Ova nas priča vodi u Bangkok, a napisana je  poslije  boravka u Tajlandu. Buda je njen glavni junak.

S kolegama, poznatim beogradskim televizijskim zabavljačima, Milovanom Ilićem Minimaksom i Minjom Subotom, u zračnoj luci Don Muang u Bangkoku, čekam zrakoplov australskoga prijevoznika Qantasa koji će nas odvesti u Singapur. Mamutski Boeing 747, nalik grbavome klokanu spremnom na skok, kasni zbog snažnih vjetrova, pa u dokolici, u prostranoj čekaonici, ubijamo vrijeme brbljanjem. 

Minja se pohvalio kako je u trgovini umjetninama povoljno kupio pozlaćeni kip Bude, izliven prije više od sto godina, i pokazuje  potvrdu koja jamči da nije krivotvoren, nego pravi, najpraviji. I da nas uvjeri kako je izvanredno tržio, izvuče ga iz ručne torbe. Nakon što smo ga Minimaks i ja ogledali i nadivili mu se, ponosni vlasnik Minja na trenutak odloži kip na betonski pod i položi ga između nogu. 

Pozornik oštro: 'Tko baciti Buda dolje?

U zao čas. Dvojica nosača, koji su lijeno kunjali u blizini, odjednom su se uzbudili i poskočili kao da ih je ugrizla zmija. Izmijenivši niz brzih riječi, dozvali su policijskoga pozornika. 
Očas smo shvatili da je pometnju izazvao Buda. Pozornik, jak kao da je odvaljen od stijene, krvoločno odmjeri našega suputnika, a iz očiju mu sijevaju munje. I pogledi dvojice nosača bili su, najblaže opisano, vrlo neprijateljski. Pozornik. na tarzanskome engleskom, zagrmi:
«Tko baciti Buda dolje, ha?» 
«Ja!» - zbunjeno će Minja: - «Moj je!»
Zgroženi pozornik nježno podigne Budin kip:
«Poći do šef od policija! Smjesta! Razumjeti?» - natucao je.
Mada nismo trebali, Minimaks i ja smo krenuli za Minjom, kao krunski svjedoci.  U jednakoj ulozi zaputili su se i gnjevni nosači koji su pokrenuli lavinu, u čvrstoj nakani da postanu uteg koji će nevjernika strmoglaviti u ponor, iz koga se, tko zna koliko dugo, neće iskobeljati. 

Šef policije bijesno dočeka Minju. Vitlao je rukama i, na neusporedivo boljem engleskom od podčinjenoga mu pozornika, zaurlao kako se Budini kipovi ne smiju iznositi iz Tajlanda, a da prekršitelju prijeti kazna zatvora do dvije godine. Dosolio je, kako će grješni bogohulnik Minja, koji se drznuo da uvredljivo odgurne Budu na pod, gore nadrljati:
«Takvu sramotu - kad ste se, naočigled mnoštva ljudi, drznuli da ritnete Budu pod noge - još nisam doživio!» - zloslutno je prijetio mašući kažiprstom.
Minja, naslutivši nahrupjelu opasnost da će zaglaviti poput ribe u gusto pletenu vršu, problijedi kao pergament. Da potom, nalik semaforu, stane mijenjati boje, plavio je, zelenio i rumenio. Pod kožu mu se upio veliki strah, zacijelo je zamislio sebe kako u zebrasto prugastoj halji stoji ulisičen ispred zahrđalih vrata neke od zloglasnih tajlandskih tamnica, u kojima će mu beskonačno dugo trunuti kosti. 

«Nisam znao da Budu ne smijem držati na podu...» - procijedio je.
«Nepoznavanje zakona vas ne oslobađa krivnje!» - neumoljivo zareže šef policije. 
«Duboko žalim» - lomio se Minja da ne prolije suze: - «i molim vas, gospodine, povjerujte mi, da nisam namjeravao poniziti vaša vjerska osjećanja. Sa svojim prijateljima»: - pričem se pokretom glave pozvao na Minimaksa i mene: - «došao sam u Tajland, između ostaloga i stoga što poštujem Budino učenje.»

'Ne smijete Budu iznositi iz Tajlanda'

