Prijetnjom da će poništiti izbore Miroslav Šeparović vodi nas u Rusiju i Bjelorusiju

Tefsir je znanost o tumačenju i razumijevanju Kurana. U svjetovnim društvima, to je teološka znanost. U društvima u kojima islam nije religija, nego i skup zadanih propisa prema kojima se upravlja društvo i prema kojima svaki član društva živi, tefsir je otprilike ono što je Ustav za sutkinje i suce Ustavnog suda. S tom važnom razlikom što je Kuran, sveta knjiga islama, u najvećoj mjeri zbir zaključanih metafora, koje tumači Kurana otključavaju, dok je Ustav, kao i svaki suvremeni pravni akt, u najvećoj mogućoj mjeri lišen metafora. Demetaforizacija Knjige prema kojoj se upravlja zajednica predstavlja prelazak iz vjerske države u sekularno društvo. Tumačenje ustava za razliku od tefsira ili biblijske egzegetike trebalo bi biti slobodno od nečije privatne mašte i imaginacije. Ali, na žalost, ne to ne znači i da će to tumačenje biti slobodno od nečije moguće beskarakternosti. To je razlog zbog kojeg se u ozbiljnim i odgovornim zajednicama za suce biraju moralni i čestiti ljudi. Ustavni sud otpočetka je u Hrvatskoj bio odlagalište stranačkih olupina. Tamo su vladajuća stranka i opozicija - jer je pri izboru kandidata za Ustavni sud potrebna dvotrećinska većina - odlagali svoje zaslužnike, koji su morali prethodno ispuniti jedan jedini uvjet: predočiti diplomu nekog pravnog fakulteta. Tako je, nakon duge i monotone političke karijere, ustavnim sucem postao dugogodišnji komunistički aktivist, radnik u županjskoj tvornici šećera, koji je uz rad studirao pravo, da bi se zatim preko noći reformirao u socijaldemokrata i odslužio kao esdepeovac pet mandata u Saboru, nakon čega ga je, valjda, jedna od one tri Disneyjeve dobre vile kucnula štapićem po čelu i proizvela ga u ustavnog eksperta. Taj, danas već sedamdesetdvogodišnji ustavni sudac, zove se Mato Arlović. Ili četiri godine od njega stariji, njegov stranački kolega Josip Leko. Ili njihova stranačka drugarica, koja je još uvijek u cvijetu mladosti, Ingrid Antičević Marinović. Ili prijeratni zagrebački općinski referent Davorin Mlakar, kojemu je HDZ-ov “preokret” iz 1990. donio mjesto pomoćnika i tajnika u Vladi RH, a zatim ministarsku i diplomatsku karijeru, nakon čega su ga njegovi, uz pomoć opozicije, smjestili među suce Ustavnog suda.

Među tim stranačkim olupinama, na jednoj od najbolje plaćenih dužnosti u državi, u službi za čije rezultate nikome ne odgovaraš, niti te itko može goniti zbog kršenja pravila službe, nađu se povremeno markantne figure koje bi prebanalno i prejednostavno bilo nazivati olupinama. Predsjednik Ustavnog suda, recimo, Miroslav Šeparović, općinski sudac iz vremena komunizma, pouzdani ministar pravosuđa iz vremena tuđmanizma, potom je bio ravnatelj Hrvatske izvještajne službe i zamjenik predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost. Hrvatska izvještajna služba u njegovom je mandatu djelovala protuzakonito ili barem protuustavno, jer je uhodila novinare. Nakon Tuđmanove smrti, u mandatu tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Šime Lučina, svi uhođeni i prisluškivani dobili su priliku da steknu jednokratan uvid u ono što je Šeparovićeva služba s njima, a bez njihova znanja, radila. Uhođeni iz tog vremena reagirali su na dva načina: jedni su, vođeni znatiželjom, odlazili zaviriti u svoje dosjee; drugi su, zgađeni, odbijali da to učine. Za drugi izbor postojao je još jedan razlog: ljudi su zazirali od mogućnosti da bi iz dosjea mogli naslutiti s kime je to HIS surađivao u njihovu praćenju. Taj zazor bio je bezrazložan, jer je ono što nam je bilo ponuđeno na čitanje bilo temeljito očišćeno od takvih detalja. Iz naknadne perspektive gledano, pokazalo se da je dobro postupio svatko tko je otišao vidjeti ono što mu je iz MUP-a bilo ponuđeno. Između ostaloga i zato što je iz tih nekoliko stranica selekcioniranih, okljaštrenih ili nepotpunih dokumenata mogao pravilno zaključiti čine se bavila Hrvatska izvještajna služba, kakvi su ljudi u toj službi radili i tko im je bio šef. Ton kojim će u ponedjeljak 18. ožujka 2024. predsjednik Ustavnog suda RH prijetiti poništenjem izbora, ukoliko on i većina sudaca ne budu zadovoljni ponašanjem Socijaldemokratske partije i predsjednika Republike tokom izbornog procesa, isti je onaj pomalo žbirovski, a pomalo nasilnički ton iz dijela dosjea koji mi je te davne godine predočen, jer se služba, kao, čistila od svojih prethodnih nepodopština. Samo što je cijela stvar podignuta na neku višu, da ne kažemo europsku razinu.

