Proveo je 6 mjeseci u samici: Bio sam potpuno crn od batina

Javnost ga je upoznala prije pet godina kad je na vukovarski, a potom i zagrebački trg izveo čak 80 tisuća branitelja, ogorčenih i spremnih na sve kako bi zaustavili uvođenje dvojezičnosti u Gradu heroju. Sve do tada bio je tek jedan od onih koji su do posljednjih atoma snage branili okupirani Vukovar, čak i dva dana nakon njegova pada.

Jedan od branitelja koji je u ratu izgubio roditelja, koji se borio rame uz rame s bratom na prvoj liniji prema Borovu i završio devet mjeseci u logoru, a potom iz njega izašao fizički i psihički slomljen te prepušten sam sebi. A onda je, izborom svojih suboraca koji su ga htjeli za svojega “glasnogovornika”, Tomislav Josić postao voditelj Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, neupitne snage, borac s argumentima, “fajter” za prava branitelja i prava grada Vukovara na svim poljima, netko kome nitko ne može ništa, pa ni metak...

Rođen je prije 55 godina u Ilači nedaleko od Vukovara, ali se njegova obitelj ubrzo preselila u Vukovar, u kojemu se njegov otac zaposlio kao trgovac. Tomislav je potom dobio četiri godine mlađeg brata Miroslava i jedan drugome će cijeli život biti potpora.

'S bratom sam imao dogovor da se ne razdvajamo'

Josić je završio srednju medicinsku školu i nije uspio upisati željeni Medicinski fakultet pa se zaposlio u vukovarskoj bolnici na odjelu psihijatrije kao medicinski tehničar. Tad je već bio u prvom braku i dobio prvo dijete. U bolnici je saznao da se u Borovu okupljaju uniformirani bradonje.

NESLOMLJIVI: JEDNOG JOŠ TRAŽI 'Zbog mrtvih sinova ne mogu dopustiti ćirilicu u Vukovaru'

- S obzirom na to da smo živjeli u Novoj Banijskoj ulici, smještenoj u prvom redu do Borova Sela, otac i nas dva brata dogovorili smo se da ćemo nabaviti neko oružje pa smo riješili neke kubure i lovačke puške. Slučaj je htio da je naša kuća postala stožer obrane toga dijela pa su tu stalno bili Blago Zadro, Merčep, dečki koji su odlazili na crte obrane... Srbi su to, naravno, znali pa je naša kuća prva ostala bez krova već u srpnju ili kolovozu - kaže Tomislav, koji je s bratom imao dogovor da se ne razdvajaju. Jer tko će ti bolje čuvati leđa nego brat.

'Iznimno poštujem Srbe koji su s nama stali pred tenkove'

- Neko sam vrijeme uspijevao raditi u bolnici, pa cijelu noć stražariti. Potom sam rekao doktorici Bosanac da ne bih više dolazio na posao i donio sam potvrdu da sam u sastavu ZNG-a. Od lipnja sm prestao dolaziti na posao i odrekao se plaće od 1500 maraka kako bih bio na prvoj liniji - kaže Josić, koji je potom imenovan zapovjednikom voda, a kasnije i zamjenikom zapovjednika satnije, kojom je u konačnici i zapovijedao. S grupom suboraca držao je položaje prema Borovu Selu, na Trpinjskoj cesti, Vinogradsku ulicu, Budžak, Pejton.

- Bilo je stvarno ružnih dana. Nikad neću zaboraviti 14. rujna i napad tenkova na Trpinjskoj. Moj prijatelj Pejo Glavašević bio je u vozilu s još trojicom suboraca i jurio pomoći dečkima na cesti. Izletjeli su na Trpinjsku cestu direktno pred tenk. Pogođeni su projektilom i svi su izgorjeli u vozilu. Ništa mi nije palo tako teško kao trenutak kad sam došao do njih vidjeti je li tko preživio. Miris spaljenog tijela, činjenica da sam morao uzeti nešto u što ću sakupiti njihove ostatke jer nešto moramo pokopati. Taj prizor neću zaboraviti dok sam živ - kaže Josić dodajući kako svih ovih godina iznimno poštuje ljude srpske nacionalnosti koji su uzeli oružje i s njima stali pred tenkove. Jedan od takvih je i Zoran Gruber, Srbin koji je bio u Tigrovima.