Minjina oda Budi nije raskravila tvrdoga policajca. Protiče i drugi sat, a on glasno i opasno razmišlja: hoće li stranca - koji se usudio da neprimjerenom ljagom osramoti božanstvo - uhititi odmah, na licu mjesta, tu u zračnoj luci, ili će ga pak, u pratnji stražara, poslati u Bangkok gdje će mu biti suđeno? Neka se nebo smiluje Minji. A s neba i sva božanstva: kršćanski Isus, islamski Muhamed, židovski Jahve, i osobito Buda, kojega je nesmotreno omalovažio. Mi, Minjini plačidruzi - shvativši da je vrag odnio šalu, i kako ćemo možda nastaviti put bez trećega, a da će on, jadan ne bio, nu kriv ni dužan, čamiti u mračnoj ćeliji – sve upornije spopadamo revnoga čuvara vjerske čistoće: 
«Kupio je Budin kip, i za to ima jamstvo najveće antikvarnice u središtu Bangkoka!» - molećivo ga kumimo u nastojanju da ublaži željezno stajalište. 
Učinilo nam se na časak da se led, korak po korak, lagano topi:
 «Slažem se da je Budin kip gospodinov, kupio ga je i platio, što dokazuje račun. Ali zakon, po članku tom i tom, stavka ta i ta, nedvosmisleno nalaže, da se ma koji kip Bude, ne smije iznositi iz Tajlanda. Loše je po vašega prijatelja što ga je, nenamjerno ili ne, bez imalo poštovanja, položio na pod, a to je neoprostivo!»

S razglasa zacvrkuće ženski glasić, koji poziva putnike Qantasa na letu 643 za Singapur, da pođu put izlaza 23:
«Mi bismo krenuli...» - ustane Minimaks, na što ga šef policije britko presiječe:
«Vas dvojica ste slobodni. No vlasnik kipa će ostati, do daljnjega u Bangkoku!» 
Minimaks i ja, preklinjemo i uvjeravamo šefa policije, da se Minja nehotice ogriješio. Uzaludno. Ne i ne. Minja će prenoćiti u (pretpostavljamo) tijesnome zatvoru u zračnoj luci. Policajac je ostao srca kruta. 

Kip Bude ostao u uredu policije

Ali nakon drugoga poziva, dotle kameni gospodin Vlast, stubokom je odbacio mrku krinku i smilovao se. Na vrtoglavu promjenu raspoloženja, utjecala je zelena novčanica od dvadeset američkih dolara u stisnutoj šaci Minje Subote, koju je pohlepno povukao k sebi i iz nje, brže - bolje, izvukao ono što je očekivao. Mislima mi je protutnjao savjet kralja Filipa Makedonskoga o tome kako valja potkupiti neprijatelja::»Zlatom natovareni magarac preskače i najviše zidove.»: 

«Hajde, pođite i vi!» - napokon dobrohotno zausti dotle nemilosrdni tlačitelj i prisno namigne Minji: - «Sretan vam put!» 
« Vratite mi Budu!» - zavapi nesuđeni vlasnik kipa i domalo tajlandski uznik, u kome se probudila tanahna nada da je pronašao put do policajčeve mekše polovine duše. Ali Minju je oborilo opako ne, veliko kao Veliki zid:
«Kip Bude će ostati u mome uredu. On je, dašto, vaš, gospodine, i vi ćete, kad god budete došli u Bangkok, biti s njime koliko vas je volja. I, svakako, ćete mu se naklonit, kao što mu se klanjamo mi, budisti.» - ponovno se namrgodio gospodin Vlast.
«Kip sam platio!» - Iz srca u junaka, Minja odvažno izvuče posljednju kartu iz rukava. No i ta nije bila dobitna, nego prazna. Lišina, štono vele Dalmatinci:
«Nije naš propust što niste poznavali tajlandske zakone... Uostalom, čemu jadikujete kad je Budin kip vaš. Obećajem vam, da ću ga brižno čuvati!» - utješno nas je otpravio policajac s trećim, i posljednjim, pozivom za ukrcaj.
Nismo se rasplakali od ganuća kad smo se u trku, hrleći k izlazu 23, pogledima oprostili s policajcem.

Do Singapura smo, na visini od desetak tisuća metara, divanili o zaplijenjenome Budi. Putnik iz Zagreba, u liku moje malenkosti, mudro je šutio i prešutio da je i on kupio sličnu umjetninu, ali na tržnici i daleko jeftinije prošao od Minje. I za razliku od njega, nije ga izvlačio iz kovčega. Tako je moj skriveni Buda zaobišao carinike i, mimo zabrane, zasvagda utekao iz tajlandske domovine.

Rijetki su petki kad sretnem Minju. Čim se negdje slučajno sudarimo, ne odolim a da ga ne upitam: je li ikada, nakon onoga, otišao u Bangkok na poklonjenje svome Budi, koji, ako je vjerovati uvjeravanju šefa policije, mirom kako priliči božanstvu, obitava u njegovu uredu. Ukoliko ga je hranila varljiva nada da će ga, kadli .- tadli, podragati. No do časa dok pišem ove retke, susret s Budom postao je i ostao neostvarena želja Minje Subote. S oborena nosa bih mu pročitao kako nije sretan zato što ga podsjećam stresnoga doživljaja u zračnoj luci Don Muang. Propišti kinjeć grabežljiva policajca, uvjeren da je taj lukavi, svim mastima premazani, prikan, brže – bolje, preprodao nekome antikvaru njegov pozlaćeni kip. A ono što Minja skaradno izrekne protiv otmičara – baš i nije uputno objaviti.