Šeparovića je, i nepozvana, i ničim izazvana, podržala njegova prethodnica na mjestu predsjednice hrvatskoga ustavnog tefsira, Jasna Omejec. Tu još uvijek mlađahnu političarku, jednu od onih liberalčića i liberalčica, koji su u to vrijeme skakutali oko bardova hrvatskoga stranačkog liberalizma, bivših robijaša s ozbiljnim disidentskim karijerama iz vremena komunizma, predložili su za Ustavni sud njezina Liberalna stranka, HSS, IDS i HNS. Istina, gospođa Omejec nije ispunjavala uvjete, pa se zbog nje morao mijenjati Zakon o Ustavnom sudu, ali ni to nije bilo najgore i najmučnije pri njezinu izboru, u koji je Vlado Gotovac uložio sav svoj mukom stečeni moralni i politički autoritet. Što su sve pri tome morali progutati i podnijeti Gotovac i svi koji su ga u prosincu 1999. s oporbene strane podržali, može otkriti svatko tko na službenim stranicama Suda provjeri tko je tom prilikom, uz Jasnu Omejec, za suca Ustavnog suda izabran, i kojom je cijenom Gotovac plaćao ambiciju svoje mlade stranačke uzdanice. Čak i u ovim našim krajevima, gdje se opačine ne taje, pa se i najgori moralni prestupi iznose u javnost, ima ljudi o kojima se nikad sve do kraja ne izgovori. Iz obzira prema ljudima kojima su bili okruženi. Ili samo zato što postoji i ono što ne smije biti izgovoreno zato što obezljuđuje i onog kome izgovoreno uđe u uši. Tako se ni o Jasni Omejec naprosto ne smije i ne može sve reći. Ali ono što je, recimo, izrecivo jest da si je, nakon odlaska s Ustavnog suda, prema pravomoćnoj presudi Visokog upravnog suda, četiri mjeseca bez osnove isplaćivala dužnosničku plaću. Ono što je učinila sud je nazvao “pravnom akrobatikom”, koja ako i nije kažnjiva “u najmanju ruku je neetična”. Kako sudsku odluku interpretira Telegramov novinar Matej Devčić,” njena ‘pravna akrobatika ‘sastoji u tome da ona, opravdavajući svoje postupanje, pravnoj normi daje značenje koje joj zakonodavac nije namijenio”. To bi otprilike značilo da je Omejec zakone Republike Hrvatske stavila u službu svoje materijalne koristi, kao da su ti zakoni i napisani samo zato da bi ona od njih imala materijalnu korist. To je ta sirena, dopola političarka, otpola ustavna ekspertica, dopola žena, otpola Ustav RH, koju u sjećanju živo vidimo kako u ranu jesen 1999. sjedi ispred Charlieja s grupicom dužnosnika Liberalne stranke. Među njima je teško bolesni, fizički već vidno urušeni Vlado Gotovac, čiju je umornu ruku Omejec na očigled građanstva ugrabila sebi u krilo, pa se nadnijela nad nju poput Kosovke djevojke na onom čuvenom srpskom patriotskom ulju na platnu slikara Uroša Predića.

