Rudolf Perešin bio je prvi Hrvat koji je s avionom, MiG-om 21 prebjegao iz tadašnje JNA. Poginuo je na današnji dan u akciji Bljesak
SJEĆANJE NA JUNAKA
Rudolf Perešin prebjegao je iz JNA u MIG-u. Sa posljednjeg leta nije se vratio supruzi i kćeri
Ja sam Hrvat, neću i ne mogu pucati na Hrvate - rekao je pilot Rudolf Perešin austrijskoj kontroli leta. Tog dana, 25. listopada 1991. kao pripadnik JNA, poletio je MIG-om 21 s bihaćkog aerodroma. Bilo je to 25. listopada 1991. dok se JNA u brzini povlačila iz Slovenije, a Hrvatskoj, zajedno s pobunjenim hrvatskim Srbima, spremala otvoreni rat i agresiju.
POGLEDAJTE VIDEO
Pokretanje videa...
01:34
- Tim činom Rudi je otvorio pogled svijetu kakav je rat kod nas. Njegovim preletom i bijegom nismo dobili zrakoplov, no dobili smo pilota - kazao je brigadni general Dražen Šćuri, zapovjednik HRZ-a i PZO-a, na 20. obljetnici preleta i 7. Memorijalu u Ivanić Gradu i Cagincu, gdje je Perešin proveo djetinjstvo.
Preko austrijskih Alpa i Bleiburga s oko 1100 km/sat
U jednom dokumentarcu Perešin je opisao što je osjećao dok je rulao austrijskom pistom u srebrnom avionu s crvenom zvijezdom.
- Spustio sam se na visinu od 100 metara, izvukao stajni trap, jasno vidio pistu aerodroma i sam grad Klagenfurt. Sletio sam bez problema.
- Nisam bio uzbuđen. Nisam se ni bojao. Istina, mučila me mala neizvjesnost - kazao je legendarni pilot Perešin.
Preko austrijskih Alpa i Bleiburga, s oko 1100 kilometara na sat, ušao je tako u austrijski zračni prostor.
Za austrijske medije Perešinov prelet bio je tek bizarna epizoda rata u susjedstvu koju su lansirali kao ekskluzivu. U Hrvatskoj, izloženoj srpskoj agresiji, kapetan prve klase Rudolf Perešin postao je pravi nacionalni junak.
Srpska ratna propaganda, pak, bila je potpuno zbunjena. Kako objasniti da im je pilot Hrvat, ispred nosa, s najvećeg vojnog aerodroma Bihać, gotovo “maznuo” nadzvučni borbeni avion i mirno sletio u Austriju. Pa su izmislili da je Perešin zatražio politički azil u Austriji. A nije. Jasno je rekao prvom austrijskom vojniku koji je prišao njegovu MiG-u i zbunjeno ga pitao što radi tu.
- Dezertirao sam iz JNA jer nisam sposoban ni voljan pucati na hrvatske vojnike.
Pukovnik austrijskog ratnog zrakoplovstva, borbeni pilot Dieter Szolar, kasno navečer tog 25. listopada, sreo se s Perešinom u jednoj gostionici u Felekirchenu gdje je vojska, nakon kraćeg ispitivanja na aerodromu, sklonila hrvatskog pilota.
Szolar, očito oprezni tip, odmah je Rudija prebacio u jedan privatni stan. Shvatio je da se i neki azilanti Srbi “muvaju” u gostionici.
- Rudolf Perešin predao je svoju vojnu odoru i osobno naoružanje. Dobio je civilno odijelo koje mu nije pristajalo, pa sam mu donio donje rublje, pribor za osobnu higijenu i voće- ispričao je detalje pukovnik Szolar u dokumentarcu “Let za pamćenje”.
Šifra za prelet: Rudi, dođi na vjenčanje
Bijeg hrvatskog pilota s aerodroma Željava kraj Bihaća bio je komplicirani i opasan pothvat koji se u potpunoj tajnosti spremao mjesecima. Bez Perešinove supruge, Ljerke, to svakako ne bi bilo moguće. Ona je prva stupila u kontakt s hrvatskom stranom i prenijela mužu da postoji interes hrvatskih vlasti da Rudi preleti doma. Kad se vratila, nije znala kako započeti razgovor sa suprugom.
