Ovo je roman koji njeguje osobitu estetiku užitka u bijegu

Žiri nagrade Fric, predvođen predsjednicom, teatraloginjom Natašom Govedić, a u kojem su još bili molekularna biologinja Dragomira Majhen, povjesničarka umjetnosti Petra Vugrinec, kritičar, antologičar i teoretičar književnosti Tomislav Brlek, teolog Dalibor Milas i povjesničar Hrvoje Klasić, odabrao je šest proznih naslova koji konkuriraju za to prestižno priznanje, nazvano nadimkom Miroslava Krleže. Ovo su djela koja su ušla u uži izbor za nagradu Fric: Magdalena Blažević, Sezona berbe (Fraktura) Miljenko Jergović, Rat (Fraktura), Novak Kristian: Slučaj vlastite pogibelji (OceanMore) Tanja Radović: Oda mladosti (Meandar Media), Marko Tomaš: Knjiga za Maju (VBZ), Ante Tomić: Nada (Hena Com).

Za nagradu su konkurirale knjige fikcijske proze napisane na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom jeziku, ali premijerno objavljene u Hrvatskoj u razdoblju 1.7. 2023.-30.6.2024 godine. Jedan autor/ica osvojit će nagradu koja donosi mobilnu skulpturu i 10 tisuća eura (neto). Do sada su dobitnici nagrade Fric bili, redom: za sezonu 2016/17 Damir Karakaš za roman „Sjećanje šume“, 2017/18 Jurica Pavičić za roman „Crvena voda“, 2018/19 Darko Cvijetić za roman „Schindlerov lift“, 2019/20 Marko Gregur za roman „Vošicki“, 2020/21 Damir Uzunović za roman „Ja sam“, 2021/22 Miljenko Jergović za zbirku priča “Trojica za Kartal“ i Ivana Šojat 2022/23 za roman "Sama". Književnu nagradu Fric utemeljili su 24sata i tjednik Express, a dodijelit će se osmi put pod pokroviteljstvom Barcaffea, 18. prosinca u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. 

Obrazloženje žirija o odluci da "Knjiga za Maju", pisca Marka Tomaša, bude uvrštena među finaliste nagrade Fric:

Roman Marka Tomaša njeguje osobitu estetiku užitka u bijegu, točnije potrebu da se autor izmakne svemu izvjesnom, predivdljivom, obuzdanom i rutinskom, da ne kažem svakodnevnom, učmalom i uigranom. U mnogim ranijim Tomaševim knjigama taj se bijeg zove poezija. U Knjizi za Maju bijeg se najprije zove skok. Citirajmo iz Tomaševa romana: “Skok je čežnja za letom. Želja da se što duže zadržiš u zraku.” I dalje: “Skok je potpuno preuzimanje kontrole, držanje vlastite sudbine u svojim rukama. Izvan skoka je stvarnost, gravitacija koja nas subliminalno laže da kontroliramo svoju sudbinu samo kad smo čvrsto objema nogama na zemlji, uvjereni da nas ona čuva od užasa haosa i potpune anarhije.

Skok je bijeg od stvarnosti i kratka pobjeda nad neminovnošću.” Nešto kasnije, bijeg se zove alkohol ili heroin. Nakon toga bijeg dobiva ime Lisabon (u kojeg se zbilja i otputuje). Svakako je uvijek u pitanju bijeg od već spominjane neminovnosti i konačnosti, najgorih neprijatelja Marka Tomaša. Bilo da je u pitanju smrt majke, starost vlastite kujice ili drevnost dvorišne smokve, raskalašeno propadanje u epskim pijanstvima ili neminovnost činjenice da je mostarski most s kojeg se najljepše skakalo srušen – i da je u tom rušenju čak vojno sudjelovao izvjesni Denis Lastavica, protagonist jednog dijela Tomaševa teksta i nekoć majstor figurativnih skokova u vodu – uvijek stižemo do toga da autor Romana za Maju bježi li bježi od demona neminovnosti. I prkosi mu. Zato je njegov tekst niz strategija kako minirati jedinstveno mjesto boravka, kako se stalno kretati prema nekom novom sebi, kako običan dan pretvoriti u hram dionizijske svetkovine. Osobito gadna neminovost je i jaki osjećaj krivnje zbog kojeg se pripovjedač teksta nerijetko osjeća kao lik iz Dostojevskog, nesiguran je li odgovoran za sve zločine Raskoljnikova ili možda ipak samo za svoju sjekiru. Baš kao i navedeni ruski protagonist, Tomašev pripovjedač puno plače i drži se za stvarnost jedino pjegicama svoje supruge, čije ime ne smije izgovoriti, jer onda bi i ono postalo neminovno (a to bi se moglo pokazati kobnim). Najbolji dio teksta su te pripovjedačeve nezaustavljive kapljice bezrezervnog očaja, u kojima više nije superheroj izmicanja i muževne samokontrole, nego veoma nježni pripadnik poetskog roda kojemu je važnija toplina od bilo kakve ideologije časti. Roman za Maju malo je remek-djelo unutarnjeg raspadanja, u kojem se začudo šavovi ipak na kraju spoje i zacijele (čak i čitatelje).