Otrov za neprijateljske avione: 'Došao je srcem i tu ga ostavio'

- Luka je bio jedan od mladića koji su pobjegli iz JNA i došli braniti Vukovar. Došao je sa srcem i tu ga je i ostavio - kazao je svojedobno za 24 sata vukovarski branitelj Josip Jakobović (60).

Prije točno 27 godina Luka Andrijanić iz Velike Brusnice kraj Bosanskog Broda, srušio je prve zrakoplove JNA u Domovinskom ratu.

" Luka, opali!" viknuo je zapovjednik 4. bojne Treće Gardijske brigade Ivica Arbanas svom mladom Luki Andrijaniću koji je, pažnjom sokola, kroz optiku topa gledao kretanje dva JNA-ova aviona. Opalio je i oba su pala. Luka se nasmiješio. Suborci su skakali od sreće i tapšali ga po leđima. Dva dana nakon toga, Andrijanić je srušio još dva neprijateljska aviona. 

'Sjajan dečko koji je Hrvatsku smatrao svojom domovinom'

- Luka je bio odličan dečko. Stvarno sjajan. Par mjeseci ranije pobjegao je iz JNA gdje je bio protuavionac, najbolji u klasi. Došao je k nama iz mjesta nedaleko Bosanskog
Broda gdje je živio sa roditeljima. Mami nije ni rekao da ide braniti Vukovar, zemlju u kojoj nije niti rođen a koju je osjećao svojom. Rekao joj je da ide raditi sezonske poslove. U lipnju se prijavio u 3. Gardijsku brigadu i pridružio se skupini branitelja Borova naselja. Dobio je protuavionski top, mene kao topografa i još dvojicu suboraca Antuna Bekčevića i Zvonka Hincaka. On nam je bio zapovjednik. Tog 24. kolovoza  Arbanas nas šalje na lokaciju prema silosu Đergaj jer se tu očekivao napad neprijateljskih aviona. U silosu je tada bilo oko 25 pripadnika naše postrojbe - prisjeća se  Jakobović prvih dana okupacije Vukovara.

Postavljao mine jer minera nije bilo

U 14 sati avioni su napali Osijek, a Vukovar u popodnevnim satima nadlijeću četiri JNA aviona "Super Galeb", prave formaciju za napad i počinju mitraljirati Vukovar. U tom trenutku Luka puca u dva. 
- Jedan je odmah počeo ponirati prema Marincima, a drugi se zadimio i u niskom letu odletio prema Srbiji. Nakon nekoliko minuta došli su MIG-ovi u visokom letu, izbjegavajući naš top i potom helikopter Crvenog križa koji je došao po pilota. Dva dana kasnije,26.8., u jutarnjim satima, poslani smo na poziciju kod Vodotornja gdje su nas napala također dva JNA aviona. Pucali su po nama, ali je Luka uzvratio i oborio MIG 21 i jednog G4. Čak smo pucali i po jednom brodu koji je došao Dunavom pucati na grad, a nakon toga otišli smo u pomoć Blagi Zadri na Trpinjsku cestu - priča Jakobović koji je uz Luku Andrijanića bio sve do njegove pogibije 20.rujna.

Luka je nastradao tijekom postavljanja mina na cestu kojom se očekivao dolazak tenkova. To su trebali raditi mineri, ali nisu se pojavljivali. Samo su donijeli mine i rekli da će doći kada budu imali vremena. Luka nije imao mira i rekao je da ih ide sam postaviti jer je vidio u JNA kako se to radi. Tijekom postavljanja mine, počinje minobacački napad. Silina udara Luku je iznenadila i samo jedan trzaj rukom, mala neopreznost prema mini koju je postavljao koštala ga je života. Poginuo je tri dana prije svog 20-tog rođendana.

Luka danas počiva na slavonskobrodskom groblju.

Bio je ozbiljan i zreo

Njegova majka Jela Andrijanić  kazala nam je kako je Luka iako nije napunio niti 20 godina bio ozbiljan i zreo poput nekog daleko starijeg muškarca

- Od kako se vratio iz JNA stalno je šutio, nije ništa govorio, bila sam se zabrinula. Pitala sam ga o čemu se radi i rekla sam mu da sam njegovih godina bila puna života, osjećala sam se da mogu preskočiti preko kuće. Rekao mi je ništa majko, ne brini se biti će sve u redu. Bilo je to samo nekih mjesec dana od kako je došao iz vojske. Otišla sam u Njemačku sezonski raditi. Niti sanjati nisam mogla da će moj Luka otići u rat, a da mi to ne bi rekao - ispričala nam je Lukina majka Jela.