- Znam da je nemoguće, ali... I ja njemu sve prepričam, a on mi kaže: ‘Pa nije to nemoguće - ispričala je gospođa Perešin jednom prilikom u intervjuu za Jutarnji list. Trebalo je dočekati još i signal iz Zagreba dok se u Bihaću sve više kuhalo. Od početka 1991. rasle su ratne tenzije, a pogotovo nepovjerenje prema Hrvatima. Ni u Hrvatskoj na obitelj vojnog pilota JNA, pa uz to još Hrvata iz Gornje Stubice, nisu baš blagonaklono gledali.
- Ali kako im objasniti što Rudi sprema - govorila je njegova supruga.
Konačno, došla je i potvrda iz Zagreba. Šifra za prelet i bijeg u slobodu je bila: “Rudi, dođi na vjenčanje u Austriju. Uzmi kameru i aparat”. U sasvim običnom telefonskom razgovoru.
Nakon četiri dana boravka u Austriji Perešin je pušten i u tajnosti prebačen u Zagreb. Sad je obitelj Perešin, napokon, bila na okupu. U svojoj zemlji, među svojim ljudima. Rudolf je nastavio letjeti u HRZ-u i uskoro je postao zapovjednik elitne 1. lovačke eskadrile HRZ-a.
Njegov bijeg s MiG-om (koji su zadržali Austrijanci) najavio je dolazak i drugih hrvatskih pilota. Sredinom svibnja 1992. s vojnog aerodroma Užice u Split i Zagreb preletjeli su kumovi Ivica Ivandić i Ivan Selak.
Prije njih u veljači 1992., u posebno dramatičnim okolnostima leta, to je učinio i Danijel Borović, koji je sletio u Pulu.
Poginuo u akciji Bljesak
Rudolf Rudi Perešin poginuo je tijekom operacije Bljesak. Njegov MiG 21 bis, tijekom rizična borbena zadatka, pogodila je protuzračna obrana bosanskih Srba. Perešin se uspio katapultirati iz oštećena aviona koji je pao na hrvatsku stranu. Srbi su nekoliko godina igrali okrutne igre oko njegove sudbine. Nisu željeli otkriti je li Rudi Perešin odmah poginuo ili je zarobljen. Konačno, posmrtni ostaci brigadira Perešina vraćeni su Hrvatskoj u ljeto 1997.
Pokopan je u rujnu iste godine na groblju Mirogoj uz najviše državne i vojne počasti. Imao je 37 godina. Posthumno je odlikovan činom stožernog brigadira. Avion legendarnog Hrvatskog pilota vraćen je 2019. iz Austrije u Hrvatsku.
Rudi mi je uvijek govorio:" Kad četvorica idu, jedan se ne vraća." Nikad nisam mislila da će jednom taj jedan biti moj suprug. Tog 2.svibnja 1995. sunce je izašlo u 5.39. Mislim da nije ni trebao letjeti, ali poznavajući ga, znala sam da će poletjeti. Jer, nakon što je postao zapovjednik, govorio je " za mnom", a ne "naprijed". Ustao je u 3.30 sati, navio mi budilicu i rekao: "Ajde bok". Otišao je na Pleso. Četiri aviona, od kojih jedan njegov, poletjeli su u 5.58 sati u smjeru Stara Gradiška- prisjetila se Ljerka Perešin dana kada je zauvijek ostala bez supruga Rudija. U tišini svog zagrebačkog doma čuva uspomenu na pilota svoga srca i istinskog junaka Domovinskog rata.
Nažalost, Rudolf Perešin sa svog se posljednjeg leta nije vratio kćeri i supruzi s kojom je 15 godina bio u sretnom braku. Vijest da je ostala bez njega doznala je u vojarni Lučko gdje je radila.
- Taj dan bio je napadnut Zagreb. Radila sam u ambulanti i do mene su došli liječnik, suprugov prijatelj i zapovjednik. Priopćili su mi da je Rudijev MIG 21 bis pogođen. Zdenko Radulj letio je ispred Rudija i vidio je bljesak koji se pojavljuje kad se pilot katapultira. Upravo zbog tog katapultiranja dvije godine i tri mjeseca vjerovala sam da je moj Rudi živ i toliko je trajala borba da doznam istinu o suprugu -pripovijeda Ljerka. Tih godina do nje su dolazile svakojake priče ali i ljudi. Na vrata su joj dolazili s pištoljem i tražili novac.
Srpska strana puštala je priče da je živ, da je ovdje ili ondje, a potom i da su ga pronašli 30. svibnja u rijeci Savi kod Odžaka.
