Otišla je Pavičićka. Bila je velika novinarka i istinski hrabra žena

Umrla je Tanja Pavičić, zapravo Tanja Pavičić Marinović, ali za sve nas koji smo je voljeli – umrla je Pavičićka.

Tanja je bila novinarka, bila je supruga i bila je majka. Biološki, majka je postala pet puta, no duhom i veličinom srca ta je brojka sigurno bila dvoznamenkasta.

Upoznala sam je prije dvadeset i koju godinu, predstavili su mi je kao ženu koja će mi pomagati u poslu. Za mladu i nadobudnu novinarku to je značilo da dobivam konkurenciju, neku ženu koja se upravo vratila s porodiljnog. Nije mi se to sviđalo…

Ali onda je ušetala ona. Vitka, predivnih bademastih očiju, dugih crnih trepavica, dama sa smislom za humor kvartovskog huligana koji je prošao pet života. Besramno je podbadala svakoga, uvijek i svugdje, nije bilo te veličine pred kojom bi ona ustuknula, a opet, s tim nekim dječjim šarmom, rastapala je i najtvrđa srca.

Na prvom pelinkovcu pitala me šta mi je, nanjušila je tamo neku tugu koju sam tada nosila. Nismo o tome puno pričali, iako je ona sve znala. Kasnije sam shvatila da tuđu tugu prepoznaje samo onaj tko ju i sam ima na srcu. No, ona nije pokazivala svoje tužno lice, već samo ono šašavo i hrabro. Nije joj smetalo što s radi s klincima 10-15 godina mlađima od sebe koji ne znaju ništa ni o čemu, učila nas je ponekad strogo, najčešće meko i blago, vodila nas je kroz taj nimalo lak novinarski, i ne samo novinarski, život.

Plakala je s nama zbog tamo nekih kretena, obavezno bi nam rekla kada bi upoznavala naše dečke - od toga bježi, ovoga čuvaj kao zlato. Doduše, znali smo i da je najbolji upravo onaj kojeg bi najviše pljunula.

Tanja je bila uvijek vedra, uvijek pozitivka. Imala je uvrnut smisao za humor. I veliko srce i muda, baš velika muda. Bila je istinski hrabra žena, možda nesvjesna te svoje snage, ona koju gledaš i misliš si da barem malo budem kao ti. Obožavala je svoje klince, a činilo se kao da svoj život, brojnu obitelj vodi s lakoćom. Da joj sati i sati prekovremeno odrađeni nikada nisu bili problem. Nije vam se ona nikada žalila, rijetko bi doduše s nama zatulumarila jer ipak… Djeca, školske obaveze, obitelj, valjalo je nešto i skuhati.

S njom sam prošla bježanje od policije zbog novinarskih tema koje nisu uvijek svima bile niz dlaku, svađale smo se sa zaštitarima po trgovačkim centrima, putovale, vozale se bespućima Hrvatske, žderale slatkiše debelo iza ponoći jer ‘jednom se živi‘.

S njom nikada nije bilo dosadno i svaki dan bio je cirkus. Beskrajno puno smo se smijale, tračale iza onog legendarnog ormara u Odranskoj, pušile (ona malo više, ja malo manje), povremeno i popile koju jer ‘život je sranje, urednik je nepravedan…’

Ili smo naprosto slavile neku glupost koju bi izvele. Prije svega Tanja je bila prijatelj. Zadnjih desetak godina života živjela je u velikom stresu. Nije još bila bolesna, samo se borila protiv nepravde i zla, borila se kao lavica. No, koliko joj je bilo teško zapravo nitko od nas, ljudi koje je voljela, nije znao. Nije ona nas htjela opterećivati, samo bi ispalila neku glupost, ispričala neku anegdotu s gradskih ulica i nastavila dalje. Tek tu i tamo bi nazvala jer je, iako se maknula od medija, nanjušila neku dobru priču pa bi je dojavila nama koji se sa slovima još borimo. Na žalost nas mnogih, stres je ipak učinio svoje.

Tanja nas je utorak napustila. Vjerujem da je gore u tom nekom svemiru gdje najbolji od nas odlaze već našla ekipu i da im priča gluposti o nama koji smo ostali, vjerujem da se raj, ako postoji, danas trese od njenog grlenog smijeha. I nadam se da i tamo ima kutiju za pripalit i nekoga s kim se raduje na isti onaj način kako smo se mi, njeni prijatelji i kolege iz brojnih redakcija u kojima je radila radovali – Večernjem, Jutarnjem, Lideru, Poslovnom... Neka im priča onu priču o zatvoru, kako je Keruma nagovorila da joj kaže koliko je koštao Maybach, kako je razljutila vlasnike Metroa, Konzuma, kako si se izgubila usred Zagreba…

Kako si nas tješila kada smo sve krivo objavili u novinama, kako si nam brisala glupe tekstove u jednom potezu jer si znala da možemo bolje. Pričaj im, Pavičićka, kako su pred tobom klečali predsjednici, kako su te molili direktori, a kako si ti voljela najviše svoju djecu i nas koji nismo ništa vrijedili… Pričaj im, jer ti i najdosadniju priču činiš romanom vrijednim divljenja.

A sada zbogom Tanja. Unatoč svoj nevolji s kojom si živjela, bila si i ostala nevjerojatno dobra duša.

Zbogom prijateljice naša….

Tanja Pavičić Marinović, rođena je 15. srpnja 1965. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu, pohađala je MIOC i Centar za odgoj i obrazovanje u kulturi te književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao suradnica Vjesnika počela se baviti novinarstvom 1989., a novinarsku karijeru nastavila je u Areni, Večernjem listu, Jutarnjem listu, Lideru i 24sata, gdje je radila kao urednica i novinarka. Majka je petero djece.