'Luka je znao što se sprema'

Lukin otac Pejo znao je da mu sin odlazi na ratište. Molio ga je da ne ide, da će biti opasno.

- On mi je samo rekao: Tata moram ići biti će rata i to velikog. Uplašio sam se njegovih riječi, ali sam vidio njegovu odlučnost iza njih. Znao sam da će otići protivio se ja ili ne, i tako je bilo. Supruzi sam krio, nisam imao hrabrosti reći joj da je naš mlađi sin otišao da se bori za Hrvatsku. Luka je znao što se sprema, najvjerojatnije je to čuo u Batajnici, gdje je služio u PZO. Bio je najbolji u klasi, nudili su mu da ostane u vojsci i čin, ali on je to odbio. O tome što je saznao tamo nisam mogao ni riječi izvući iz njega. Majci je u travnju 1991.godine rekao da ide u Hrvatsku naći posao i ona u tome nije vidjela ništa loše - prisjetio se Pejo.

Majka nije znala da je sin otišao u rat

Sve do kolovoza 1991. majka Jela mislila je da njezin Luka radi u Hrvatskoj a onda je 17. kolovoza s dvojicom prijatelja došao kući.
- Donio je pušku i bombe, ja sam se oduzela, jer sam shvatila da je on otišao u rat. To je bio zadnji puta da sam ga vidjela. Sklopila sam ruke i molila sam ga da se ne vraća, da ne ide natrag. Samo mi se osmjehnuo i izašao je. Njega i brata nije bilo do kasno u noć i nisam mogla spavati. Pred jutro dvorište su osvijetlili automobilski farovi. Vratili su se kući. Ujutro se probudio, umio i obukao, opet sam ga molila da ne ide. Samo bi me pogledao i pomilovao po licu, ali nije govorio ništa. Došla su njegova dva prijatelja i moj sin Anto ih je odvezao Vukovar - prisjetila se Jela zadnjeg susreta sa sinom. 

– Kada se Brusnicom pronijela vijest da je moj Luka, samo tri dana prije svog rođendana poginuo u Vukovaru, moj je sin Anto odmah dobio otkaz na ciglani u Klakaru. Došao je kući rekao mi je: Majko ja sam svoje na ciglani završio, otpustili su me jer mi je poginuo brat ustaša. Svi su nas susjedi počeli čudno gledati, posebno Srbi, ali nitko nam ništa nije govorio – priča Jela.

Kad joj je sin poginuo Jela Andrijanić obukla je crninu i neće je skinuti dok je živa. 
– S Lukom se ujutro budim i navečer liježem. I ja i suprug smo teško oboljeli, ostali smo sami, istina imamo sina, snahu i unuku, ali oni su daleko u Njemačkoj. Ovdje imamo samo Lukin tihi dom, odemo isplačemo se i nadamo se da nas on čeka i radujemo ponovnom susretu... 

U svoj toj boli i usamljenosti pokušavaju kod Uprave Gradskog groblja ishoditi da se samo malo pomakne ograda o Lukinog groba, ili da se postave dvije uzdužne ogradice kako ljudi koji tu prolaze nebi gazili po grobu. 

‘Naš sin je heroj i nije zaslužio da mu gaze grob...’

Prije nego što je počeo rat, Andrijanići su živjeli u Velikoj Brusnici kraj Bosanskog Broda. Lukini roditelji sad žive u Slavonskom Brodu, gdje se nalazi i grob hrabrog mladića.
– Zar je moj sin zaslužio da mu gaze po grobu? Moj je sin poginuo za ovu zemlju – zaplakala je majka Jela.

Ljiljana Hamedović, voditeljica Gradskoga groblja, reagirala je na cijelu situaciju.
– Snimit ćemo stanje i vidjeti kako to riješiti – rekla je Hamedović i dodala kako će Gradsko groblje učiniti sve što budu mogli kako bi se udovoljilo roditeljima poginulog branitelja Luke Andrijanića.