- Rudi je bio u jako niskom letu i zaokretu i katapultirao se u vodoravnom položaju. Dakle, nije imao dovoljnu visinu i dozvolit ću da je pao u Savu i utopio se. No, ono oko čega se svih ovih godina dvoumim i zbog čega ne mogu prihvatiti niti jednu priču je objava na banjalučkoj televiziji. Dan nakon njegovog pada, 3. svibnja, prikazali su Rudijevu kacigu i masku. Ako se utopio i ako su ga našli 30.svibnja, otkud kaciga i maska dan poslije na televiziji- i dan danas se pita Ljerka. Nakon Rudijeve pogibije na sve je načine pokušavala doznati što se uistinu s njim dogodilo. Nema kome se nije obratila, pisala pisma, tražila odgovore. I odgovor je stigao 1997. godine. Na pregovorima u Ženevi srbijanska strana objavila je da je Perešin mrtav i da imaju njegove posmrtne ostatke.
Razmjena je dogovorena na mostu između Stare i Bosanske Gradiške. Dogovoreno je i da će hrvatska strana predati tijelo majora Mile Lakića i veći broj zarobljenika za posmrtne ostatke Rudolfa Perešina. No, Ljerka i dalje nije vjerovala da je njezin suprug mrtav. Od silne želje da je živ bila je uvjerena da će joj dovesti neko drugo tijelo, a da će Rudi tu primopredaju gledati s druge strane rijeke.
- Sa mnom su bili Rudijev brat, moja dva brata i pilot Ivan Selak. Sa Selakom sam dogovorila da slika zubalo na tijelu jer sam znala da ću na osnovi te slike biti sigurna. Slikao je zubalo i tenisicu koja je na jednom dijelu imala crveni dio. Čekala sam u policijskoj stanici. Selak mi je donio sliku i kimnuo mi. Stavili su sliku na veliki ekran kako bih vidjela zubalo. Kroz taj ekran, bez obzira na to kako to izgledalo, pokazao se taj osmijeh. Nisam imala nikakve dileme. Rekla sam: ‘To je on’. I tada je krenula razmjena. Otišla sam pogledati tijelo ispod šatora. Vidjela sam ono što je od njega ostalo. Ne mogu vam opisati tu grozotu. Poljubila sam njegovo zubalo, kleknula, izmolila Očenaš.. I za njega i za one koji su mu to učinili. Izašla sam. I kad sam izašla, shvatila sam da je to bilo prebrzo i tražila da se vratim. Znala sam da mu je ispala plomba na sedmici. Znala sam oblik zuba i boju zuba. Morala sam još jednom dati potvrdu jer Rudijev je brat rekao da to nije Rudi - priča Ljerka čija je potvrda i priznata, unatoč izjavi Rudijevog brata. No, zbog svoje kćeri Ljerka je zatražila i DNK analizu. Koja je i službeno potkrijepila njezinu potvrdu. Jer, u tih 15 godina braka, Ljerka je Rudija znala u dušu. Upoznala ga je 1979. u Stubičkim Toplicama i bila je to, prisjeća se, ljubav na prvi pogled. Kako je pohađao vojnu akademiju u Zadru, morao se vratiti na školovanje. No, pisali su si pisma, a Ljerka ga je znala posjetiti u Zadru.
- Vjenčali smo se 1. ožujka 1980. godine i bila sam u trećem mjesecu trudnoće. On se vratio u Zadar na školovanje, ja sam ostala u Stubičkim toplicama, gdje sam rodila kćer. Rudi je ubrzo otišao u Titograd, a viđali smo se u Beogradu koji je bio na pola puta. Jako smo puno bili razdvojeni. Jer je nakon Titograda premješten u Beograd, započeo je školovanje za pilota nadzvučnog aviona i često sam ga tamo posjećivala. Bila sam presretna kada mi je 13. prosinca 1982. javio da je dobio premještaj u Bihać. Bilo nam je lijepo. Imali smo dvosobni stan od 54 četvornih metara koji smo uredili s ljubavlju. Kći je išla u vrtić, sklopili smo prijateljstva, svaki vikend dolazili u Zagorje. Rudi je radio na vojnom aerodromu Željava, a ja kao zubna asistentica u vojarni "27. jul"- prisjeća se Ljerka vremena u kojima je bila najsretnija. Planirali su se preseliti u Zagorje kada dobije čin majora. No, došao je rat.
