Pavelić je, uvjeren je Moškov, prema zapadu povukao masu naroda kako bi sam postao neophodan za pregovore s Amerikancima, kao neupitni lider te ljudske rijeke koja je srljala ravno u katastrofu na Bleiburgu
Pavelićeva odluka o povlačenju u Austriju bila je velika prevara
Knjiga "Ispovijed iz pakla: uspon i pad Ante Pavelića" u rekordnom se roku rasprodala. Doslovce je razgrabljena za samo dva tjedna pa su 24sata tiskala i drugo izdanje koje se ovih dana nalazi u knjižarama i na kioscima. Okosnicu knjige čini dosad zatajena ispovijed Ante Moškova, zapovjednika Pavelićevog tjelesnog zdruga, pripadnika prve ustaške emigracije iz Italije i nesuđenog Pavelićevog zeta, u kojeg je fatalno bila zaljubljena Višnja Pavelić, kćer Poglavnika NDH. Zbog velikog zanimanja čitatelja, ekskluzivno donosimo izvatke iz ovog publicističkog bestselera u pet nastavaka.
Pogledajte video
Pokretanje videa...
O razozima Moškovljeva duševnog sloma i motivima raskida s Pavelićem, u njegovu tekstu stoji jasno svjedočanstvo.
Pavelić je - uvjeren je Moškov - prema zapadu povukao golemu masu naroda iz jednog jedinog razloga: kako bi sam postao neophodan za pregovore s Amerikancima, kao neupitni lider te ljudske rijeke koja je, kako se pokazalo, zbog tog manevra srljala ravno u katastrofu, koja će kasnije dobiti naziv "Blajburška tragedija". Pavelić je blefirao kako ima čvrst dokaz da je s Amerikancima i Englezima sve dogovoreno, o čemu ima i "pismeno"...
- Jedna od najvećih, izravnih i otvorenih podvala i prevara Pavelićevih, bila je ona koju je napravio kod odlučivanja povlačenja u Austriju skupa s njemačkom vojskom, piše Moškov.
'Stari sam majstor'
- Ja sam došao u Zagreb s terena, iz Varaždina, i otišao Paveliću kazati mu kakvo je stanje na odsjeku na Dravi, a posebno što se tiče sukoba koji su nastali s tzv. kozačkim, odnosno čerkeskim jedinicama. Tom prilikom sam ga upitao kakva će situacija nastati obzirom na stalno povlačenje Nijemaca. On mi je odgovorio da je odlučeno zajedničko povlačenje kroz Sloveniju. Na moju opasku da će to značiti zarobljavanje i interniranje cijele vojske, on je odgovorio to potvrđujući po njegovom običaju vrlo mirno i suvereno - da ta stvar koju on točno zna - neće biti u pravom smislu zarobljavanje ni interniranje i da će se to raditi samo u vrlo kratkom roku.
Tada sam ga upitao da možda ne postoji ipak mogućnost da u tom kratkom roku ne dođe do predavanja partizanima, što je on odlučno negirao. Ne sjećam se točno jesam li tom prilikom ili kasnije zamolio da mi dâ dozvolu da ipak ne idem ni u kakvo "privremeno zarobljeništvo", na što mi je on odgovorio da to nije potrebno i da se ne treba ničega bojati jer će sve biti u redu. Ja sam opet ponovio svoju molbu objašnjavajući da sam dugo godina bio u Italiji i u logorima i u internaciji, pa da ne bih više želio isprobavati sličan život, te da bih bar neko vrijeme ostao izvan zarobljeničkog logora, na što se on kao malo zamislio i rekao mi:"Pa dobro. Možeš.
Pogledaj neko vrijeme izvana, pa ćeš se već onda odlučiti" (ili imati vremena odlučiti) i ponovno smiješeći se tvrdio kako se ne treba bojati ničega i da je sve uređeno i dodao:"Uostalom, ja već imam ovdje i pismeno" (ili pismo) i pri tome izvukao iz džepa od kaputa (bio je u građanskom odijelu) napola jednu kuvertu i zadovoljno se smiješeći opet je uvukao unutra. Ja sam se na to pokazao vidno obradovan, iako sam mu vjerovao i na riječ, misleći kako je već uspio imati pismeno u rukama, te kako je potpuno ostvario ono što je ranije dao naslućivati. To je sve bilo još više pojačano njegovim mirnim i raspoloženim izgledom.
