Upoznajte Ivana i Mateja Škreblina, braću koja svojom svirkom uveseljavaju prolaznike i štićenike jednog zagrebačkog doma za starije. Glazba čini ljude sretnima, zato i sviramo, kažu nam
IPAK IMA ZEMLJE ZA STARCE
Braća sviraju pred staračkim domom: 'Želimo učiniti ljude sretnima, to je važna stvar'
I bradati gospodin u modroj bundi, i djevojka u kožnoj jakni sa zakovicama i plavuša sa sedmog kata. I namrgođeni policajac, i dječak u prsluku posutom zvjezdicama i vlasnik kafića s požutjelim brkovima. I klempavi pas, i vozač sanitetskog prijevoza i školarci s natovarenim ruksacima su prošli tog jutra preko Srednjaka i zastali da poslušaju kako svira Ivan Škreblin.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:57
Možda ste ga i vi čuli, ako vas je put tog dana nanio preko njegove pozornice. Možda ste ga propustili i čuli njegovog brata Mateja. A možda ćete ih tek čuti, ako budete imali sreće. Tamo su gotovo svaki tjedan, točno iza novinskog kioska, lijevo od išaranog kontejnera i nasuprot doma za starije i nemoćne. Ivan sjedi za električnim klavirom. Matej grli violončelo. U ovim odvratnim danima rade ono što najbolje znaju. Pružaju komadić sebe zaključanim starcima.
Sati cure u Ulici Braće Domany. Prolaznici se izmjenjuju kao na traci, ali dvojica muškaraca sa svojim instrumentima sjede kao zavareni. Nekoliko metara dalje, u prvom koncertnom redu, nečiji djedovi i bake su zapeli iza smeđeg, reflektirajućeg stakla. Ne mogu van, virus njihovoj generaciji teško oprašta. Ipak, nisu sami. Blago odškrinuti prozori na katu dopuštaju komunikaciju između braće i štićenika.
Ivan rijetko prestaje svirati. Ljubazno se nasmiješi kad se netko sagne i ubaci kovanice u košaru, ne podižući pogled i ne dopuštajući melodiji da odluta. Prstima struji preko crnih i bijelih tipki, na trenutke silovito i duboko, na trenutke nježno i melankolično.
- Zašto sviram? Volim to. Tako sam korisniji. Glazba je veliko blago koje se mora približiti ljudima - govori nam ulični pijanist. Briše dlanove od traperice. Ne skida široki osmijeh s lica. Frizerka ga zove da se dođe ošišati, on odmahuje rukom. Tko zna koji mu je ovo termin kojeg je propustio.
Ivan je akademski obrazovan. Bio je profesor klavira, ali igrom slučaja, ostao je bez posla. Nema veze, kaže da ionako najviše uživa u koncertiranju. Na pločniku, u školi, u dvorani, svejedno.
- Prvi put sam zasvirao na ulici prije četiri godine, u Rovinju. Posudio sam klavir od ravnatelja škole i iznenadilo me kako zvuči vani, na cesti. Živjeli smo samo na ženinoj plaći i nije bilo lako. Predlagala mi je da vozim taksi, ali ja sam želio svirati. Ona je Istrijanka, znate, i kad sam joj to predložio, pitala me 'Ča ćeš ti na ulici u Zagrebu zaraditi?'. A onda sam se vratio i istresao košaru. Nije se više bunila - smije se Ivan.
A zašto je baš ovdje? Obično ulične svirače vidimo u centru, u vrevi, u najvećem prometu.
- Ne treba ići gdje je gužva i buka. Ovdje je dobro, tu je mir. Jednom prilikom sam svirao u blizini, pored jedne pekarnice. Bilo je nevrijeme, nije bilo lako, ali ljudi su me prihvatili. Matej je bio tu, kraj doma, i pozvao me da dođem. Lijepo je mjesto, izgleda poput pozornice. Pogledajte - pokazuje rukom oko sebe na trgovinu, na raspucani beton, na surove zgrade i rasklimane klupe. Kao da je renomirani pijanist u fraku koji se zahvaljuje dupkom punoj koncertnoj dvorani.
Veseli ga, kaže, što može raditi za ljude. Posebno za one iza smeđih, reflektirajućih stakala.
- Kad sam prvi put svirao ovdje, bilo je sjajno. Ljudi iz doma su bili sretni, rekli su mi da dođem češće, da ih razveselim. I od tada dolazim. Znate, moja profesorica je rekla da je uvijek svirala kao da je doma, ali ja ne mogu tako. Doživljavam glazbu na drugačiji način i želim da se ljudi razvesele. To mi je moto. To je velika i važna stvar - ozbiljno klima glavom Ivan.
Njegov brat dijeli istu filozofiju.
- Glazba čini ljude sretnima, zato i sviram. Ovdje su izrazili zadovoljstvo s nama i zato smo odlučili da ćemo dolaziti. Najviše zbog starih u domu. Jer mi ne sviramo samo za nas, znate, nego i za ljude - pojašnjava čelist kojemu se nekad pridruži i treći svirač, na klarinetu.
- Mi smo bića kojima je potrebna glazba. Kao duševna hrana, razumijete - osvrće se Ivan dok opet sjeda za svoj instrument.
Svira temu iz Orašara. Nakon nekoliko minuta, prebacuje se na neku dječju melodiju. Naizgled bez reda i logike, bez smisla. Kao da prati prolaznike, stare i mlade, i pruža im soundtrack za šetnju, kupovinu, igru, razmišljanje.
Odjednom se otvaraju široka vrata staračkog doma. Izlazi djevojka, guli masku s lica. Omotana je zaštitnim odijelom. Pali cigaretu, umorno se naslanja na zid. Sumnjičavo nas promatra. Prilazimo joj. Pitamo je kako je. Kako doživljava ovo što braća Škreblin rade. Smije se. Govori dok Ivan plete poznatu melodiju, nekad su tako zvonili mobiteli.
- Raj za uši. Razveselim se svaki put kad dođem u smjenu. Stresan je posao, ali ovo pomaže i nama i štićenicima. Oni su prije, kad su imali priliku, stalno izlazili čim bi ih čuli. Sjedili bi ispred, pili kavu i slušali. A sad to epidemiološka situacija ne dopušta i svi su unutra. Slušaju kroz prozor - priča njegovateljica i pokazuje prstom gore, na kat. U ložu.
U prvi red najljepše zagrebačke koncertne dvorane.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