- Počelo je vriti, vojnici nesrpske nacionalnosti već su počeli napuštati JNA, a Rudi mi je govorio kako nema šanse da ode samo s koferom, i da tako neće otići. U vojarnu je iz Zagreba dolazio Ljubomir Topić i radio s telefonima i vezama. Znali smo se površno i jednog me dana nazvao u vojarnu i rekao da bi volio da se nađemo s njim kada ćemo dolaziti u Zagorje. Iako je 4. srpnja i Rudi trebao ići s nama, bio je dežuran pa sam u Zagorje krenula s kćeri. Odobrio mi je da se nađem s Topićem. I zaista smo se našli na Zagorskoj magistrali. Predložio mi je da Rudi preleti MIG-om u Austriju, Mađarsku ili Italiju i u tom trenutku oduzele su mi se i ruke i noge. Jer sam se bojala. Jer mi je to izgledalo nemoguće. Nastavili smo razgovarati i shvatila da Topić misli da je Rudi u borbenoj eskadrili. Objasnila sam mu da je u izviđačkoj, a on mi je na to rekao da Rudiju poručim da slika slunjski poligon. Bila sam šokirana, no po povratku u Bihać, kada sam Rudiju prepričala naš razgovor samo je rekao: "Pa nije to nemoguće"- prisjeća se Ljerka koja je nastavila intenzivne kontakte s Topićem. Čekala je signal iz Zagreba da joj suprug s MIG-om prebjegne na hrvatski teritorij. No, njezin odlazak ubrzalo je stručno usavršavanje u Domu JNA na koje su svi zaposlenici pozvani, a koje se svelo na prikazivanje filma o Jasenovcu. U trenutku kada je počelo psovanje Hrvata i ustaša, Ljerka je shvatila da mora pobjeći s kćeri.
- Na putu kući skupljala sam kutije kraj dućana. Na svoju ruku. Spontano. Kad je Rudi došao kući, rekla sam mu da se pakiram. I nije se bunio. U dva dana spakirala sam stvari, otvorila bolovanje i otišla. Rekli smo da malu vodim baki u Zagorje dok se sve ne smiri, što nije bilo sumnjivo jer su Srbi odvodili i svoju djecu. No, kako se nisam vratila nakon pet dana, Rudiju su zabranili letenje i plan o preletu je propao - niže Ljerka. O svemu tome obavijestila je i Topića koji ju je uvjerio da se mora vratiti u Bihać. Po povratku, sa suprugom je često izlazila u grad, odlazila na druženja i kartanje, radila sve da Rudi vrati povjerenje i da ga ponovno vrate na letenje.
Nakon dva i pol tjedna vraćen mu je avion, no letova je bilo sve manje. Ljerka je Bihać konačno napustila 18.listopada 1991. godine. Ukrcala se u autobus koji je u Njemačku vozio ljude po mirovine i preko Doboja dolazi u Hrvatsku. Telefonske veze s Bihaćem bile su u prekidu, a par dana nakon njezinog dolaska u Hrvatsku Zagreb dopušta prelet. Ljerkina prijateljica iz Njemačke nazvala je Perešina i kratko mu rekla: "Svadba je u Austriji, ponesi fotoaparat i kameru."
- Bila je to dogovorena šifra da krene u prelet i mogao je birati hoće li sletjeti u Austriju, Italiju ili Mađarsku. Rudi je imao ideju sletjeti ispod nadvožnjaka na autoputu prema Zagorju, no Zagreb to nije odobrio. Kako je u to vrijeme nadzirao povlačenje JNA iz Slovenije, Rudi je 25. listopada krenuo ustaljenom rutom preko Hrvatske prema Ljubljani, Kopru i nazad prema Ljubljani. Tada se okrenuo i nisko preko Alpa zaputio se prema aerodromu u Klagenfurtu. Baš toga dana tražila sam stan. Kada sam došla kući mama me pitala znam li gdje mi je muž, a ja odgovorila da ne znam, da je valjda u Bihaću. A tada je zazvonio telefon i čujem Rudijev glas:"Ja sam tu i vadi me kako znaš". Samo sam mu rekla da kupi kavu i špeceraj - prisjeća se Ljerka. Tih četiri dana koliko je Perešin bio u Austriji, kuća u Stubičkim Toplicama bila je pod policijskom zaštitom zbog JNA. Supruga i kći konačno su ga vidjele u vojarni na Tuškancu gdje je prebačen po dolasku u Hrvatsku.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