Ali naravno da se tu priča ne zaustavlja, Jasna Omejec je, kako tvrdi Nacional, dvije i pol godine bila na platnom spisku Zdravka Mamića, za nekakvu stručnu ekspertizu koju mu je stavila na raspolaganje. To je još jedna zanimljiva pojedinost u životu i ratu političkih olupina smještenih na Ustavni sud. Oni vam mogu, navodno posve zakonito, ali - što bi naš narod u Bosni rekao - za masnu paru, izdati nalaz i ekspertizu za sve što vam treba. I onda vi tim stručnim nalazom možete manipulirati za vlastite potrebe, u procesima koje vodite pred drugim sudovima, ili koji se protiv vas vode. I još nešto: premda to nigdje ne piše, ona masna para kojom ste platili ekspertni nalaz, možda plaća i još nešto. Recimo, to da vas sudac nekoga nižeg suda ljepše pogleda. Ali ako mi o tome ništa ne znamo, Zdravko Mamić sasvim sigurno zna sve. On dobro zna što je plaćao kada je nešto kupovao, bilo da je riječ o lijevome beku i stoperu, bilo da je riječ o sucu i pravosudnom dužnosniku… Nismo to rekli, ali naravno, čim je ušla u Ustavni sud, Jasna Omejec ustavni je tefsir počela izvoditi po mjeri HDZ-a. S njom nije bilo kao što biva u Americi, gdje je od presudne važnosti je li suca Vrhovnog suda imenovao republikanski ili demokratski predsjednik. Općenito je, uz izuzetke Gorana Selaneca i Lovorke Kušan, te Andreja Abramovića, za hrvatske ustavne suce pravo tamo gdje je i batina. Što bi onda otprilike značilo da zakone i Ustav mogu kršiti oni koji imaju vlast nad Ustavom i zakonima i moć da ih krše. Bilo da si kao Jasna Omejec propisuju dužnosničku plaću, bilo da zabranjuju rad nedjeljom ne bi li se više išlo u crkvu, na misu.

Miroslav Šeparović je, dakle, s katedre Ustavnog suda zaprijetio poništenjem izbora ukoliko u izbornom procesu bude spomenut Zoran Milanović. U tome ga je, nezvana, podržala njegova prethodnica Jasna Omejec. Prije oboje zatrčala se da da ruke riječka profesorica ustavnog prava Sanja Barić. Sve troje su, svako na svoj način, višekratno prekoračili granice tefsira, dakle tumačenja knjige koju je, navodno, teško protumačiti. Sanja Barić je, čas na fejsbuku, čas pred mikrofonima, ponavljala da je “konsternirana”. Kao da je i njezina konsternacija upisana u Ustav. Možemo li se okladiti da je profesorica Barić, koja se u javnost probijala svojim lijevo-liberalnim stavovima o ovom i onom, sljedeća HDZ-ova kandidatkinja za sutkinju Ustavnog suda? Dogodi li se to, moći ćemo svoju konsternaciju objesiti mačku o rep. Prijeteći ton čovjeka koji je bio šef Tuđmanovih uhoda, koje su, između ostalog, novinarkama provjeravali ginekološke nalaze, a danas je šef Ustavnog suda, vrijedan je svakog prezira. Šeparović nam, naime, prijeti da na izborima, istina, možemo glasati kako nas je volja, ali da je na njemu i na njemu sličnima da odluče hoće li to prihvatiti. Već u skladu s tim hoće li rezultati izbora odgovarati onima koji su ga na mjesto predsjednika Ustavnog suda postavili.

Građani nisu, na žalost, osjetili duboku odvratnost takvih pučističkih nastupa Miroslava Šeparovića i njegovih jatakinja i jataka. Ako izgubite senzibilitet za Republiku, Miroslav Šeparović će vas odvesti u Rusiju i Bjelorusiju. Samo su tamo izbori pod tom vrstom “ustavnopravne” presije. I pod vlašću istih ovakvih moralno insuficijentnih protagonista. Beskarakternim tipovima i tipušama, ili bivšim šefovima tajnih službi koje su, pored svega besprizornog, građankama i građanima vršljale po vaginama i anusima, Ustav Republike Hrvatske relevantan je u njihovim ekspertizama koliko i knjiga Andersenovih bajki. Uostalom, nisu li Šeparović i njegovi već zabranili rad nedjeljom tvrdeći da je “neradna nedjelja” dio “hrvatske tradicije”, što iz Ustava sigurno nisu mogli “protumačiti”, ali jesu iz pučkih katekizama, što ih doista čini ekspertima za jednostavniju vjersku literaturu. A to je svakako niža znanost od saudijskih ili iranskih stručnjaka za tefsir, ali pripada istoj znanstveno-političkoj i pravnoj struci.