U trenutku nestanka ujak mu je imao 79 godina. Neprijatelji su u listopadu s tri strane ušli u selo i, kako svjedoči Ivan, do Nove godine nije bilo živih
POKOLJ U NOVOM SELU GLINSKOM
Pajo je nestao u Petrinji 1991. i još ga traže: 'Ujače, ja sam se zainatio i vjeruj, pronaći ću te'
Da sada mogu razgovarati s njim, zamolio bih ga da mi do zadnjeg detalja ispriča sve o tome kako je proživio svoje zadnje dane. Pitao bih ga: “Jesi li jako patio ujače, jesu li te tukli?”, govori Ivan Horvatić (75) iz Petrinje.
Oči su mu užarene, crvene, ali plakati, kaže, više ne može. Nakon što je u ratu izgubio prvo oca, a onda dvadesetogodišnjeg sina, nema više suza. Ostala mu je samo bol i želja da s pronalaskom ujakovih kostiju, zaokruži svoju razarajuću životnu priču.
- U Novom Selu Glinskom iz kojeg je bio moj ujak Pavao Škrinjarić kojeg smo zvali Pajo, ostalo je samo 34 ljudi nakon što se i zadnji vojnik povukao. Svi su ubijeni. Neke su ubili u studenom, neke još malo kasnije, ali uglavnom se radi o listopadu 1991. godine. Dio smo ljudi našli, a grupu od 24 ljudi, među kojima je i moj ujak, još uvijek tražimo. Zadnje pronađene kosti u Novom Selu Glinskom, prema prvim nalazima pripadaju šestero ljudi, a na identifikaciji koja bi trebala biti uskoro, vidjet ćemo je li među njima doista i moj ujak. Ja mislim da jest. Ako otkrijemo tko su tih šestero ljudi, tragat ćemo za još 18 njih - odlučan je Ivan.
U trenutku nestanka ujak mu je imao 79 godina. Neprijatelji su u listopadu s tri strane ušli u selo i, kako svjedoči Ivan, do Nove godine nije bilo živih.
- Bili su to većinom starci. Nisu ni pomišljali da bježe, a i nisu htjeli ostaviti stoku. Zadnji put sam ga vidio u rujnu 1991. godine. Pokupio sam svoj traktor koji je bio kod njega i pozdravio se s njim. Provezao sam se kroz selo i tada sam zadnji put vidio sve ljude koji su ovdje ubijeni jer su oni ostali, a ja sam s obitelji napustio Petrinju i Novo Selo Glinsko i otišao u Sisak - s užasom se prisjeća Ivan. Dodaje kako je bio uvjeren da će se brzo vratiti.
- Bježao sam iz Petrinje misleći da ću se vratiti za osam dana. Neki su govorili da se nećemo nikad više vratiti. Ja sam poludio na takve stavove i govorio im: “Kako mislite da se nikad nećemo vratiti, kako možete to reći? Kako si uopće netko može zamisliti da se ne vrati u svoj kuću, u svoj kraj - ogorčen je Ivan.
S tugom se prisjeća te jezive atmosfere koja je nastupila početkom rata.
Nitko nije zamišljao takav scenarij
- Svi naši mlađi dečki i ostali ljudi do 50 godina ili malo više, bili su hrvatski vojnici i bili su na prvoj crti na Kupi. Rijeka Glina je bila kratka linija razdvajanja. S jedne strane su bili Novoselčani, s druge četnici. Bili su na položajima dva dana pa su dva dana bili slobodni.Tad bih s bratićem Josipom, ujakovim sinom, pričao što ima novoga. On mi je rekao da je bio na položaju na jednom brdu. Gledao je dalekozorom Novo Selo i uvijek je znao čija kuća gori taj dan - prisjeća se Ivan.
Sve se, kaže, zbilo naglo. Tvrdi da nitko nije zamišljao takav scenarij iz noćne more te se nitko nije ni pripremio na sve ono što je uslijedilo. I ujak je, kaže, u te predratne dane, bio bezbrižan.
- Ujak je tih zadnjih dana bio vrijedan, kopao je kukuruz, nevjerojatno je puno radio baš uoči rata. Nikad prije nije kopao kukuruz pa sam se baš pitao zajedno sa svojom obitelji što mu se najednom dogodilo da toliko radi. Zaključili smo da mu je kao i svakom starom čovjeku odjednom došlo do glave da nema još puno života pa je sve valjda htio obaviti dok još stigne - kaže Ivan.
Dodaje da se stric za života bavio drvima, odnosno bio je šumski radnik. Uz to, bio je i užar.
- Bili smo bliski, jako sam ga poštovao. Bio je drag čovjek, zanimljiv, uvijek je sve bacao na šalu. Sin mu je bio malo sariji od mene, družili smo se od malena. Igrali smo skupa nogomet. Bili smo jako povezana obitelj i svi smo se dobro slagali - kaže Ivan.
Jednog je dana, kaže, Unprofor donio slike spaljenog sela i srušenih kuća, ali nismo znali je li itko preživio. Znao je tek da mu je otac stradao, ubila ga je granata u dvorištu pa su ga mještani pokopali.
Patnja je neizreciva
- Mi zapravo tražimo cijelu tu grupu od 24 ljudi. O njima se ama baš ništa ne zna. Ni gdje su ih odveli ni što su im radili. Nitko nije o njima ništa ispričao. Zna se tek da su neprijatelji po dolasku u selo razdvojili žene i jedno dijete od muškaraca. Žene su potjerali u jedan podrum i tamo ih pobili zoljom, a muškarce su rafalno ubili. Jako me boli i muči me što nitko nije odgovarao za te zločine. Znamo da netko nekoga štiti, ali smo nemoćni. Zbog svega toga, u meni se javio neki inat. Zainatio sam se i rekao da nema šanse da se zaboravi - ponosno će Ivan.
Otkriva i to da još uvijek ima duboke rane koje nikada neće zacijeliti. Život mu ima smisla, kaže, samo dok zapisuje, stvara uspomene za buduće generacije, traga za istinom. Ali patnja je neizreciva.
- Stalno sanjam rat. Iako sam bio u sanitetu, a ne u borbama, u svakom snu ili hvatam četnike ili bježim pred njima. Budim se okupan znojem - bolno će naš sugovornik.
Trenutno mu je najveća utjeha to što će možda za koji dan na identifikaciji saznati da je našao ujaka. Pajin sin Josip je nedavno preminuo i Ivan je jedini Pajin živući potomak.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
