Četnici su ga s njive odveli na ispitivanje, nikad se nije vratio: 'Mučili su ga, umro je u logoru'

Osjećam se tužno, izdano i nemoćno. Meni je otac Ivan bio idol, majka mi je umrla 1991. godine, dvije godine prije njegovog nestanka, bio mi je sve. Danas imam supruga koji me podupire i razumije, ali nemamo djecu, jer oca pola života tražim. 

Boli me što smo se rastali u svađi. Na dan njegovog nestanka, 9. listopada 1993. godine, odlučio je ići brati kukuruz na njivu. Sam. Nije želio da itko ide s njim. Jako sam se naljutila i više ga nikada nisam vidjela, govori Antonija Crnko (53) iz Mošćenice kraj Siska. U vrijeme kada joj je otac nestao Antonija je bila pomoćnica zapovjednika za mobilizaciju. Kolega ju je izveo van i rekao da su joj oca zarobili na njivi u Sunji.

Kontaktirali su pukovnika Janjanina

- Nisam vjerovala, otišla sam u zapovjedništvo i pitala je li to istina. Moj godinu dana mlađi brat Filip i ja ostali smo sami. Studirao je veterinu u Zagrebu, a ja na sve načine pokušavala saznati istinu o ocu. Čak sam pokrenula i privatnu istragu, razgovarala sa Srbima civilima, no uvijek bi se vraćali na početak. Jednoga dana pozvali su me u PP Sunja. Rekli su mi da su završili istragu i da imaju neka saznanja te da će mi pokazati dokumente. Kada sam vidjela crno na bijelo da su pripadnici vojske srpske krajine zarobili mog oca, prebacili ga u Kostajnicu, a potom u logor Šamarica gdje je preminuo, rasplakala sam se. Samo su mi rekli da će raditi i dalje da pronađu njegove posmrtne ostatke. No, nema ih ni dan danas - kroz suze pripovijeda Antonija. 

U srbijanskim papirima koje posjedujemo piše da su Crnka zarobili 9. listopada 1993. godine oko 17 sati na njivi. Radi se, kako navode, o vrlo ekstremnom pripadniku stranke HDZ. “Ispitivanjem imenovanog nije se došlo do nikakvih podataka a isti “ne zna” što je tenk, dok sasvim dobro poznaje stavke Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima”, stoji u drugom dopisu.

Ovi papiri koji potvrđuju i dokazuju da je njihov otac zarobljen, ispitivan, mučen i ubijen od strane srbijanske vojske tzv. Krajine, duboko je pogodila i Antoniju i Filipa. Antonija je čak, preko jednog čovjeka, stupila u kontakt s potpisanim pukovnikom Janjaninom.

- Prvo je rekao da želi pomoći. No, kada sam, kao kći, s njim zatražila sastanak na neutralnom terenu, na to nije pristao - govori Antonija, a Filip nastavlja:

- Od jednog sam čovjeka čuo da otac nije bio u dobrom stanju kada su ga dovezli na Šamaricu. Moj otac je bio vatrogasac, dobrovoljni davatelj krvi, u odličnom stanju, nikada ni od čega nije bolovao. Bio sam i u DORH-u, imaju te papire, no mislim da ništa nije pokrenuto i to me beskrajno rastužuje. Izgubio sam oca s 24 godine, on je financirao moj studij i gotovo preko noći ostali smo bez hranitelja. Željezara Sisak dala mi je stipendiju od 400 kuna i to iz zahvale prema svom radniku, mom ocu - govori Filip. 

Toga dana je trebao ići s ocem brati kukuruzu, no veterinarski poziv odveo ga je na teren. 

MAJKA GA TRAŽI 29 GODINA Zarobili su ga na dan kada mu se rodio sin: 'U logoru su ga mjesec dana tukli i izgladnjivali'

- Da ga nema shvatio sam isti dan oko 14 sati kada sam došao kući. Žena s kojom je živio otišla je u polje za njim i vratila se kući blijeda. Ispričala mi je kako je vidjela čovjeka kako postavlja minu pod očev traktor. Bacio je na nju klip kukuruza i rekao da ide kući i da će se Ivan vratiti. Tražili smo ga, prijavili nestanak UNPROFOR-u, no nisu htjeli ići dalje od traktora koji je ostao na polju - priča Filip. 

Četiri dana u tjednu bio je na fakultetu i rješavao obaveze za studij, a onda bi se vraćao kući u Sunju i pripremao sjetvu i berbu.

Institucije se ponašaju kao da nije postojao

- Nije bilo nimalo lako. Moj otac bio je pripadnik Civilne zaštite, gasio je zapaljenu crkvu u Sunji 1991. godine i u trenutku dok je brao kukuruz bio je u vatrogasnoj uniformi i bio je zaštićen Ženevskom konvencijom. Ali oni to nisu poštivali. Vidite ovaj zapisnik, moj otac nije potpisao. Svake godine na Sve svete palim svijeću kod križa. Da ga nađem, to bi mi donijelo jedan spokoj i mir. Ali, povijest se ponavlja u našoj obitelji. Ja imam tri sina koja vrlo emotivno proživljavaju djedov nestanak. Zasnovao je obitelj, radi u struci u kojoj je našao zadovoljstvo. No, nestanak i sudbina njegovog oca ipak ga jako boli.

- Za mene je on bio najbolji. Znate kako se kaže - pravedan i strog, batina i Bog. Znao je pružiti ljubav, utjehu, nikada nam ništa nije nedostajalo. Sjećam se našeg zadnjeg susreta prije njegovog nestanka. Navečer smo istovarivali kukuruz, sjedili, zezali se i pričali obiteljske dogodovštine i priče. Drugi dan više ga nije bilo. Sjećam se da mi je govorio: “Sine, ja nisam nikome ništa kriv. Toliko sam ugasio zapaljenih srpskih kuća i štala.” Moj otac puno je radio za društvo i dobrobit društva, a institucije se ponašaju kao da nikada nije ni postojao. A to je žalosno - ogorčeno govori Filip. 

I brat i sestra nadaju se da će nekome kad tad proraditi savjest. Čak ih ne zanima tko im je mučio i ubio oca- samo ga žele dostojno pokopati pokraj svoje supruge.

- Samo da mi netko kaže gdje ga je bacio, gdje su kosti, a taj će se kad tad zapitati kakav je bio. Za sva zlodjela se odgovara. Mi nismo osvetoljubivi, samo želimo pokopati oca - kažu brat i sestra Crnko.