Ne sjećam se točno jesam li ga u onom trenutku radosti i nekog olakšanja upitao:"Kako ste to dobili..." ili "Od kuda ste to dobili?", ali čini mi se kao da sada vidim njegov smiješak i dizanje glave uz značajno spuštanje kapaka, kao odgovor koji je imao značiti "stari sam ja majstor..", ili da čujem riječi "iz Milana".
Pavelićevo pismo
Iako mi je rekao da ni s kim ne pričam, nisam se mogao obuzdati da s nekim to neobično zadovoljstvo ne podijelim. Tada sam doista bio veseo, jer sam prije toga gledao sve s priličnom žalosti, te čim sam se susreo s Josom Rukavinom to sam mu saopćio u povjerenju, na što je i on reagirao na sličan način kao i ja. Nismo ni ja ni on mogli naći dovoljnog izraza pohvale i divljenja za Pavelićevu mudrost i sposobnost.
Kasnije sam doznao da je Pavelić isto pismo pokazao – također ne saopćavajući njegov sadržaj - i Tomici Sertiću, generalu Gruiću, kao i mnogim ministrima (Lovri Sušiću, Andriji Artukoviću i drugima), izgleda svima onima koji su ga u vezi odluke povlačenja pitali. Artuković mi je u Austriji u Radstadtu u ljeto 1945. godine govorio da mu je poznat sadržaj istoga pisma i da mu ga je Pavelić dao čitati, ali mi na moje pitanje nije htio reći ni riječi o samom sadržaju, kao ni izvor. Vrlo je karakteristično držanje Lovre Sušića u vezi s tim pismom. On je sa mnom i Franjom Šarićem, a i s Artukovićem također govorio o tom pismu u Radstadtu i isto tako iznosio da mu ga je Pavelić pokazivao i govorio mu o pismu, te da je radi toga bio uvjeren da je s Angloamerikancima još od prije bilo "sve u redu".
Dva do tri puta sam sa Sušićem u Radstadtu dodirivao pitanje toga pisma i tada sam mu govorio o Pavelićevoj prevari. To je sve bilo ljeti 1945. godine.
Pokusni kunići
Godinu dana kasnije, ljeti 1946. godine, kad sam se ponovno u Austriji sastao sa Sušićem i opet mu napomenuo to pismo, tom se prilikom pravio nevješt, kao da ne zna ništa o pismu i čudio se pitajući kakvo pismo. Kada smo mu Šarić i ja - iznenađeni njegovom "zaboravnošću" - rekli o kojem se pismu radi, te koliko i kada smo o istom pismu razgovarali, onda je on odjednom naglo planuo i počeo negirati da mu je išta o tome poznato. Upravo bezočno, pored svih dokaza i detalja, sav crven u licu tvrdio nam je kako on "ništa ne zna" i da "prvi put čuje za pismo". Ja i Šarić ostali smo doslovno zblenuti tim Sušićevim držanjem.
Ovo se može samo protumačiti kasnijim Pavelićevim i Sušićevim kontaktom i samim Sušićevim karakterom za kojeg su mnogi držali da iako nije toliko pametan, a ono bar da je pošten. Iza ovakvog Sušića jasno se nazire Pavelićeva moralna silhueta. Sam Sušić je kod razgovora u Radstadtu isticao kako su oni "svi" (čitava Vlada NDH) bili uvjereni prema Pavelićevim riječima da će ih Angloamerikanci primiti, tako da su pojedinci od Vlade, pa i sam Sušić išli intervenirati za neke slučajeve kod Angloamerikanaca i tom se prilikom predstavljali svojim diplomatskim putnicama kao pripadnici Vlade. "Mislili smo da je sve uređeno" - bile su tada doslovne Sušićeve riječi, a kada sam mu rekao da nisu bili ništa drugo nego "kunići za pokus" koje je Pavelić poslao, hvatao se za glavu i šapćući odobravao: "Tako je, tako je".