Roman o nemoći društva da odradi isljednički posao

Žiri nagrade Fric, predvođen predsjednicom, teatraloginjom Natašom Govedić, a u kojem su još bili molekularna biologinja Dragomira Majhen, povjesničarka umjetnosti Petra Vugrinec, kritičar, antologičar i teoretičar književnosti Tomislav Brlek, teolog Dalibor Milas i povjesničar Hrvoje Klasić, odabrao je šest proznih naslova koji konkuriraju za to prestižno priznanje, nazvano nadimkom Miroslava Krleže. Ovo su djela koja su ušla u uži izbor za nagradu Fric: Magdalena Blažević: Sezona berbe (Fraktura), Miljenko Jergović: Rat (Fraktura), Novak Kristian: Slučaj vlastite pogibelji (OceanMore), Tanja Radović: Oda mladosti (Meandar Media), Marko Tomaš: Knjiga za Maju (VBZ), Ante Tomić: Nada (Hena Com).

Za nagradu su konkurirale knjige fikcijske proze napisane na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom jeziku, ali premijerno objavljene u Hrvatskoj u razdoblju 1.7. 2023.-30.6.2024 godine. Jedan autor/ica osvojit će nagradu koja donosi mobilnu skulpturu i 10 tisuća eura (neto). Do sada su dobitnici nagrade Fric bili, redom: za sezonu 2016/17 Damir Karakaš za roman „Sjećanje šume“, 2017/18 Jurica Pavičić za roman „Crvena voda“, 2018/19 Darko Cvijetić za roman „Schindlerov lift“, 2019/20 Marko Gregur za roman „Vošicki“, 2020/21 Damir Uzunović za roman „Ja sam“, 2021/22 Miljenko Jergović za zbirku priča “Trojica za Kartal“ i Ivana Šojat 2022/23 za roman "Sama". Književnu nagradu Fric utemeljili su 24sata i tjednik Express, a dodijelit će se osmi put pod pokroviteljstvom Barcaffea, 18. prosinca u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.  

Obrazloženje žirija o odluci da knjiga "Slučaj vlastite pogibelji" Kristiana Novaka bude uvrštena među finaliste nagrade Fric:

U tekstu Kristiana Novaka dva brata donose dijametralno suprotne etičke odluke. Jedan od njih je Antigona koja svjesno strada zato što prijavljuje nasilje, dok je drugi brat Ismena koja jednako svjesno bira težak put pomne istrage i empatijskiog rada sa zajednicom umjesto prozivke. Tko je među njima istinski heroj i što u suvremenom romanu i današnjem svijetu znači izdržati herojsku borbenost? Ponukan samoubojstvom stvarnog policajca iz 2013. godine, Novak gradi narativni teren „nemogućih izbora“, u kojem hrvatsko društvo ne zna zaštititi svoje najbolje članove, zviždače koji su politički zalog našeg zajedničkog povjerenja u pravičnost kao vrijednost iznad svih ostalih sivih zona manipulacije informacijama, niti zna raditi s nenasilnim rješavanjem korupcije unutar sustava. Ovdje su pod lupom i policija i školstvo, zajednički nespremni na mogućnost da će netko progovoriti mimo uobičajenih protokola šutnje. Novakova galerija likova dosljedno se bavi prokazivanjem i ljuštenjem moralnih fasada. Učiteljica kojoj je istinski stalo do njezine dramske grupe istovremeno može biti „operirana“ od empatije prema konkrenim učenicima. Šef policije može biti osoba koja u isti mah štiti i najbolje i najgore među svojim zaposlenicima.

Najokrutniji zlostavljač istovremeno je otac djeteta s posebnim potrebama. Najprgaviji učenik pokazuje se kao najpošteniji saveznik nastavnice koja ga smatra pukim provokatorom. Ništa, dakle, nije jednobojno, a kad se uključi toliko često prizivana „transparentnost“, odjednom vidimo koliko se živog i krajnje kompleksnog emocionalnog kaosa – blata – prozire ispod „čistih“ službenih odora. Stilski, pripovjedački, Novak u romanu bira dva modusa povišene fikcionalne vjerodostojnosti: ispovijed učiteljice u prvom licu jednine i scenarij dokumentarnog filma. No ni autobiografska bilješka ni originalno supostavljeni rukopis filmske dokumentarnosti ne mogu povući definitivnu granicu između onoga što je dokazana činjenica i onoga što je umišljaj. Dublja tema romana je nemoć društva da odradi isljednički posao, kao i temeljna etička potreba zajednice za utvrđivanjem odgovornosti. Čitava galerija likova ovog majstorski komponiranog romana samo zbunjeno promatra nepravdu i s njome povezane incidente pobune, ili, da citiram Novaka: „Kor nikada ne nastrada, nastrada samo ona koja se iz njega maknula“. Tekst doista ima dramski potencijal izazivanja i prozivanja društvenog stazisa, istupanja pred cenzore da bi se zahtijevala promjena. Još jednu važnu dimenziju romana čini ljubavno savezništvo dvoje autsajdera, koje možemo opisati i provjerenom latinskom poslovicom: „Ljubav je sama po sebi znanje“. Usuditi se reći istinu tako postaje spona svih silnica Novakova teksta, čak i po cijenu toga da stignemo do znanja s kojim se ne znamo nositi. I u tom slučaju, istinitost i njezina potresna, katarzična lucidnost generiraju temelje društva kojemu se nećemo sramiti pripadati.