u rujnu 1950., tj. nakon što je Jugoslavija započela dijaloge o raznovrsnoj pomoći sa Zapadom, unatoč tome što se u organizacijskoj strukturi i funkcionalnosti UN-a u međuvremenu nije ništa značajno promijenilo, Kardelj je pak tvrdio da “koliko god se osjećali nezadovoljni svojim postignućima, odnosno nedostatkom postignuća u svezi s radom UN-a, ipak svi trebamo uzeti u obzir tešku situaciju u kojoj bi se čovječanstvo našlo da ovakva Organizacija koja bi shvatila svoju važnost za svjetski mir ne postoji”.