- Išao sam s njim čistiti dio kraj Borova Sela. Pogodili su ga iako je imao pancirku. Odveli smo ga u bolnicu, a na kraju je završio na Ovčari - dodaje Josić.

Potpuno crn od batina

Pad Vukovara dočekao je na položaju i ne znajući da je grad pao.

- Smeta mi što svi govore da je Vukovar pao 18. studenog, a nas 500, cijela bojna, ostala je u Borovu naselju i borila se sve do 20. studenog. Nije to bila sporadična pucnjava, nego pravi rat, od kuće do kuće, iz ulice u ulicu. Pa moj otac je poginuo 19. studenog. Odnosno, tad su ga zarobili i odveli te zapravo ne znam kad i gdje su ga ubili. Četnici i vojska ušli su do Commercea i zapalili ga. Tamo je bilo 1500 ljudi, uglavnom ranjenika, civila, staraca, žena i djece. Tko god je pokušao prići da spasi ljude, poginuo je. Postavili su ultimatum da se moramo predati ili će zapaliti i obućaru, a tamo je bilo dodatnih 1500 ljudi. Suborci su se počeli razilaziti, odlaziti po svoje koje su ostavili u obućari. Odlučili smo da se moramo predati radi tih ljudi - kaže Josić, koji je nakon predaje, s bratom, završio u logoru Stajićevo, u kojemu je, u neljudskim uvjetima, na temperaturi -15, na betonu, proveo mjesec dana, izložen stravičnim batinama.

Od tamo su ga prebacili u Mitrovicu, u prostoriju od 70-ak kvadrata u koju je bilo potrpano 120 ljudi. Ležali su na slami. Kad bi se netko pokušao okrenuti na drugu stranu, moralo se okrenuti svih 120 zarobljenika. A onda su Josića strpali u samicu, u kojoj je proveo sljedećih šest mjeseci. Suborci su viđali četnike kako ga, potpuno crnog od batina, nose kroz logor.

'U samici me na životu držao neki inat'

- Logor je nešto najružnije što mi se dogodilo u životu. Toga mi je najteže sjetiti se. Bio si broj, mogao te namlatiti ili ubiti tko god je htio. Život ti nije vrijedio ništa. Bio sam bespomoćan i to mi je bilo najgore. Uz to, bio sam u samici jer nisam mogao držati jezik za zubima. Drugačije je kad uđu u sobu od 100 ljudi, počnu ih tući pa nekoga zakače, a nekoga ne. U samici si im isključivo ti meta. Držao me neki inat. Imao sam sreće i što sam mlad pa sam mogao puno toga podnijeti. Osvjedočio sam se da čovjek može izdržati više nego životinja. Kad sam izašao iz logora, mislio sam da ćemo se svi poraspadati, da su me tamo satrali. Ali, eto, čovjek se s vremenom oporavi, fizički, psihički, kako tko. Moj psihički oporavak uslijedio je nakon odlaska u Njemačku 1993. Tamo sam našao posao i puno mi je pomoglo što nisam imao vremena puno razmišljati o svemu što mi se dogodilo. Radio sam u bolnici s ljudima koji su mi bili spremni pomoći ako zatreba - priča dalje Josić.

NESLOMLJIVI: SUSRET HEROJA Umalo smo se poubijali, a onda me spasio u paklu Vukovara...

Sa svojom ratnom prošlošću i svim demonima ipak se morao suočiti 2009. godine, nakon povratka u Vukovar. Sve što je mislio da je zaboravio vratilo mu se kao bumerang.

'Kako se osjećam kad me na cesti danas zaustavi isti onaj policajac kojemu sam predao oružje 1991.?'

- Hodaš ulicama grada, odeš na groblje, vraćaju ti se filmovi i shvatiš da zapravo uopće nisi to procesuirao - prisjeća se Josić, koji je tijekom zatočeništva bio optužen za genocid i rušenje ustavnog poretka JNA, zbog čega je osuđen na smrt, ali ipak razmijenjen u Nemetinu. U to vrijeme je već doživio dva bračna kraha, imao četvero djece te je jedino želio u Vukovaru početi svoj život iznova. Sam. Uselio se u djelomično obnovljenu roditeljsku kuću, zasadio nekoliko voćaka i zatražio vojnu mirovinu.

- Nisam se htio petljati ni s jednom udrugom, jedino sam se učlanio u Klub branitelja s Trpinjske ceste u kojemu su bili moji suborci. Oni su me nagovorili da osnujemo Stožer. Mislilo se da od Stožera imamo koristi, ali zapravo smo si samo napravili problem u životu jer sve što smo radili bilo je s našim financijama i isključivo iz domoljublja. U početku mi je smetalo što sam u vrijeme rata bio heroj, a danas sam ekstremist, ali sad me baš briga što moja slika u novinama nekoga ljuti. Činjenica je da ni jedan branitelj Vukovara, bez obzira na to koliko je godina prošlo, ne može zaboraviti sve ono što mu se tu ili u logoru dogodilo. To je zauvijek urezano u sjećanje.

NESLOMLJIVI: SAD VOZI MOTOCIKL Izgubio je obje noge: '12 dana sam ležao raskomadan u polju'

Naravno da naši problemi nisu problemi onog ostatka Hrvatske koji nije bio zahvaćen ratom, koji nema žrtava. Oni ne mogu razmišljati o tom vremenu kao mi koji smo bili tu. Kako da nekome u Zagrebu kažem kako se osjećam kad me na cesti danas zaustavi isti onaj policajac kojemu sam predao oružje 1991.? Ne smiješ mu išta reći, ne smiješ ga pregaziti na cesti iako to želiš jer on je službena osoba na službenoj dužnosti i prinuđen si spustiti glavu, šutjeti, a on ti može raditi što želi - govori Josić, kojeg osobno najviše boli što je pokopao jako puno svojih prijatelja i što se mora osjećati sretnim jer imaju mjesto na kojem im može zapaliti svijeću.

'Nije smjelo biti odvojenih škola i vrtića u Vukovaru'

- Istina je apsolutno na našoj strani, a to što nekome to ne odgovara, nije naš problem. Svi smo svjesni da bi hrvatskoj državi i političarima odgovaralo da nas nema, ali pitanje je bi li narod bio sretniji. Politika i narod neće nikad isto misliti i raditi. Vukovar je najtolerantniji grad na svijetu. U ovom gradu žive ljudi koji su pucali jedni na druge, a nitko nikoga u zadnjih 25 godina nije ubio. Zar to nije filmski scenarij? Nije smjelo biti odvojenih škola i vrtića u Vukovaru. Odvojili smo djecu, napravili smo geto, od djece smo napravili veće ekstremiste nego što su njihovi roditelji bili. Mi smo uvijek veći katolici od Pape i sve znamo najbolje pa radimo užasne gluposti. U naše škole prije podne idu Hrvati, poslije podne Srbi, a između ostavimo sat vremena razlike kako ne bi došlo do sukoba između njih. Zapravo samo provociramo sukobe na takav način - smatra Josić koji već tri godine volonterski savjetuje gradonačelnika Vukovara Ivana Penavu po pitanju branitelja. I njegova je desna ruka.

Josić u gradu slovi kao jedan od većih braniteljskih frajera i to mu uopće ne smeta. A, zapravo, otkrila nam je njegova sadašnja “bolja polovica” - on je emotivac koji je jako osjetljiv na ljude. I za njih će sve učiniti.